Povodom Dana državnosti BiH pitali/e smo LGBTI osobe iz raznih dijelova naše zemlje kako se osjećaju u odnosu na nju, kako se ogleda njihov (ne)patriotizam i šta ih motivira da se bore za nju.
Piše: Selma Kešetović
Foto: Privatna arhiva sugovornika/ca
Patriotizam je vrlina zlih, rekao je Oscar Wilde, ali patriotizam može imati drugačija značenja od jeftinog nacionalnog zanosa kada želimo opravdati mržnju prema Drugom, ili kad naš nogometni tim pobjeđuje. Patriotizam znači i borbu za bolju državu, za dobrobit svih građana/ki, za njihovu ravnopravnost, bolji standard i veće slobode za svakog od nas. U kontekstu Bosne i Hercegovine, značenje patriotizma ima još jednu nezaobilaznu dimenziju: to je zemlja u kojoj je počinjen genocid nad njenim državljanima/kama, zemlja čije se postojanje i teritorijalni integritet i dalje dovode u pitanje, a u njoj su i dalje žive fašističke ideje. U njoj također žive veliki borci i borkinje, kako u Sarajevu, Tuzli, tako i u Banjoj Luci, Prijedoru, i u manjim gradovima, i u selima, koji/e ne pristaju na to da patriotizam i BiH definiraju ksenofobi/pkinje i fašisti/kinje. Kao iznimno pogođene, LGBTI osobe također žele bolju državu – državu u kojoj su vidljivi/e i ravnopravni/e. No, ponekad bivaju umorni/e, oboljeli/e, previše pritisnuti ljubavlju koja ne biva uzvraćena, ponekad partiotizam nestaje ili ostaje, ali ne i oni/e.
Povodom Dana državnosti BiH, pitali/e smo LGBTI osobe kako se osjećaju u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu.
Vladana Vasić, velika borkinja za ovu državu, rekla nam je da mora misliti na sebe i svoju partnerku, unatoč tome što voli ovu zemlju: “BiH doživljavam i previše emotivno. Ne vidim se odvojeno od ove države i vežem njenu dobrobit sa svojom. Mislim da je to zemlja ljudi koji mogu bolje i više, i vjerujem da idemo prema tome, samo previše polako. Voljela bih da ne moram razmišljati o odlasku, ali ignorisanje i brisanje moje seksualne orijentacije u pravnom sistemu me na to primorava. Biseksualna sam žena koja se bliži tridesetim, i u vezi sam sa partnerkom koja nije državljanka BiH. Moja partnerka i ja razmišljamo o zajedničkom životu i porodici, i ukoliko se uskoro stvari ne promijene, morat ćemo pravnu i društvenu podršku tražiti izvan BiH.”
Strah koji LGBTI osobe osjećaju u ovoj zemlji je bitan aspekt njihovog razmišljanja o odlasku. Amar Ćatović iz Tuzle ne vjeruje da će mu u dogledno vrijeme BiH pružiti sigurnost.
“Svi ovi praznici kojima se slavi naša država se meni ne slave. Razlozi su mentalitet i državna vlast koja je diskriminatorna prema LGBTIQ populaciji u svakom segmentu. Prosječni/a građanin/ka ove zemlje, nebitno koje vjere i entičke pripadnosti, odnosi se prema nama kao da smo bolesni. Za liberalizaciju našeg mentaliteta potrebno će biti da prođu desetljeća i desetljeća, što ja kao individua neću čekati, jer neću da sutra, kada izađem sa mužem iz matičnog ureda, nas neko prebije; neću da mi neko djecu maltretira što imaju tatu i tatu, a ne mamu i tatu, pa to dijete možda zbog toga počini samoubistvo. Neću da se osjećam nelagadno kad znam da negdje drugo mogu biti prihvaćeniji i osjećati se slobodnije. Makar da mogu na tren svog partnera uhvatiti za ruku, a ne pitati se da li ću dobiti teške tjelesne ozljede zbog toga, ili će me možda neko i ubiti.”
Goran Zorić iz Prijedora je poznat po neumornoj borbi za dobrobit BiH, a svoj nacionalni identitet razumijeva drugačije.
“Ja ne bih rekao da imam izražen nacionalni identitet. Prije mi se čini da su dominantni politički narativi, toliko puni mržnje, uticali na to da se potpuno distanciram od nacionalnog identiteta, štaviše, da u njima vidim jedan od najvećih problema ovog društva. Ne smatram sebe ni velikim patriotom, ne mislim da država, njeni simboli, treba da predstavljaju nešto bitno u bilo čijem životu. Međutim, kada se uzme u obzir bh. kontekst jasno je da patriotizam prema BiH (posebno u RS-u) može biti način pružanja otpora nacionalnim podjelama u našem društvu, te mi je u tom kontekstu puno draža ideja o zajedničkoj multinacionalnoj državi, nego insistiranje na podjelama na osnovu nacionalnih identiteta i etnički čistim teritorijama. Kada se radi o odlasku, meni je još uvijek teško donijeti tu odluku. Pored evidentnih ideoloških i/ili političkih razloga za odlazak, prisutni su i kulturološki razlozi za ostanak; odrastao sam na Ćopiću i Selimoviću, drag mi je jezik kojim su pisali, kulturološki obrasci karakteristični za naše područje su duboko usađeni u mene, te je jasno da odluka o promjeni životne sredine nije jednostavna i laka.”
Amina Imamović mlada je aktivistica koja želi ostati u BiH – unatoč svemu. Za nju je patriotizam borba za nas i za generacije koje dolaze.
“Za mene aktivizam, izlazak na ulice i bilo kakav bunt protiv tiranije vlasti unutar BiH, predstavlja najbolji patriotizam. Kad bismo išli u krajnost, moglo bi se i reći da je ostanak u BiH patriotizam. Mi, kao građani i građanke, bismo trebali shvatiti da ova država nije samo država kojom upravljaju njena tri predsjednika, nego država kojom upravlja društvo. U društvu, aktivnom civilnom društvu, građanstvu, krije se potrebna promjena. Odlaskom ne mijenjamo ništa osim svog mjesta stanovanja, prihoda i načina zivota, dok ostanak i borba za sebe i za druge mijenja nešto. U najmanju ruku daje nadu budućim generacijama da nismo samo pasivna masa koja klima glavom, nego da u nama ima žara i plamena koji će promijeniti stvari nabolje. Zato je trenutno najbolja opcija za mene ostanak, izgradnja promjene koju želim da vidim, ruku pod ruku sa osobama koje imaju istu viziju.”
Za kraj, svima želimo sretan Dan državnosti BiH uz poruku Marka Twaina da uvijek podržavamo svoju zemlju, a vladu – samo kada zasluži.
