Upravo sam se vratio u stan sa gay parade u Njujorku. Kažu da je naveća na svijetu. I činila se takvom. Nisam ni siguran gdje početi, priča seže 25 godina unazad. Ali, recimo da postoje dvije prelomne tačke u autovanju samom sebi, jer to je zapravo bio najteži trenutak u cijeloj ovoj priči.
Onoga trenutka kada sam uspio sebi pred ogledalom reći „Ja sam peder“ a da me trnci ne prođu od glave do pete i da se ne okrenem deset puta oko sebe provjeravajući je li me neko mogao čuti, bio sam zvanično „out i proud“ što bi rekli ovdje na Zapadu. Prva prelomna tačka desila se kada sam imao otprilike 21 godinu. Bio sam na pivu sa prijateljicama. Nekad oko pola dva ujutru smo krenuli iz kafića. U tom trenutku naišla je grupa od desetak srednjoškolaca, polupijanih i patriotski nastrojenih mladih nada. Počeli su da dobacuju komentare jednoj od mojih prijateljica, na osnovu njene kratke kose i stila oblačenja koji bi se u Bosni i Hercegovini mogao okarakterisati kao „zabranjen“ za djevojke, jer previše podsjeća na muški način oblačenja. Ona, naravno, nije htjela ostati dužna, te je počela odgovarati na dobacivanja. Uskoro, našli su se vrlo blizu nas, i nakon samo par sekundi, prije nego sam i shvatio šta se dešava, bio sam na zemlji i primao udarce nogom po cijelom tijelu. Naime, naša omladina, patrijarhalno odgojena, ima izgrađen džentlmenski odnos prema damama, pa znaju da njih ne treba tući, jer čak i ako su lezbejke, oni su i dalje pičke ako udare žensko. Zato su tu svoju potrebu zadovoljili na meni.
Iako je upalilo svaki put do sad, ovaj put samo ćutati i ne odgovarati na provokacije povodom moje seksualne orijentacije nije bilo dovoljno. Do tog trenutka, uopšte nisam vidio potrebu da se autujem samom sebi. Sa jedne strane, tu je bio strah, ako se ja definišem kao peder, svi će me vidjeti kao takvog. A ako budem ćutao, niko neće postavljati pitanja i niko neće ni pretpostavljati da sam ja peder. Kako sam samo bio u zabludi i kako mi je ova situacija trebala da se probudi, jer činjenica jeste, iako nisam feminiziran kao Džek iz „Vil i Grejs“ i dalje mi iz očiju viri dugina zastava, recimo. Sa druge strane, tu je bio nedostatak pozitivnih primjera. Jedini ljudi koje sam znao da su autovani su bili ljudi sa kojima ja nisam želio da se poistovjećujem niti da me stavljaju u isti kontekst sa njima. Ne samo iz straha, već i iz razloga što pored činjenice da smo iste seksualne orijentacije, ne vjerujem da imamo išta drugo zajedničko. Nakon tog događaja, htio sam da se osvetim onima koji su mi to uradili, pretpostavljam da je to prilično ljudski osjetiti. Htio sam da osjete istu vrstu poniženja koju su oni meni priredili, ili barem nešto da uradim, da bi nekako bili kažnjeni. Ali nisam uradio ništa, jer jednostavno nisam mogao. U tom trenutku nisam bio u stanju da se nosim sa policijom i cijelim sistemom. Tada još nije postojala organizacija u BiH koja se bavi pitanjima LGBT populacije, pa da bi stala iza mene. Moj tata radi u policiji i imao sam priliku da upoznam dosta prosječnih policajaca, i mogu da vam kažem da ne želite da imate posla sa njima, ako baš ne morate. I tako je čitav događaj protekao neprimjetno za sve, ali je bio prekretnica u mom životu nakon koje sam počeo razmišljati. Nekako čudno, ali taj događaj mi je dao snagu da se autujem samome sebi kasnije. Druga prekretnica bila je rečenica „Ja sam peder“. Naime, relativno kratko nakon tog događaja, jedno veče, kao po običaju, dopisivao sam se sa mojim dugogodišnjim onlajn prijateljem i nekako smo došli do toga da ja njemu kažem kako ja nikada u životu nisam rekao na glas da sam peder.
On je bio prilično iznenađen i pokušao me nagovoriti da to kažem sam sebi. Iako sam bio sam u sobi, i vjerovatno na cijelom spratu, nisam bio u stanju. Smiješno, ali nisam mogao izgovoriti. Nakon što sam mu to rekao, nazvao me je na telefon i pitao me da kažem njemu, ako je problem to što sam sam, pa ne mogu da pričam sam sa sobom. Nakon pet minuta ubjeđivanja, procijedio sam nešto što je ličilo na „Ja sam gej“. U tom trenutku su trnci prošli mojim tijelom od pete do potiljka, zarumenio sam se u licu i osjećao se kao da ću propasti u zemlju od sramote. Moj prijatelj mi je savjetovao da pokušam jednom dnevno da stanem pred ogledalo i da glasno kažem „Ja sam peder“ kako bih prihvatio činjenicu, jer to je činjenica i nema se tu šta promijeniti, osim načina na koji ja posmatram sebe. I to mora da bude peder, a ne gej ili neka druga sladunjava riječ, jer jednom kad naučim da se nosim sa tom riječju koju ću slušati dok god živim ili se srećem sa ljudima sa svog govornog područja, biću pobjednik. I zaista, samo par godina poslije toga, ja sam peder pobjednik. Obožavam činjenicu što sam peder i ne bih mogao da zamislim kako bi moj život izgledao da nisam.
Sljedeći korak je bilo autovanje drugim ljudima. Ono što je bilo iznenađujuće jeste da je većina prijatelja već pretpostavljala, ako ne i znala. Najveću dramu sam napravio oko sestre i mame misleći da me nikad neće prihvatiti. I onda kad sam konačno skupio hrabrosti, bio spreman i na to da izgubim kontakt sa njima ako ne prođe dobro, mada smo već skoro skroz bili izgubili pravi odnos jer sam se ja potpuno zatvarao u sebe i bježao od njih kako bih izbjegao bilo kakav intimniji razgovor koji bi mogao povući pitanje mojih veza. Prvo sestra, a zatim i mama su se skoro smijale koliku sam frku napravio oko toga, jer su skoro pa znale, samo su čekale da im kažem da budu sigurne. Naravno, nisu svi podjednako prihvatili i nije sa svima bilo lako. Tu se posebno ističe moj bivši najbolji prijatelj, ali ta priča zahtjeva puno više prostora nego što ovdje imam na raspolaganju, tako da, nekom drugom prilikom. . . Uglavnom, jednom sam izašao iz ormara i ne vraćam se tamo više nikad, previše je skučeno, a ja sam klaustrofobičan.
Milan
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
