PIŠE: Jovana Ivetić
Tri grada, tri (ne)jednaka politička konteksta. U Londonu, Sarajevu i Beogradu prepliću se pitanja sigurnosti, vidljivosti i prava, dok lični doživljaji otkrivaju kako politički okvir oblikuje granice slobode u javnom prostoru.
Promjene političke klime najbrže osjećaju oni na marginama društva, kaže Daniela Premuda iz Organizacionog odbora bh. Povorke Ponosa, pozivajući se na izreku divide et impera (podijeli pa vladaj):
“Migranti, strani radnici, kvir i trans ljudi, nacionalne manjine, i bilo tko na koga politička elita može prebaciti odgovornost, kako bi se narod dijelio umjesto da se fokusiramo na njih.”
Uprkos tome, Daniela Sarajevo danas vidi slobodnijim nego ranije.
Sličan pomak bilježi i Beograd, mada Dušanka Tomašević iz organizacije Labris opisuje beogradske promjene kao neujednačene – brdovito, pa ravno:
“Fašizam je danas vidljiviji ili je preuzeo oblike koji nisu istorijski prepoznati kao par ekselans fašizam. Istovremeno, svet je otvoreniji, a Beograd taj trend prati, po svojim pravilima.”
London, s treće strane, nosi vlastitu vrstu kontradikcija. Juliet Jacques, spisateljica, redateljica i novinarka, govori o promjenama koje su vidljive i kroz socijalne uvjete:
“Šatorska naselja su posvuda, uključujući i jedno blizu mene, u kojem žive (i umiru) desetine rumunskih i bugarskih imigranata.”
Ipak, Juliet, kao njegova građanka i trans žena, London vidi kao bezbijedan:
“Desničarski mediji zarađuju lijep novac plašeći penzionere (koji ovdje ne žive) kako ne možete izaći iz kuće u Londonu, a da vas neko ne ubode nožem. To je besmislica, grad je većinom vrlo siguran, nikada me niko nije opljačkao niti sam bila u strahu za život.
U Londonu postoji i anonimnost koja mi odgovara, a i većina ljudi je dovoljno navikla vidjeti trans osobe. Povremeno dobijem komentare, ali uglavnom me ostavljaju na miru – možda jer sam sada u sredovječnoj dobi.”
Sloboda narodu
U Velikoj Britaniji trans prava su pod sve većim pritiskom, što Juliet vidi kao regresiju koju podstiče savez “ostarjelih radikalnih feministkinja” i krajnje desnice.
Nasuprot tome, kako Juliet uvjerava, stoji otpor:
“Komisija za jednakost i ljudska prava – koju su odavno preuzeli fašisti – izdala je smjernice koje su zahtijevale isključenje transrodnih osoba iz javnog prostora nakon odluke Vrhovnog suda o Zakonu o priznavanju spola. Zajednica se mobilizirala protestima širom zemlje, a smjernice nisu provedene.
Uspon Zelene stranke je ohrabrujući – nisu svi njihovi članovi savršeni po pitanju transrodnih prava, ali lider je dobar, a politike su ispravne. Za mnoge mlađe ljude ljevice transfobija crvena linija. Odluka Vrhovnog suda je posebno jasno pokazala koliko su transfobi vođeni opsesivnom mržnjom, i kako se njihov politički projekat povezuje sa krajnje desničarskim protivljenjem pravima homoseksualaca i lezbijki i pristupu abortusu.”
Jedan od ključnih vidova borbe je i Trans Pride, koji okuplja preko 100.000 ljudi, i kako Juliet zapaža, doprinosi osjećaju sigurnosti:
“Daje nam zajedništvo i način za vršenje pritiska na institucije poput Metropolitanske policije da ozbiljno shvate naše brige.”
U Beogradu, Dušanka podsjeća da su protesti protiv vlasti od kraja 2024. godine otvorili novo poglavlje političkog nezadovoljstva, ali i da inkluzija nije ravnomjerna:
“Na protestu Srbija protiv nasilja, napadnut je mladić s duginom zastavom. Mislim da se zadržalo na verbalnom okršaju, ali se videlo da određeni ljudi misle da LGBTI osobe nisu dobrodošle, ili jesu, ali pod njihovim uslovima. Ponavljam apsurdnost toga da je naziv bio Srbija protiv nasilja. Mi smo tu bez obzira da li nas žele ili ne žele jer želimo da živimo u boljoj državi.”
Sarajevo, u istom talasu protesta, pokazuje sličnu dinamiku solidarnosti. Daniela ističe da prisustvo LGBTI zajednice na ulicama dolazi iz osjećaja društvene odgovornosti:
“Mi koji nepravdu osjećamo cijeli život imamo moralnu potrebu da ustanemo protiv svake društvene nepravde. Jer isto koliko bi mi značilo da drugi ljudi ustanu za nepravdu prema nama, tako bih se osjećala i veoma ignorantno ako bih se oglušila na nepravdu prema drugima. Samo zajedno i solidarno možemo išta postići. Presretna sam kada vidim mlade na ulicama, da su se probudili i da traže odgovornost.”
Ljubav je u vazduhu
Daniela je godinama boravila u inostranstvu, uključujući Hag, gdje kvir osobe mogu živjeti svoju ljubav javno. Po povratku u Sarajevo primjećuje društvena ograničenja, mada lično nije imala negativna iskustva:
“Živim tako da je svako mjesto u gradu moje. Obećala sam sebi da ukoliko se odlučim vratiti nikada neću pristati na kompromis kada je u pitanju moje dostojanstvo i ljubav. Ja ću svoju djevojku na ulici i primiti za ruku, pa čak i poljubiti. Jedini put kad mi se zbog toga netko obratio na ulici, bilo je kada nam je srednjovječni muškarac prišao dok smo se držale za ruke da bi nam rekao da divno izgledamo. No, ovo je moj lični izbor, i ne znači da svatko treba da ga prati. On nosi rizik sa sobom, i nema smisla pretvarati se da nije tako.”
Dušanka je za Beograd vezana kroz posao, a živi u Pančevu, gdje sa svojom partnericom, također aktivisticom, Dinom, iznajmljuje stan kao cimerica:
“Imamo otirač sa zastavom ispred kuće. Ne krijem se, ali nemam potrebu da izlazim sa mojim privatnim životom pred ljudima za koje mi to nije važno da znaju.”
Zbog aktivizma, nju i Dinu, Dušanka pretpostavlja da prepoznaju samo oni koji se interesuju za njega:
“Mi živimo aktivizam, ali naša kuća i privatni život nije toliko izložen.”
Pripadnost i drugi osjećaji
Grad nije neutralan prostor, već su u njemu utkana iskustva njegovih stanovnika. Juliet u Londonu živi već petnaest godina, ali joj je odnos sa ovim gradom i dalje složen:
“Odrasla sam u malom gradu, Horley, i to je dom uprkos činjenici da više nikada neću živjeti tamo. U Londonu se i dalje osjećam kao autsajder na neki način, jer su mnogi moji prijatelji ovdje mnogo duže od mene, ali toliko ljudi u Londonu se doselilo iz drugih dijelova zemlje ili svijeta, tako da je to, u nekim aspektima, tipično iskustvo, i ono koje volim zadržati jer mislim da je zdravije za mene kao pisca.”
London je doživio smanjenje fizičkog prostora za LGBTI zajednicu, kada je npr. 2020. godine ostao samo jedan lezbijski bar. Juliet raduje što se situacija mijenja:
“Argument je bio da porast društvenih mreža i aplikacija za upoznavanje smanjuje potrebu za fizičkim prostorima, ali to u praksi znači stagnaciju kulturne i društvene scene. Nakon pandemije otvaraju se novi klubovi i barovi, muzej LGBTQ+ historije, dobrotvorni i umjetnički prostor Queercircle. Zajednica se obnavlja i to je uzbudljivo vidjeti.
Mada, većina mojih omiljenih mjesta su koncertni prostori, umjetničke galerije ili fudbalski tereni. Posljednjih nekoliko godina živim blizu Fitzrovije u centru grada i volim je – imala je fascinantnu kvir historiju u 19. vijeku s Oscarom Wildeom i cross-dressers Boulton & Park, a mnogi komunari koji su prognani iz Pariza 1871. godine došli su tu živjeti. Osjećam se kao da sam dio žive kvir baštine tamo.”
Zanimljivo je da u Sarajevo (i Mostar) Juliet uskoro dolazi po prvi put:
“Posjetila sam više bivših jugoslovenskih republika. Uvijek susrećem ljude predane aktivizmu i umjetnosti koji vjeruju u ujedinjenu feminističku i kvir politiku, koja se protivi nacionalizmu i fašizmu, i uči stvari od bivše Jugoslavije (o kolektivizmu i solidarnosti), a da pritom ne želi samo ponovo stvoriti to društvo. Umjetnost, književnost i historiju Balkana smatram vrlo zanimljivima, pa se radujem šetnji, susretu s prošlošću kroz spomenike i statue, razgledavanju umjetnosti i arhitekture i, što je najvažnije, susretu s ljudima.”
U Sarajevu nije problem smanjene fizičkog prostora za LGBTI osobe tvrdi Daniela, već ksenofobičnost ljudi:
“Ne bi trebalo da iko uopće mora razmišljati gdje će sjesti i popiti kafu.”
Ali, za Danielu, nema zadrške u pripadnosti ovoj prijestolnici:
“To je grad iz kojega dolazim ja, to je grad iz kojega dolaze moji roditelji. Volim svoj grad, i iako sam kako odrastam sve više anacionalna osoba, definitivno se uhvatim da me nekad ipak puca taj lokal-patriotizam. Sretna sam što potječem upravo iz Sarajeva.”
Dušanka je imala složen odnos sa gradovima u kojima je živjela jer nije imala ideju ostanka u Srbiji. To se promijenilo kada je postala tetka:
“Moja ideja o prelasku preko granice se dosta izmenila, a potreba da država u kojoj živim bude bolja mnogo je veća jer ne obuhvata samo nas već i sve naše mlađe generacije. Svako mesto gde se moja sesta i njena deca nalaze je moje mesto.”
