Rođen sam početkom devedesetih, te je moje rano i srednje djetinjstvo obilježeno (poslije)ratnom bosanskohercegovačkom zbiljom. Kulisa moga odrastanja, obilježena nacionalističkom retorikom u privatnom i javnom diskursu, kao i repatrijarhalizacijom i retradicionalizacijom svih društvenih vrijednosti, i nije bila baš pogodna za queeroliko dijete kakvo sam bio. Jednostavno se nisam osjećao komforno u zadanoj mi rodnoj kutiji. Nikad mi nisu bile jasne tradicionalne metode odgoja i stalno sam (se) zapitkivao zašto su neke stvari samo za djevojčice, a druge samo za dječake. Umjesto autića, mene su privlačile Barbie lutke. Umjesto nogometa, obožavao sam igrati gume. Umjesto alata, šarafcingera, kliješta, šarafa ili klikera, mene su privlačile šminka, štikle i haljine. Nikada me nisu zanimali Batmani, Supermani i Spidermani, radije sam bio Mala sirena, zločesta vještica ili Cruella de Vil. Moja feminiziranost svima je bila simpatična, pa i roditeljima. Dobro, možda je bilo malih svađa u kojima se lamentiralo – “tko je pogriješio u odgoju?” i sl. A ja sam kao dijete i dalje, možda tada još nesvjesno, konstantno provocirao patrijarhat. Nikada nisam mogao podnijeti autoritet, poglavito ne muški, možda zato nikada nisam niti volio razgovarati s ocem.
Došlo je vrijeme vrtića i ponovno isti problemi – on se ne želi igrati s dječacima nego s djevojčicama, i samo se želi igrati lutkama! Teta u vrtiću mi je to branila, pa sam iz protesta namjerno piškio u gaćice i namjerno nisam tražio da idem u WC. Zatim je teta savjetovala mojim roditeljima da me odvedu na razgovor kod dječjeg psihologa. Razgovor je tekao uobičajeno uz glupava pitanja zašto se igram lutkama, pa volim li nogomet, jesam li se igrao autićima, znam li od kojih se dijelova sastoje auti… A zatim mi je dao neku puzzle slagalicu autića koju sam slagao i “učio” gdje je krov, gdje su vrata, gdje su točkovi… Na kraju me pitao hoću li se od sada igrati autićima, a ne Barbikama, te mi je poklonio autić. Samo sam kimnuo glavom i čim sam došao kući bacio sam autić i uzeo sestrinu Barbiku protestno, pokazavši da ne prihvaćam kao normalno ono što se takvim prikazuje.
Gledano iz današnje perspektive, nije mi jasno kako taj psiholog kao “obrazovan” čovjek nikada nije čuo za razliku između spola i roda?! Isto tako nije mi jasno odakle mi, kao malom djetetu, tolika hrabrost da prkosim i da nikada ne osjetim potrebu za prilagođavanjem, da nikada ne usvojim ustaljene obrasce ponašanja samo da budem bolje prihvaćen, da nikada ne uzimam zdravo za gotovo da se nešto samo po sebi podrazumijeva? Moja prkosna narav nastavila se i u osnovnoj školi gdje sam se već od prvih dana susreo s istim izazovima. U svijest mi se duboko urezao prizor s prvog sata fiskulture kada je učiteljica rekla: “Dječaci će igrati nogomet, a djevojčice graničara!” I ja se nisam mogao svrstati, ponovno, i nikada…
Sjećam se i sata likovnog kada je učiteljica dala slobodnu temu, a ja sam, uz namjeru da budem kreativan i originalan, obojao flomasterima svoje nokte, svaki nokat različitom bojom. Učiteljica se naljutila i rekla: “Zna se tko boji nokte!” Posebno je “veselo” bilo na satu vjeronauka, naime, imao sam sve petice, samo vjeronauk tri. Kako? Nije bilo do znanja, nego do vjeroučiteljice. U svakoj sam prilici nastojao pitanjima napraviti određene gender troubles. Nije mi nikako bilo jasno kako je moguće da je Bog stvorio samo muško i žensko i šta to zapravo znači, kako to da je žena nastala od muškarčevog rebra, je li onda žena manje čovjek od muškarca, kako to da se mogu vjenčati samo osobe suprotnog spola, što je sa ženama koje vole žene i muškarcima koji vole muškarce, što je s muškarcima koji se oblače kao žene i ženama koje se oblače kao muškarci?! Moja je “radoznalost” ostala neutažena i za posljedicu je imala samo jedno – prišivanje etikete neposlušnosti i pismenu opomenu u dnevnik. Kruna netolerancije prema mojoj feminiziranosti bio je trenutak kada me je skupina mojih vršnjaka pretukla na ulici. Nikome nisam rekao.
Uvijek sam o svemu šutio. Svi ti momenti netolerancije taložili su se duboko u meni, malo pomalo počeo sam se ograđivati u svom malom mikrokozmosu koji je bio preslika bajki i priča koje sam doslovno gutao i tako otkrio jedan sasvim drugi, alternativni svijet, svijet književnosti, pozorišta, muzike. Ali nisam samo gutao priče, nego sam osjećao ogromnu potrebu za hranom, žderao sam i čitao, pisao i žderao…i tako sam se i udebljao. Zatim je došlo gimnazijsko doba. Smršao sam, ponovno živnuo, počeo se baviti različitim aktivnostima, ali se nikada nisam prilagođavao. Svoj identitet najbolje sam artikulirao kroz umjetnost i polako zauzimao određene stavove. U to sam vrijeme “otkrio” i svoju seksualnost. Istina je da su me u seksualnom smislu uvijek više privlačili muškarci nego žene. Samo što to sebi, ne znam iz kojih razloga, nisam nikada htio priznati. Nakon jedne neuspješne i komične heteroseksualne veze, shvatio sam da to nije samo faza. U međuvremenu sam diplomirao na Filozofskom fakultetu. Studij filozofije omogućio mi je upoznavanje sa svim teorijama koje su mi omogućile da nanovo iščitam sam sebe i tako bez ikakvih dvojbi prigrlim sebe i svoj identitet. Nikada nisam imao dečka, a zaljubljivao sam se i još se zaljubljujem u muškarce. I nikada nisam nikome prišao niti otkrio svoje osjećaje. To je možda zato što još nisam out.
Svoju seksualnu orijentaciju priznao sam najbližim prijateljicama i prijateljima, i nekim ljudima iz struke s kojima svakodnevno surađujem. Svojoj obitelji i poznanicima nikada se nisam outao. Ne znam kako bi na to reagirali moji roditelji. Iako mi se čine iole liberalnijima, možda je kočnica njihova “zamolba” da svakoga toleriraju, ali da ne bi voljeli da im je dijete to. Iako mislim da i oni, ali i drugi koje poznajem, a kojima se nisam outao, vjerojatno kuže. Izgleda da je to ono što se naziva prešutni ugovor s patrijarhatom. Izgleda da sam iz ormara iskoračio samo u dnevni boravak. Pitam se: gdje li su buntovnost i izravnost koje sam imao kao dijete, sada kada poznajem sve feminističke i queer teorije, sada kada sam izučio i što su performativnost i dekonstrukcija? Na neki način živim na granicama, u ormaru i izvan njega. Sve je situaciono i zahvalan sam na ovakvoj poziciji, jer sam sebe mogu preispitivati u različitim situacijama. Zar i to nije queer?
Eto, dovršavam svoju priču, manjkavu, ali najosobniju koju sam dosad napisao. Polako ću zatvoriti poluotvorena vrata ormara i vratiti se drugim vrstama priča i tekstova, pobjeći u teoriju, govoriti u terminima, uredno se posložiti u fusnote. Pišem pod pseudonimom i zasigurno ovo nije izlazak iz ormara, ali ako nisam ja, moja priča je out i žudi onog Drugog koji će se prepoznati u njoj, koji će je prihvatiti kao svoju priču.
White Swan
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
