Piše: Selma Kešetović
Foto: gender.wikia.com
Nema sumnje da je naša stvarnost vrlo kruta i rodno determinirana. Rodni identitet jeste socijalni konstrukt, ali on se naturalizira kroz neprestane obrasce ponašanja i vizualne prezentacije, tako je da izlazak iz patrijarhalnog horizonta očekivanja popraćen isključivanjem, stigmatizacijom, pa i nasiljem. LGBTI spektar je našao načine da prepozna političnost svakog identiteta i traži prepoznavanje prava i ljudskog dostojanstva za svaki od njih. No tu se priča ne završava, nego upravo suprotno – tu počinje, tu se razgranava i proširuje. O osobama koje se rodno ne izjašnjavaju, odnosno ne prepoznaju u binarnim opozicijama muškog i ženskog, malo se govori, toliko malo da naš jezik nema odgovarajući naziv za takve osobe osim onoga opisnog, poteklog iz prevodilačke prakse. Za sada se obično poseže za engleskom riječju non-binary (nebinarno) ili gender fluid (rodno fluidno). O tome kako je živjeti kao nebinarna osoba u BiH, razgovarali smo sa Bobom Dekić, veterankom LGBTI aktivizma i Admirom Adilovićem, mladim aktivistom iz Tuzle koji je trenutno aktivan u Tuzlanskom otvorenom centru.
Admir svoju priču počinje sa osvrtom upravo na kruti bh. kontekst gdje se od malih nogu, od rođenja zapravo, od nas očekuje da budemo ono što se rodno očekuje od nas, i to u smislu da naš rod prati naš spol. “Pritisak prvo kreće od strane roditelja, braće i sestara, pa onda od dalje porodice i vršnjaka/inja. Jedna priča koja se vrti kroz čitav moj život je moja želja da naučim napraviti domaću pitu. Još kao dijete sam obožavao posmatrati kako to mama radi i uvijek sam se radovao kada sam joj na neki način mogao pomoći. Ali kada god bih rekao da želim i ja naučiti odmah bi mi rekla da sam ja muško i da to nije za mene. Tu rečenicu sam čuo mali milion puta, pa čak je i danas slušam, samo u drugom kontekstu, tipa ‘ne možeš ti to kao ja’, ‘ostavi to’, ‘nije to za tebe'… To je samo jedna od malih miliona želja koje su bile uništene samo zato jer me tamo neko svrstao u neki rod, za kojeg sam ja još tada znao da nisam i da ne mogu biti. Odrastati i živjeti u društvu koje te koriguje onako kako ono želi i prkositi mu svaki dan je iscrpljujuća i zeznuta igra, kojoj, iskreno, ne vidim kraja.”
“Prvi put kada sam rekao nekome da moj rodni identitet nije muški, reakcija je bila smijanje sa pitanjem ‘pa šta si onda, jesi ti to žena?’ A ja, onako naivno, pokušavam objasniti da nisam ni žena, već da sam jednostavno fluidna osoba. Umjesto podrške dobijem ismijavanje i rečenicu ‘Pa imaš kurac između nogu, brate, sjedi i šuti.'”
Boba ima drugačije iskustvo. Ona je znala da postoji čitav trans spektar, i tada je razmišljala više o svom identitetu kao transrodnom i mogućoj tranziciji, ali kasnije se odmakla od te ideje i sada je ispunjava da se (ne) pozicionira u zavisnosti od njezinih želja u datom trenutku: “Osjećam da me okolina jednostavno prati. Ako krenem da pričam o sebi u muškom rodu, ljudi to nekako prihvate, idu sa mnom. Meni je, pak, najzabavniji momenat u toj mojoj transrodnosti identitet Žakline. Žaklina je ustvari negdje ta žena u meni, odnosno žena kakva se meni dopada. To je nastalo sasvim slučajno, na jednom od partyja Udruženja Q kada smo radile drag i onda sam shvatila da za mene nije ništa posebno značajno da budem drag muškarac. Veći mi je izazov bio da budem drag žena. Meni je veoma zabavno kada to radim. Istina, ne radim to često, ali meni je zabavno – osjećam se potpuno drugačije kad napravim frizuru, stavim šminku, lak za nokte.”
Na pitanje da li je nebinarni identitet subverzivniji od zaokruženih, cjelovitih rodnih identiteta, Boba napominje da ne bi pravila hijerarhiju i da svaki identitet može biti subverzivan u zavisnosti od toga kako ga koristimo i u kojem kontekstu. Ali također smatra da je to neistraženo polje i da se transrodnost često medikalizira i svodi u konačnici na uklapanje u binarni rodni kalup, što je njoj, opet, razumljivo, jer je to potpuno drugačija pozicija u odnosu na onu koja ona ima. Primjerice, koliko je teška egzistencija transrodne osobe, i kako je teško da dobije lični dokument koji svjedoči o njezinom rodu. Čime dolazimo upravo do pitanja o pravnom okviru naše države.
Admir naglašava da je veoma bitno prepoznavanje od strane države, ali i čitave kulture, a problem seže i u sam jezik koji također binarno funckionira i nema načina da se nebinarna osoba oslovljava u nekom trećem rodu. Tek kada budemo imali/e slobodu da se izražavamo kako želimo bez da budemo okovani rodnim obrascima i društvenim očekivanjima, možemo govoriti doista o ličnoj slobodi, završava Admir.
