Jedan pogled na istorijsku sjednicu u Parlamentarnoj skupštini BiH
Piše: Kristina Ljevak
Joj fenseraja, bilo je prvo što je Marija rekla kada smo ušle u zgradu državnog Parlamenta Bosne i Hercegovine. Ona ima dredlokse, pirsinge i nekonvencionalan stil oblačenja. Danas je imala malo klasičnije hlače. Kažem joj da su dobre, za Parlamenta odgovara Marija i ja joj saučesnički namignuh.
Dok idemo ka dvorani u kojoj će se desiti istorijska sjednica, posmatram službenike/ce, visoke dužnosnike/ce, u najkraćem ljude koji odlučuju o našoj sadašnjosti i budućnosti – kako užurbano ili manje užurbano hodaju prostranim hodnicima te razmišljam kako je ovo za njih samo lijep i sunčan dan, nakon kog će otići kući, zagrliti dijete, poljubiti muža/ženu i vjerovati da žive u najsretnijem od svih sretnih svjetova. Hetero zajednica u BiH sa dobrim mjesečnim primanjima ima i dovoljno razloga da tako misli. Većina njih, kao i građana/ki Bosne i Hercegovine općenito, ne zna kako žive osobe koje označavamo kao predstavnike/ce LGBT populacije. Da je drugačije ne bismo imali poražavajući podatak o 42 procenata onih koji/e ne žele imati LGBT osobu za kolegu/cu, komšiju/nicu, šefa/cu…
Oni/e koji nisu bili/e na pokušaju održavanja prvog Sarajevo Queer Festivala ili na prošlogodišnjem festivalu LGBT filma Merlinka ne znaju zbog čega nam je važno što smo danas u Parlamentu, a da povod nije posjeta tetki koja se tu zaposlila. Ne znaju šta formalni koraci ka osvajanju slobode znače za one koji/e su bile žrtve nasilja iz mržnje, koji/e moraju svakodnevno slušati o cijelom spektru ‘razloga’ zbog kojih pravo na seksualnu orijentaciju i rodni identitet nije elementarno ljudsko pravo. Ne znaju kako izgleda kada su im prijatelji/ce u centrima urgentne medicine i ne znaju da su te povrede, kad se zacijele, samo još jedan dio među već nagomilanim, najčešće emocionalnim ranama.
Tematska sjednica zajedničke komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine BiH o pravima LGBT osoba s razlogom je označena kao sjednica koja predstavlja jasnu poruku podrške i novog pristupa u borbi za ljudska prava svih građana/ki i težnji ka izgradnji bh. društva slobodnog od diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, te je presedan u dosadašnjem radu zakonodavnih institucija u BiH na pitanjima od značaja za lezbejke, gej, biseksualne i transrodne osobe.
Iz perspektive nekadašnjih iskustava, vremena od samo prije sedam godina, izlazak Saše Gavrića i stajanje za govornicom pred predstavnicima/ama oba Doma državnog parlamenta i entitetskih parlamenata, djelovalo je nestvarno. Slično je komentarisala i Slobodanka Boba Dekić kada se dvosatna konstruktivna diskusija završila. Danas je 2008. izgledala jako daleko i od danas znamo da se nikada neće vratiti.
Damir Arnaut, poslanik u Predstavničkom domu PS BiH i član Zajedničke komisije za ljudska prava podsjetio nas je na 2008. kada je kao jedini političar javno podržao učesnike/ce i organizatore/ce Queer festivala. Govorili su mu tada kolege/ce da je to kraj njegove političke karijere. Danas je u Parlamentu. Ljudi koji su mu prognozirali politički ‘kraj’ danas ne egzistiraju na političkoj sceni.
Da je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda nije moglo da se ne primijeti ni u istorijskom trenutku. Sudeći po današnjem dijalogu, mnogo je bolja komunikacija između LGBT aktivista/ica i političkih predstavnika/ca već što je sa ombudsmenima/cama.
Daleko od teme, rukovodeći se potrebom da prezentiraju vlastite aktivnosti i opravdaju manjkavosti u radu, ombudsmeni/ce su se ‘držali’ opšteg mjesta i pokušaja da se ko zna koji put ukaže na postojanje niz drugih ranjivih skupina, poput osoba sa invaliditetom (koje zovu invalidi) ili Roma. Zaboravljajući da se i među tom populacijom nalazi LGBT populacija i da se može desiti da je osoba sa invaliditetom i Rom i gej, što vodi trostrukoj diskriminaciji.
Spremnost Maje Gasal–Vražalica, poslanice u Predstavničkom domu PS BiH i članica Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova i Jasne Duraković Hadžiomerović, zastupnice Predstavničkog doma Parlamenta Fedracije BiH i predsjednice Komisije za ravnopravnost spolova da ombudsmenima ukažu na neprihvatljivu zamjenu teza još jedan je razlog da od novih saziva bh. vlasti očekujemo efikasnije korake na putu zagovaranja prava na LGBT osoba u Bosni i Hercegovini.
Parlament BiH i plato ispred njega jedan je od ključnih sarajevskih i bosanskohercegovačkih toponima. Na tom mjestu smo, okupljajući se imali/e iluziju da ćemo spriječiti rat. Potom smo, nakon rata, prosvjedovali zbog neefikasne vlasti, nedodjeljivanja jedinstvenih matičnih brojeva novorođenim sunarodnicima/ama, ‘držali/e’ do kasnih noćnih sati zatvorene parlamentarke/ce… Danas, na tom mjestu, odlučila sam vjerovati kako neće dugo trebati proći a da fasada Parlamenta povodom IDAHOT-a ili nekog drugog dana, bude osvijetljena duginim bojama. To bi bilo najmanje što oni/e koji/e odlučuju duguju LGBT populaciji u ovoj zemlji, obespravljenim ljudima, njihovim glasačima/cama, poreskim obveznicima/cama, onima koji/i još uvijek vjeruju u ovu zemlju i nisu potražili/e azil u nekoj bolje uređenoj.
Današnje izlaganje Saše Gavrića o stanju LGBT prava i detektovanje ključnih problema u Bosni i Hercegovini u Parlamentu nije posljedica zgodnog trenutka, okolnosti koje su se ‘namjestile’, volje bogova ili nečega petog. Rezultat je to kontinuiranog, promišljenog i posvećenog rada Sarajevskog otvorenog centra i ljudi koji su odlučili da borba za pravednije društvo bude obaveza a ne izbor.
