U izdanju sarajevske kuće Svjetlost, izdavačkog giganta bivše zajedničke države, 1982. godine objavljena je olimpijska slikovnica Krilo i šapa koju je napisala Nasiha Kapidžić-Hadžić, a ilustrovao Jože Trobec. Poema prati život i ljubav netipičnih predstavnika svojih životinjskih zajednica – Vučeta i Pjetlića.
Piše: Kristina Ljevak
Umjesto izvor znanja, udžbenici su nerijetko izvor stereotipa. Iako se polako pokušavamo odmaći od slike srećne porodice na kojoj majka kuha, djeca rade zadaću, a otac gleda televiziju ili čita novine, to je i danas jedan od dominantnih obrazaca udžbeničkog prikazivanja porodične idile kako je vide heteropatrijarhalni kreatori i kreatorice.
Primjere udžbenika u kojima su ilustrovani istospolni roditeljski parovi navodimo kao nedostižne i divimo se toleranciji o kojoj uče negdje daleko. Naš kompletan zastarjeli obrazovni sistem sa nizom nepravilnosti, autorima i autoricama udžbenika koji prave nedopustive greške, kompletnom udžbeničkom politikom sa etničkim predznakom, ostavljanjem nastavnicima/ama na izbor po kom će se udžbeniku nastava izvoditi, teme su tek Školegijuma, časopisa za pravednije obrazovanje i rijetkih entuzijasta/kinja.
Budućnost kakvu putem obrazovanja kreiramo kao da nije ničija briga. I skoro pa to i ne treba čuditi u zemlji u kojoj je protjerivanje Djeda Mraza iz vrtića legitimna odluka menadžmenta. Suštinski mi i jesmo miljama daleko od dvojice tata u bračnoj zajednici, kako formalno-pravnoj, tako i u čitankama, ali postoje i neki vidovi djelovanja koji ukazuju da se putem podteksta mogu poslati važne poruke.
Razlike u školskoj klupi
Djeca često mogu biti surova u reagovanju na bilo šta što se razlikuje od tipičnog, što izlazi iz standarda razredne zajednice. Njihovo ponašanje uslovljeno je vaspitanjem, odnosom roditelja prema različitom, nenaučenošću da je biti drugačiji jednako normalno.
Na to ih često zaborave podsjetiti roditelji, a nerijetko i nastavnici/e. Zbog toga je u najranijem osnovnoškolskom dobu važno ukazivati na neophodnost prihvatanja svakog dječaka i djevojčice, ma koliko se njihovo ponašanje, stil oblačenja i navike ne uklapale u uobičajene rodne kalupe ili kasnije seksualnu orijentaciju.
Kad se poklope krilo i šapa
U izdanju sarajevske kuće Svjetlost, izdavačkog giganta bivše zajedničke države, 1982. godine objavljena je olimpijska slikovnica Krilo i šapa koju je napisala Nasiha Kapidžić-Hadžić, a ilustrovao Jože Trobec.
Nasihina poema prati rođenje čudnog Vučeta, koje je bilo dobro, nježno i vesele ćudi. Majka vučica u poemi, kao i u stvarnosti neke druge majke koje nisu vučice, umjesto da ga mazi i nina, grdila ga je što ne oštri zube i zbog toga što nijedno janje nije ukrao.
Čudno Vuče nije imalo drugog izbora već da pobjegne u bajku poput Pjetlića iz drugog sela na kog se digla graja jer ne uči note i ne nosi jaja, pa je i Pjetlić utočište našao na istoj adresi. Kada su se sreli, kako se često desi da se različiti sretnu i prepoznaju, Pjetlić se najprije uplašio jer je mislio da se Vuče ponaša isto kao i svi predstavnici njegovog roda, ali bilo je drugačije – Vučko je Pjetlića spasio iz vodenog slapa. Od tada su bili nerazdvojni.
Od tada je Vučko sa Pjetlićem hodio,
svud ga po svijetu za krilo vodio,
nosio ga krkače,
mijesio mu pogače,
pernato mu rublje prao.
Za njega je zvijezde brao,
a u burne, ljute dane,
dijelio megdane.
Svugdje se znalo kako Vučko sprema slatka jela za Pjetlića i kako mu na uho kukuriče one lijepe stare priče. U životinjskom carstvu dizala se graja zbog zamjene životinjskih identiteta i zbog toga što se ova dva netipična predstavnika svojih vrsta grle i ljube. Ali za hajku nije bilo mjesta u bajci koju su satkali od bijelog cvata ova dva sretna mladunčeta.
Slikovnicu u škole
Mala je vjerovatnoća da je slikovnica, kad je objavljena, bila dio obavezne lektire jer se slikovnice u školi ne čitaju. Još manje je vjerovatno da je čitana u vrtićima i ako jeste, da je interpretirana na način kako mi to danas činimo. Ali je beskrajno važno što je prije više od trideset godina postojala autoričina potreba da kroz rimu za djecu ispriča priču o postojanju različitosti i neophodnosti njenog prihvatanja.
Da ona samo ne bi imala mjesto u bajkama satkanim od bijelog cvata, Krilo i šapa trebala bi biti tema redovne nastave u nižim razredima osnovnih škola, a i prilika da se štampa novo izdanje. Ono iz 1982. štampano je u 30 hiljada primjeraka. Danas bismo mogli, za početak, barem hiljadu.
O AUTORICI
Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je u Banja Luci 1932. godine, a preminula u Sarajevu 1995. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu i diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U početku je radila kao profesorica u banjalučkoj gimnaziji, a zatim je bila urednica u Obrazovnom i Dječijem programu na Radio Sarajevu. Potom je prešla u Izdavačko preduzeće Veselin Masleša gdje je, do penzionisanja, bila urednica edicije za djecu i omladinu.
Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko-prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.
