Povorka ponosa bila je predmetom intenzivne diskusije više od četiri mjeseca. O potrebi za organiziranjem ovog događaja govorilo se iz najrazličitijih perspektiva, što sigurno predstavlja dobru pripremu za povorku koja će uslijediti u septembru. Podsjetimo se na neke od najznačajnijih komentara!
Piše: Mirza Halilčević
Iako se još uvijek nije ni dogodila, prva Bh. povorka ponosa uspjela je proizvesti čitav val komentara, ali i kritika. Vijest o zvaničnoj najavi, objavljena 1. aprila, se brzo proširila medijima, nakon čega je uslijedila široka diskusija. Iako blago nestrukturisana, diskusija je očekivano slijedila kao sastavni dio procesa preispitivanja i temeljitijeg razumijevanja potreba društva i svih njegovih članova/ica. Neargumentirani, paušalni i subjektivni homofobni komentari su se također (očekivano) pojavili. Oni predstavljaju određeni izraz i očitovanje u odnosu na ovu temu, ali nisu dijelom šire društvene diskusije, niti joj mnogo doprinose.
Neposredno nakon same najave, potrebu za održavanjem povorke komentarisali su brojni/e političari/ke, među kojima se ističu manje diplomatske izjave zastupnice u Domu Parlamenta FBiH Sanele Prašović Gadžo, kao i izjave njenih kolegica iz Skupštine Kantona Sarajevo Segmedine Srne, Vildane Bešlije i Bilsene Šahman. Sve one su pravovremeno reagovale i na homofobne izjave zastupnice SDA, Samre Ćosović-Hajdarević, ujedinjeno stajući u odbranu LGBTI osoba među kojima, kako su i same istakle, ima i njihovih jako dobrih prijatelja. Svoju podršku uputile su i brojne druge bh. političke stranke i političari, koji/e se kategorično slažu oko toga kako LGBTI osobe moraju biti zaštićene, a pravo na okupljanje mora biti omogućeno svim građanima/kama. Politička podrška ima naročit značaj u procesu kreiranja pravednijeg sistema za LGBTI građane/ke BiH, jer se upravo kroz ovakvo intervenisanje gradi politički dijalog koji poziva na odgovornost i argumentirano oglašavanje, čime se direktno suzbija i prostor za mogućnost diskriminisanja, širenja govora mržnje i homofobije.
Protiv homofobije, nasilja i mržnje ustale su brojne diplomate, među kojima se svojom ekspeditivnošću istakao i britanski ambasador u Bosni i Hercegovini, Matthew Field. On je samo dan nakon objavljivanja informacija o najavi povorke ponosa na svom Twitter nalogu istakao kako će ponosno koračati sa LGBTI zajednicom. Svoju radost nije krila ni Švedska ambasada, a održavanje ovog događaja pozdravile su i mnoge druge evropske institucije u Bosni i Hercegovini, koje su ujedinjeno djelovale pri osuđivanju nasilja i mržnje usmjerenog prema LGBTI zajednici u ovoj državi. O važnosti održavanja povorke u Bosni i Hercegovni, kao i šta ona potencijalno može značiti LGBTI osobama, govorio je i životni partner američkog ambasadora u BiH, Filippo Tattoni-Marcozzi. Njegova izjava ima višestruki značaj, obzirom da on govori i iz visokog diplomatskog kruga sa izraženim utjecajem, ali i kao gej muškarac sa iskustvom u LGBTI aktivizmu.
Konstruktivni su u odbrani ljudskih prava bili i akademski/e radnici/e, koji su iz različitih profesionalnih perspektiva analizirali/e sve što se događalo u vezi sa povorkom ponosa, kao i ono što bi se potencijalno moglo dogoditi. U svom gostovanju na Federalnoj televiziji, univerzitetska profesorica sa odsjeka za Psihologiju u Sarajevu, Jadranka Kulenović Đapo, govorila je o seksualnosti, emocijama, kao i o procesu nastajanja predrasuda kod bh. građana/ki. Ništa manje konstruktivan u svojim nastupima nije bio ni istaknuti profesor Asim Mujkić, sociolog i filozof sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, koji uvijek u medijski prostor donosi narativ o izuzetnoj važnosti povorke i njenim najvišim ciljevima i svemu onome što potencijalno bh. društvo može dobiti ukoliko prigrli svoje bh. građane/ke. Profesor Mujkić je o važnosti pluraliteta jednog društva uvijek govorio pragmatično i praktično, spominjući i zastupajući i druge manjine, time uvijek pozivajući na solidarnost i razumijevanje drugih i drugačijih. Otvorenu podršku pružila su i mnoga druga poznata akademska imena poput profesora Nenada Veličkovića, Belme Buljubašić, Amile Ždralović, Danijele Majstorović, Damira Banovića, Nerzuka Ćurka, Emine Ganić i drugih. Uspostavljanje jakog i hrabrog akademskog glasa koji će podupirati proces demokratizacije društva, osnaživati i u konačnici edukovati druge je nužnost, te je javno istupanje akademskih radnika/ca u odnosu na ovu temu od velikog značaja.
Da su organizatori/ce prve Bh. povorke ponosa zaista strateški razmišljali/e, svjedoči i raznolikost profila obuhvaćenih njihovom kampanjom video podrške. Poruke solidarnosti, pored gore navedenih, poslali/e su brojni/e domaći/e i strani/e umjetnici/e, književnici/e, glumci/e, producenti/ice, novinari/ke, kao i estradne zvijezde. Svaki oblik podrške je važan i autentičan, baš kao i svaki član LGBTI zajednice. Nesumnjivo da će se poruke Aleksandra Hemona o ljubavi i demokratiji daleko čuti, baš kao i poruke solidarnosti pristigle iz Hollywooda od Lane Wachowski, režiserke svjetski priznatih filmova. Sigurno je da će i motivirajuće poruke Maye Berović osnažiti mnoge LGBTI osobe i zaintrigirati mnoge glave. Važno je samo da svako u okvirima vlastitih mogućnosti i na sebi svojstven način bude resurs podrške. Samo neki od obuhvaćenih ovom kampanjom su: Ferida Duraković, Nihad Kreševljaković, Senad Pećanin, Kristina Ljevak, Srđan Puhalo, Alban Ukaj, Lamija Begagić, Damir Imamović, Gordana Katana, Jasminko Halilović, Dino Mustafić i mnogi drugi.
Iako se zaista netom nakon objavljivanja zvaničnih informacija o najavi povorke ponosa učinilo da je ista podijelila bh. građane/ke, kako se to moglo čitati u medijima, te da će se jaz između građana/ki vremenom nastaviti širiti, to zaista nije bio slučaj. Kulturni šok nastao ozvaničenjem informacija o najavi povorke ponosa proizveo je niz reakcija, no ono što također valja primijetiti jeste i da su mnogi građani/ke djelovali/e kao moralni korektiv, ne dozvolivši da se takve reakcije nastave redati. Pod tim se može podrazumijevati skoro svaki oblik angažiranja, pa i uzimanje učešća u komentarisanju i prijavljivanju homofobnih članaka i izjava, pa sve do pisanja kolumni ili oglašavanja putem nekih drugih kanala. Jedan od zanimljivih primjera reagovanja svakako su i tekstovi Dragana Bursaća, Ameda Burića, Nedima Jahića, kao i razgovor sa profesorom Darkom Lukićem. Za ovakav tok situacije i stvaranje konstruktivne strukture treba, između ostalog, zahvaliti i novinarima/kama, koji/e su nerijetko pokušavali/e imati obje strane priče, što je u ovakvim okolnostima i relativno teško postići. U atmosferi podrške i solidarnosti, mnogi ipak preispituju svoje stavove prije nego li ih i javno iznesu.
Ono što je sigurno jeste da je Bh. povorka ponosa zaista komunicirala sa građanima/kama Bosne i Hercegovine, te ih otvoreno pozivala da iznesu svoje mišljenje i kritikuju argumentirano. Ostvarivanjem višemjesečnog dijaloga pružena je dobra podloga za povorku ponosa koja će se održati za manje od mjesec dana.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
