Premalo razgovaramo o ženama i sa ženama koje su proživjele spontani ili planirani prekid trudnoće. Premalo nas interesuje u čije i kakve ruke idu te žene po pomoć. Gotovo nikako nas ne interesuje fizička, emotivna i psihička bol koju pretrpe.
PIŠE: Nikolina Todorović
Ovog osamnaestog jula, na moj rođendan, po prvi put sam se ozbiljno zamislila nad svojim godinama. Zapravo, desilo se ovo. Probudila sam se i nisam mogla vjerovati koju brojku zaokružujem. Najiskrenije, nisam mogla vjerovati da punim dvadeset i devet godina. Zato sam ponajprije sišla u dnevni boravak, i čineći sve da izgleda kao neobavezan razgovor, upitala sam mamu – Boga ti, koliko ja punim godina? Kada je mama potvrdila da je to dvadeset i devet i značajno me pogledala, ja sam se i dalje sumnjičavo vratila u sobu. Da bih sebi pojednostavila i dobila maksimalno nemilosrdne činjenice – uzela sam kalkulator. Da, matematika potvrđuje: okruglih 29.
Misleći o tome otkud ja u ovoj godini, posve sam zaboravila na jednu drugu činjenicu – moje drugarice imaju isto toliko godina, i s tim godinama nova životna iskustva. S tim sam se, oči u oči, najintenzivnije imali priliku suočiti nepuni mjesec nakon mog rođendana.
Negdje u tupo poslijepodne, neki bezvezni čas, kakav bi mogao biti, recimo, pet sati, zavibrirala je poruka. Na ekranu se ukazala obavijest. Moja najbolja prijateljica poslala mi je fotografiju na Viber. Dva pokreta palcem, i eto ga. Preda mnom je slika pozitivnog testa za trudnoću.
Uglavnom živim od pisanja, ali, ironično, duboko živim u uvjerenju da se o mnogim emocijama i momentima ne može pisati, ne može govoriti. Ovo je bio jedan od tih trenutaka.
Dvije plave crtice. Znam šta to znači. Sada je na meni da joj nešto napišem, nešto odgovorim…
Gdje si? Smiri se, ne brini se… Bilo je prvo što sam uspjela napisati. Ja sam već u tom trenutku legla u krevet i slušala vlastito srce kako bubnja u ušima.
Moja prijateljica i njen partner nisu planirali bebu. Kao dugogodišnji partneri, vjerovali su da su uvježbani po pitanju opreza da ne bi došlo do trudnoće. Sada kada se dogodilo, oboje nisu bili spremni na to. Danima smo zajedno razgovarali o tome, mislili o svemu… Uvijek polazili i vraćali se na to da nas je vijest o trudnoći sve učinila sretnima, ali kako zažmiriti na niz drugih problema, stanja…
Odjednom sam se, dakle, našla u momentu života u kojem moja najbolja prijateljica prolazi kroz možda najteže razdoblje u svome životu – pitanje šta učiniti sada kada je došlo do trudnoće koja nije planirana.
Iako nam se svima čini da smo najpametniji/e na svijetu kada treba dati savjet drugome, i ujedno najhitriji, brži od Formule 1, kada treba osuditi drugoga, uvjeravam vas da je u tim momentima zapravo najpotrebnije cijeloga sebe, svu svoju emociju i pažnju, dati osobi koja prolazi kroz takvo stanje.
Nas dvije, u tom trenutku, počele smo zajedno da razmišljamo o tome – kako je ženama koje se u situaciji neželjene trudnoće, odluče na prekid trudnoće.
Moj prvi tekst za portal lgbti.ba bio je o iskustvu queer žena na ginekološkim pregledima. Da, zanima me ranjivost LGBTIQ osoba na ginekološkom stolu jer sam je iskusila pred pitanjima i pogledima ginekologa.
Sada, kada se ponovo vraćam toj temi, ja znam da zalazim u mjesto nelagode, da ulazim u nešto što zasigurno jeste teška i osjetljiva tema. Ali to je, tim prije, moja odgovornost – izmaknuti sebe i čitateljice/čitatelje iz pozicije lagodnosti.
Sjetila sam se kada mi je prije nekoliko godina, niotkuda, moja komšinica ispričala svoje iskustvo:
Znaš, Nina, ja bih sada imala dijete tvojih godina. Da… kad god sam tebe vidjela, na to sam pomislila. Kad si bila mala, uvijek kad te vidim ja bih se podsjetila na to. Tvoja mama i ja smo ostale trudne otprilike u isto vrijeme… Ali ja sam otišla na abortus. Već sam imala dvoje djece, i ovo treće nismo planirali. Ti znaš da smo živjeli teško… Kad sam suprugu rekla da sam trudna, on mi je rekao da to nije njegovo dijete i da ga ne želi. Ja sam danima plakala, bila sam u drugom mjesecu kada sam saznala da sam trudna i već sam se vezala za plod… Kako smo se u kući svaki dan svađali i kako je život i bez toga bio težak, ja sam otišla u bolnicu, zakazala termin i abortirala… Ali, eto, nikad to nisam zaboravila niti prežalila. Kažu da se zaboravi, ja nikad nisam…
Kada mi se prvi put otvorila s ovom temom, ja sam samo naivno mislila o tome kako je to tužna priča i kako žene na ovom svijetu pate na različite načine. Danas, nakon nekoliko bliskih susreta s iskustvom abortusa, shvatila sam da prekid trudnoće za žene ne predstavlja samo teško emotivno iskustvo, već nerijetko povlači sa sobom probleme i pitanja poput zdravstvenog i fizičkog stanja, izazova u pogledu adekvatne medicinske skrbi i sigurnih zahvata, finansijskog izazova i, gotovo uvijek, teškog iskustva s dugoročnim posljedicama za psihološko zdravlje.
Jedna od mladih žena koja je odlučila da prekine svoju prvu trudnoću, podijelila je sa mnom svoje iskustvo, i njena je priča ujedno bila ono što me je iznova podsjetilo na to da je prvo na zdrav, siguran i zdravstvom osiguran abortus jedno od najvažnijih pitanja savremenog momenta:
Želim da preskočim cijelu priču vezanu za začeće, uslove u kojima sam ostala trudna, sve one faktore zbog kojih sam se odlučila za prekid trudnoće. Želim da progovorim samo o onome što ne mogu dozvoliti da ne ostane ispričano. A to je trenutak kada sam prvi put legla na ginekološki stol. Prvi pregled je zakazan sedam dana nakon što sam saznala da sam trudna. Odmah sam otišla s odlukom da prekinem trudnoću. Doktor je ustvrdio da je trudnoća dosta rana, dvije do tri nedjelje, i da je, budući da je riječ o prvoj trudnoći, najlakše po mene da to uradim tabletama. Medikamentozni abortus. Ja ništa o tome nisam znala. Inače, sve to vrijeme samo sam plakala i živjela u beskrajno bespomoćnoj situaciji. Bilo mi je žao što moram prekinuti svoju prvu trudnoću. Postupak je bio takav da sam dobila jednu tabletu u vaginu, a drugu sam sa sobom ponijela kući kako bih je popila. To bi trebalo biti sve. Ali, ne… Bolovi su bili jaki, i trajali su cijelo večer, ali s tek nekoliko kapi krvi. Od idućeg dana, nije bilo niti bolova niti krvarenja. Kontrola je bila zakazana za sedam dana. Došla sam, ispričala kako je sedmica izgledala, da nije bilo krvarenja… Ultrazvuk je pokazao i zašto: plod nije izašao. Kada sam pitala, da li to znači da je plod živ, doktor je odgovorio naravno da nije preživio. Međutim, dva dana poslije, na pregledu kod drugog doktora, dok ležim na hladom stolu i čekam da potvrdi riječi da plod nije živ, ja čujem otkucaje srca svoje bebe. Od tog momenta, uslijedilo je sve ono o čemu ne mogu ni da govorim… Jedan doktor vam kaže da plod nije živ, drugi da je živ. I pusti da čujete srce. Drugi put kada sam došla na pregled, pokazao mi je kako na ultrazvuku izgleda beba od osam mjeseci… Kada sam rekla da moram prekinuti trudnoću, rekao je u redu – dva apaurina od pet miligrama i dva brufena od šesto miligrama, i vidimo se sljedeći četvrtak. Kada sam uspjela upitati novog doktora kako je moguće da abortus tabletama nije uspio, on mi je rekao vrlo jednostavno: „Pa zato što već dvije godine nemamo adekvatne tablete, po pravilu se uvijek daju dvije različite, mi možemo, već dvije godine, nabaviti samo jednu, i tu jednu istu dajemo dva puta.“ I da ti kažem, rekao mi je, kutija tih tableta košta petnaest konvertibilnih maraka. A cijena abortusa pilulama košta četiri stotine maraka. Osjećala sam se prevareno, izigrano… Povrijeđeno. Poniženo. I sve to u smislu emocija. Ne mogu o tome ni da govorim… a mislila sam da mogu. Samo još da kažem da sam sve preglede i zahvate radila kod privatnih doktora, i da je sve koštalo preko hiljadu maraka. Išla sam u privatne ordinacije, nadajući se da će imati više vremena, pažnje i razumijevanja za mene. Da će znati da sam došla pred njih puna straha i tuge… A svaki put sam se osjećala kao da sam u rukama mesara.
Premalo razgovaramo o ženama i sa ženama koje su proživjele spontani ili planirani prekid trudnoće. Premalo nas interesuje u čije i kakve ruke idu te žene po pomoć. Gotovo nikako nas ne interesuje fizička, emotivna i psihička bol koju pretrpe.
Ne mislimo o tome koliko takve usluge koštaju i zašto se naplaćuju kada, kao u ovom slučaju, nisu potpuno niti uspješno izvedene.
Kako žene emotivno proživljavaju spontane i inducirane pobačaje? Može li iko razumjeti?
Ne interesuje nas da li takve žene žive i hodaju svuda oko nas. Imamo li sestru, kćerku, majku, tetku ili prijateljicu, koja je sama, u tišini, u svojoj boli, prekinula trudnoću.
Ne zanima nas kako izgleda abortus danas, ovdje, kod nas, koliko je siguran, koliko su klinike opremljene, koliko su doktori educirani, s kakvim aparatima rade.
Ne zanima nas kako je moguće da jedna mlada žena od doktora dobije informaciju da je plod mrtav, a nakon dva dana u drugoj ordinaciji čuje srce svoje bebe. Čuli smo za medikamentozni abortus, ali sada smo čuli i to da nije potpun i da mahom nije uspješan. Zanima li nas kako mlade žene prolaze kroz abortus, ima li ikoga ko se, pored prekida trudnoće, brine i za njihovo emocionalno zdravlje?
Kako ne zastane svijet kada mlada majka umre na porođaju krivicom doktora?
Nakon svega, pitam se kako je moguće da nas sve ove teme, svi ovi problemi, ne dotiču? Zašto mislimo da nas se ne tiču?
Tiče me se siguran prekid trudnoće. Tiče me se zdravlje žena. Tiče me se sigurnost žena. Tiče me se finansijska dostupnost adekvatnog i dobrog ginekološkog pregleda. Tiče me se svaka žena koja je prepuštena sama sebi. Jer ne dam da je sama i usamljena.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
