Najavu i održavanje prve Bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini pratilo je veliko interesovanje domaćih medija. Dio njih je pokazao zavidan nivo profesionalne zrelosti kada je o načinu izvještavanja o LGBTIQ temama riječ, neki drugi su ostali na starom kursu širenja govora mržnje i zanemarivanja temeljnih ljudskih prava. U narednom periodu na našem portalu bavit ćemo se načinom na koji su mediji izvještavali o prvoj Bh. povorci ponosa, u želji da istaknemo primjere pozitivne prakse i uz nadu da će komentari za negativne biti dijelom njihovog budućeg korektivnog pristupa. U pripremama za održavanje prve Bh. povorke ponosa veliku ulogu su imali i sadržaji objavljeni na društvenim mrežama, čime ćemo se ovoga puta baviti.
Piše: Kristina Ljevak
Uz činjenicu da su u posljednjih deset godina LGBTIQ organizacije i aktivisti/ce uradili veliki posao (na temeljima koji su postavljeni u godinama prije održavanja prvog Sarajevo Queer Festivala 2008. godine), jedna od ključnih razlika između tadašnjih i današnjih okolnosti je uticaj sadržaja objavljenih na društvenim mrežama i njihovo prisustvo u našim životima.
U vrijeme održavanja prvog Sarajevo Queer Festivala i kampanja i antikampanja zasnivala se na objavama u konvencionalnim medijima, od kojih su neki direktno odgovorni za nasilje koje se desilo i u kojima osim prostora za govor mržnje nije bilo prostora za objašnjavanje razloga održavanja festivala.
Danas, kada su prisutniji mediji sa odgovornim odnosom prema LGBTIQ temama i kada su se osnovane neke nove medijske kuće, otvorene i profesionalne, takva praksa je promijenjena, ali i da je drugačije, uspjeh održavanja prve Bh. povorke ponosa ne bi zavisio od tradicionalnih medija, niti je njihov sadržaj presudan za kreiranje javnog mnijenja.
I am on the human rights side
Znamo da Facebook revolucije u bosanskohercegovačkim uslovima najčešće ne urode plodom. Znamo takođe da procjene za organizaciju događaja ne smijemo bazirati na broju onih koji su „kliknuli“ na Facebooku da će na događaj doći. Ni stavljanje aktivističkog okvira na profilnu fotografiju nije pouzdan znak da osoba neće propustiti skup za kojim se putem svog Facebook aktivizma zalaže. Ali je sve na primjeru prve Bh. povorke ponosa bilo suprotno. Sudeći po broju učesnika/ca, očigledno su na povorku ponosa došli/e svi oni/e koji su „kliknuli“ da će doći. Nije to zaboravila učiniti ni većina onih kojima se na „profilnim“ fotografijama danima nalazio okvir „I am on the human rights side“, koju je pokrenuo USAID Bosna i Hercegovina. Praksa da se najlakše iz udobnosti kućne fotelje i nad tastaturom zalagati za ljudska prava ovoga puta je izostala. Mnogi će reći da se sa povorkom desilo čudo na više nivoa, i neće u tome puno pogriješiti, čak i da griješe nakon toliko godina borbe svako ima pravo na malo romantike, ali ovo čudo u stvarnosti ima drugo ime i zove se rad.
Ključni preduslov za adekvatnu reakciju na društvenim mrežama prema nekom događaju je samo profiliranje događaja i komunikacija organizatora/ica prema javnosti. U svakom segmentu, a posebno na planu komunikacije s javnošću putem svih dostupnih kanala, Organizacioni odbor prve Bh. povorke ponosa je uradio besprijekoran posao. Zato onima koji svakako podržavaju borbu LGBTIQ osoba za jednakopravnost nije bilo teško da dalje distribuiraju sadržaje koji služe između ostalog za informisanje o razlozima organizovanja povorke, jer su ti sadržaji prije svega postojali, a ona po strukturi bili apsolutno prilagođeni savremenim korisnicima/ama.
Zajednički odgovor na mržnju
Podrška na društvenim mrežama nije samo podrazumijevala dijeljenje sadržaja sa internet platformi Organizacionog odbora povorke. Ona je uključivala tokom pet mjeseci kampanje svakodnevne tekstove/poruke/statuse na društvenim nalozima onih koji mogu mobilizirati dio javnosti ili barem svoje pratitelje/ice te informisati o važnosti održavanja povorke i o razlozima zbog kojih se organizuje. Postoji još jedan razlog koji nema direktno veze sa društvenim mrežama ali kojem društvene mreže daju vidljivost i koji zahvaljujući društvenim mrežama može da izazove reakcije i pokrene veći dio ljudi. Obično političari/ke i javne ličnosti koji se protive organizovanju povorke ponosa ili se ne slažu sa zagovaranjem prava LGBTIQ osoba, zbog kakve-takve svijesti o društveno poželjnom ponašanju, ne kažu do kraja šta o tome misle. Ali kada se napiše status na Facebooku u kojem se zagovara izolovanje LGBTIQ osoba a što je učinila Samra Ćosić Hajdarević, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo, onda se oglasi i onaj uspavani dio javnosti, koji istinski podržava LGBTIQ prava ali koji nemaju dovoljno svijesti o poziciji u kojoj se LGBTIQ osobe u Bosni i Hercegovini nalaze. Nećemo reći da je Samra Ćosić Hajdarević među najzaslužnijim za uspjeh prve Bh. povorke ponosa, ali na njenom primjeru vidimo važnost društvenih mreža i demokratizacije medija općenito. U onim okolnostima iz 2008. godine njena poruka bi mogla biti i u tradicionalnom mediju saopštena, ali reakcije koje su je pratile ne bismo mogli/e nigdje vidjeti te bi želja za izolovanjem dijela bh. populacije među određenim čitateljima/cama bila protumačena kao legitiman stav političke predstavnice koja je voljom građana/ki stigla u skupštinske klupe. Da pojednostavimo, postoje ljudi koji misle da se podrazumijeva da su za povorku ponosa i nemaju potrebu to javno da kažu, ali kada se desi tako ekstreman oblik govora mržnje kao što je na pomenutom primjeru, onda se oglase kako ih se ne bi smjestilo u isti okvir sa širiteljicom govora mržnje i da ne koristimo eufemizme, sa širenjem fašizma.
U aktivizmu nema mjesta elitizmu
Pored solidarnosti kao odgovora na eksplicitno širenje mržnje, važan segment bile su i video poruke javnih ličnosti koje su pozivale na osmoseptembarsku šetnju a koje su plasirane na društvenim mrežama. Od javnih ličnosti ne zavisi nijedan skup, nema ih toliko spremnih da se javno zauzmu za ljudska prava koliko je bilo ljudi na povorci ponosa, od građana i građanki zavisi realizacija svakog skupa, ali je njihov glas važan kao sredstvo za mobiliziranje javnosti.
Pored intelektualaca/ki, umjetnika/ca i ljudi iz drugih oblika javnog djelovanja, važno je što su se u kampanju, putem društvenih mreža, uključili influenseri/ce i interpretatori/ce savremenih muzičkih zvukova. Možda nam nečija muzika ne odgovara, ali broj ljudi koji dolazi na određene koncerte ne smijemo podcijeniti, kao ni njihovu eventualnu spremnost da podrže ljudska prava. U aktivizmu nema mjesta elitizmu. Davno je Boban Stojanović, jedan od najznačajnijih regionalnih LGBTIQ aktivista rekao kako su prema istraživanjima za pride u Srbiji ljudi prvenstveno čuli zahvaljujući realityju Veliki Brat i Jeleni Karleuši.
Šta nas je povorka naučila
Pozitivne reakcije na organizovanje prve Bh. povorke ponosa bile su lekcija iz solidarnosti, sama kampanja bila je lekcija o načinu komunikacije. Uključiti sve dostupne kanale komunikacije i mobilizovati različite grupe njihovih korisnika bio je jedan od ključnih preduslova za uspjeh događaja. Danas, dva mjeseca kasnije, kada smo još uvijek u nevjerici da se sve kako treba desilo baš nama u Bosni i Hercegovini i kad nam se sve još uvijek čini kao ona duga koja se pojavila na nebu po završetku povorke, dovoljno je na pretraživače upisati #imaizac i imati se čega sjećati.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
