Ova godina je bila teška za sve nas. Pandemija je utjecala na svaki aspekat naših života, a istovremeno homofobija, bifobija i transfobija nije uzela odmor. Mnoge LGBTI osobe prisiljene su biti u izolaciji sa svojim homofobičnim obiteljima, kao i žene sa svojim nasilnim partnerima. LGBTI aktivizam se odjednom našao prekinutim u osvajanju javnog prostora i morao tražiti alternativne načine. Svijet se promijenio. Ali kao i u makrokosmosu, tako i našom mikrokosmosu, nosili/e smo pobjede i pronalazili/e ponos, vodili/e borbe dalje.
Piše: Selma Kešetović
Amar ne krije svoj ponos, niti kada je riječ o aktivizmu, ni kada je riječ o njegovom osobnom rastu. ”Ponosan sam u pogledu aktivističkog djelovanja što je OO Bh. povorke ponosa uspio da obilježi drugu Bh. povorku ponosa u nešto drugačijem formatu. Drago mi što je Bh. povorka ponosa dobila kontinuitet, odnosno drugu Bh. povorku ponosa, bez obzira u kojem formatu je obilježen taj događaj”, Amar se također nada da su građani i građanke Bosne i Hercegovine vidjeli/e da je život između četiri zida nemoguć na što upućuje i slogan “nije život četiri zida”.
Dina je također ponosna što njezin aktivizam nije stao u 2020. godini, pronašla je nove alate za aktivističko i političko djelovanje, te nove načine uključivanja. Najviše je ponosna što je djelovala u novim aktivističkim organizacijama i iskušala se u drugim poljima i sredinama. Ponosna je što Tuzlanski otvoreni centar u Tuzli ovog decembra slavi svoj peti rođendan. ”Na personalnom planu sam preponosna na činjenicu što sam napokon, nakon 23 godine, uspjela prihvatiti u potpunosti svoj lezbejski identitet. Ponosno izgovaram riječ „lezbejka“.”
Također, ponosna je i na to što je u 2020. prestala pušiti. ”Ubrzo se bliži malih jubilarnih 5 mjeseci od deklarisanja sebe kao nepušača. Sve u svemu, 2020. jeste bila izazovna, teška i duga, ali je sa sobom donijela i nova otkrića, nova pomirenja i nova iskustva”, podijelila je sa nama Dina.
Amar je također podijelio zadovoljstvo zbog svog rada na sebi koji je dao rezultate. ”Moj ponos u 2020 godini je što sam i dalje ostao ponosan i prkosan na identitet koji mi se od društvene i državne zajednice toliko želi uskratiti. Ponosan sam jer nisam pred bilo kim pognuo glavu zbog toga što jesam. Tokom 2020. godine sam za vrijeme lockdowna pronašao introverta u sebi, što me je prijatno iznenadilo. Obzirom da u 2019. godini sam se davao previše ljudima, 2020 je bila godina za moje vrijeme i moju izgradnju u pogledu privatnog života, ali i profesionalnog i aktivističkog.”
Vječiti introvert Haris iskoristio je ovu godinu da aktivno radi na osobnom razvoju što je, po njegovom shvatanju, osnova aktivističkog identiteta. ”Iako mi se nekada ne čini da sam promijenio mnogo toga (u tim trenucima me i uhvati panika da mi život stagnira), ipak s vremena na vrijeme uspijem pronaći u svojoj interakciji sa sitnicama drugačiju reakciju u odnosu na prije. Najvećim dijelom u postavljanju granica, osvještavanju dinamike svojih odnosa (pogotovo kada su u pitanju roditelji) i generalno odnos sa samim sobom.” Haris napominje da su ustvari daleko od savršenih, ali te trenutke osviješćavanja osobnog procesa slavi kratkim samoohrabrivanjem u nadi da će se u skorijoj budućnosti moći više posvetiti aktivizmu i realizirati ideje na kojem već radi.
Kada je Adnan mislio da 2020. godina ne može biti gora i kada mu je sve krenulo niz brdo, upoznao je nekoga ko ga razumije što mu je odmah uljepšalo doživljaj 2020. godine. ”Šta bi se još moglo poželjeti? Apsolutno ništa. Da ne ureknem, nadam se da će tako i ostati. Bliže se blagdani i nadam se da će bar kraj ove godine uljepšati na svaki mogući način svima. Barem koliko toliko. Želim da i svi drugi uživaju u ostatku godine. A u narednoj nadamo se pobjedama.”
Svi/e mi se nadamo pobjedama u godini koja dolazi, pobjedama nad sistematskom homofobijom, bifobijom I transfobijom, te drugim fašizmima koji žele pod svaku cijenu da ostanu norma. Nadamo se vakcinama koje će nas vratiti prijašnjem životu, s tim da bi taj prijašnji život mogao za LGBTI osobe biti lakši i slobodniji.
