Izvor: Crol.hr
Foto: El Independiente
Je li baš sve zapisano u genima? Rodimo se s nekakvim genetskim zapisom i to nas u velikoj mjeri definira. No zamislimo li naš genetski zapis kao niz nota, znamo da za glazbu nije samo bitan njihov redoslijed, već i tempo, glasnoća, ritam, stanke, pa i vanjski utjecaji te naša interpretacija. Odgovoriti na pitanje je li uzrok homoseksualnosti genetika dosta je teško, a odgovor znatno ovisi o tome što smatramo homoseksualnošću.
Ako se homoseksualnost definira kao prisutnost istospolne privlačnosti onda ona nije odabrana, nego zadana. S druge strane, smatramo li da je netko homoseksualac samo ako djeluje i ostvaruje istospolne odnose, tada to možemo smatrati odabirom.
Dakle, privlačnost prema istom spolu je biološki uvjetovana, međutim, djelovanje u tom smjeru je osobni izbor. Ono što je također neupitno jest da biološka komponenta ima velik utjecaj na naš odabir te ako osjećamo privlačnost prema istom spolu velika je vjerojatnost da ćemo djelovati u skladu s tim. A to opet čini odabir genetički uvjetovanim.
Utjecaj na seksualnu orijentaciju muških potomaka
Dosadašnje spoznaje potvrđuju povezanost genetike i seksualne orijentacije, međutim, povezanost je vrlo kompleksna i nije jednoznačna. Iz mnogih znanstvenih istraživanja proizlazi samo nekoliko čvrstih zaključaka.
Primijećeno je da homoseksualni muškarci imaju veći broj starije braće nego heteroseksualni. Obrazloženje zašto je tome tako leži u imunološkoj reakciji majke tijekom trudnoće na proteine koji su svojstveni samo sinovima. Prilikom svake iduće trudnoće imunološki odgovor majke na proteine koji sudjeluju u razvoju muškog mozga je izraženiji, što utječe na seksualnu orijentaciju muških potomaka.
Također je utvrđeno da su homoseksualni muškarci u djetinjstvu imali izražen strah od odvajanja od bliskih osoba, posebice roditelja. S obzirom na to da je anksioznost biološki uvjetovana, povezanost anksioznosti i muške homoseksualnosti smatra se još jednim dokazom koji ide u prilog biološkom mehanizmu kontrole seksualne orijentacije. Konačna potvrda genetske podloge muške homoseksualnosti dobivena je analizom obiteljskih stabala i blizanaca te je utvrđeno postojanje gena na kromosomima 8 i X koji utječu na razvoj muške homoseksualnosti.
Zajedno s potvrdama o povezanosti gena i homoseksualnosti pojavljuje se i jedno logično pitanje: kako to da i dalje postoje homoseksualne osobe, i kako to da je njihov udio u populaciji jednak ako je njihov potencijal reprodukcije smanjen? Premda mnoge homoseksualne osobe imaju djecu, kad se gleda populacija u cjelini stopa reprodukcije homoseksualne populacije je ipak niža od stope reprodukcije heteroseksualnih osoba. U tom smislu je to reproduktivni minus.
A budući da se kroz evoluciju vršila selekcija karakteristika koje su reproduktivni plus, bilo bi logično očekivati smanjenje broja homoseksualaca kroz tisućljeća.
Zašto je tako teško “uloviti” “lezbijske” gene?
S obzirom na to da se udio homoseksualaca nije smanjio, mora postojati neki mehanizam kompenzacije, odnosno moraju donositi i nekakav plus kako bi se održala ravnoteža. I zaista, utvrđeno je da srodnice homoseksualnih muškaraca koji imaju “gej gen” na kromosomu X imaju više potomaka. Iz toga se može zaključiti da “gej gen” ženama daje reproduktivnu prednost jer su atraktivnije muškarcima i plodnije, a kad muškarac ima “gej gen”, zapravo se događa slično – privučen je muškarcima i privlači muškarce.
Nagađa se da je i kod žena postoji slična situacija, ali dosad nije utvrđena veza neke konkretne genske regije i ženske homoseksualnosti. Mnoga istraživanja bave se lezbijskom populacijom ali nema jednoznačnih rezultata koji bi bili objavljivi i imali dobar odjek u javnosti.
Homoseksualni muškarci su puno “čišća” i jasnija homoseksualna populacija u usporedbi s lezbijkama te je u takvoj skupini lakše dobiti statistički značajne rezultate. Kod lezbijki su učestale pojave poput seksualne fluidnosti, biseksualnosti, početka homoseksualnosti u kasnijoj dobi i to ih čini kompleksnijom skupinom za istraživanje. Jedno od mogućih objašnjenja zašto je tako teško “uloviti” “lezbijske” gene leži u ženskom XX genotipu.
Velika je vjerojatnost da je spolno ponašanje definirano spolnim kromosomima. Muškarci imaju jedan X kromosom (XY genotip), a žene imaju dva (XX genotip). Budući da je potreban samo jedan X kromosom, kod žena drugi X predstavlja “višak” te se slučajnim odabirom inaktivira.
Genetičko porijeklo homoseksualnosti, naravno, ne upućuje na to da je homoseksualnost bolest
Tako žene imaju različitu dozu “lezbijskih gena”, ovisno broju i mjestu aktivnih X kromosoma koji nose taj gen. Studija blizanki provedena 2011. godine je pokazala da je ženska homoseksualnost barem 25% genetski uvjetovana.
Na žensku homoseksualnost djelomično utječe i izloženost muškim spolnim hormonima androgenima prije rođenja. Što je razina androgena veća, to je veće odudaranje od rodnih standarda u djetinjstvu. A što je veće odudaranje od rodnih standarda u djetinjstvu, veća je vjerojatnost istospolne orijentacije kasnije u životu.
Potonje vrijedi za oba spola. 10-12% djece koja se ne ponašaju u skladu s nekakvim rodnim standardima se kasnije identificiraju kao homoseksualne osobe. Istovremeno, to se događa samo 1-2% djece koja su “u skladu” s rodnim standardima.
Na kraju, važno je naglasiti da genetičko porijeklo homoseksualnosti ne upućuje na to da je homoseksualnost bolest, nego na to da su različite spolne orijentacije samo odraz raznolikosti ljudske populacije, poput postojanja ljevorukih i desnorukih ljudi.
Odgovor na pitanje koji dio naše životne skladbe je seksualnost – zapisane note, stanke između, ili pak samo naša interpretacija – nikako ne bi trebao imati utjecaj na jednakost i prihvaćanje homoseksualnih muškaraca i žena.
