Tekst i foto: Selma Kešetović
Nikad neću zaboraviti što je rekao jedan od preživjelih koncentracionog logora Auschwitz – “Ostaje samo ćutnja”, što potvrđuje Adornovu krilaticu “No poetry after Auschwitz” (Nema poezije nakon Auschwitza). Svaku mistifikaciju holokausta i danas smatram nepristojnom i svaki pokušaj da se priča o tome je unaprijed osuđen na propast jer je tu čovječanstvo zakazalo, i jezik, i poezija, i kultura, i edukacija, i slika koju imamo o sebi. Nakon holokausta, Europa je rekla “nikad više”, ali nije to doista mislila, jer se u Europi, u njihovoj smjeni, i pod njihovom protekcijom, dogodio genocid. Tako da je postala upitna i povijesna lekcija.
I istina je. Hodajući Buchenwaldom, vidiš pustinju realnosti na koju možeš reagirati samo ćutnjom. Nisam se više mogla sjetiti niti jednog narativa koji bi mogao opravdati opstanak čovječanstva kao vrste. I tragom nihilističko-depresivnog Rusta iz serije True Detective, smatrala sam da je jedina časna stvar za ljudsku rasu da se prestane razmnožavati i da izumre. Emocija je uistinu neprenosiva.
Dan prije, pogledala sam dokumentarac Paragraph 175 koji se osvrnuo na homoseksualce koji su zbog svoje seksualne orijentacije završavali/e u istim tim logorima zbog “zločina protiv prirode”. Dvije stvari iz pozicije današnje/g gledateljice/a su iznenađujuće: prva da je priznanje o zločinima protiv homoseksualaca i uopće ispovijest preživjelih relativno novog datuma. U koncentracionim logorima, pored Židova/ki, mogli/e ste završiti i zbog svoje asocijalnosti, seksualne orijentacije, mentalne bolesti i drugačijeg političkog mišljenja. Ćutnja nakon holokausta je bila dugotrajna i prestrašna – jedan od preživjelih govori da se vratio nakon logora, vodio prodavnicu i nikada nije ni s kim pričao o strahotama koje je preživio, čak ni sa svojom majkom. Iskustvo bi zasigurno ponio u grob da nije 2000. godine U.S. Holokaust Museum in Washington potražio preživjele i razgovarao sa njima. Weimarski stanovnici/ce su, naime, odbijali/e da priznaju da su uopće bili/e svjesni/e da se par kilometara od njihovog grada u njihovo ime drži jedan od najvećih koncentracionih logora gdje je pobijeno preko 56 hiljada ljudi.
Druga stvar je LGB-frendly Berlin u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Ljudi su slobodno izražavali/e svoju seksualnost, zabavljali/e se, družili/e i plesali/e u gay barovima. Kada je Hitler došao na vlast, mnogi/e su ga ismijavali/e, ne mogavši ni zamisliti kako će nacistička ideologija brzo poharati temeljna ljudska prava i slobode. Moj prijatelj iz Sarajeva rekao mi jednom kako je mnogim Sarajlijama/kama, uključujući i njega, bila smiješna nacionalistička ideologija i da za milion godina nisu mogli/e ni naslutiti da će se dogoditi strahote 1992. godine. Danas se svijet također nalazi pred nacističkom retorikom, ali ako smo imalo privilegirani/e u svom svijetu, teško nam je zamisliti da će ponovno doći do kraha teško izborenih ljudskih prava. A ta prava su upravo napisana poslije Drugog svjetskog rata kako bismo naučili/e da ksenofobija dehumanizira i ubija, i da pokušamo izgraditi bolje društvo.
Nama u Bosni i Hercegovini je posebno teško povjerovati u obećanje “nikad više”, jer je ista ta Europa dozvolila da se to isto dogodi u njezinom dvorištu 1992. godine, u njihovoj smjeni. Štaviše, ideologija u ime koje izvršen genocid legitimno i danas postoji. Da li nam kao utjeha može poslužiti njemačko iskustvo? Morala je umrijeti čitava jedna generacija da bi se suočili sa prošlošću i transformirali/e svoju svijest. I to se doista dogodilo – Nijemci/Njemice dolaze u Buchenwald sa svojom djecom raznih uzrasta kako bi od malih nogu učila šta se dogodilo, kako se povijest ne bi ponovila. Nadam se da će jednog dana i moja zemlja dati sebi i novim generacijama priliku.
Jutro poslije, nisam više razmišljala o tami čovječanstva i nadala se našem kolektivnom izumiranju. Razmišljala sam o tim ljudima koji su se borili/e za život, unatoč nemogućim uvjetima. Zatvorenicima koji su se smijali međusobno kada bi ih ošišali i potpuno dehumanizirali odjećom i brojem. Zatvorenicama koje su skupljale zabranjene materijale (a bili su zabranjeni svi) da naprave djeci igračke. Nacisti su upravo htjeli da ubiju život sam. Sve te naše različitosti, identitete, individualnost, osmijeh, slobodu izbora, slobodu da opstanemo. I da, nije fer što se moramo boriti svakog dana za opstanak života, ali to je naša odgovornost i naše naslijeđe.
Stoga, možda postoji poezija poslije Auschwitza. Ali to nije poezija nacionalnog zanosa, eskapizma, zemlje, krvi i tla, nego poezija demistificiranih glasova potlačenih koji govore vlastitim jezikom.
