Razgovori o trans temama često završavaju prije nego što stvarno i započnu. Umiru na onom nesretnom: Sve je to super, ali ja to ne razumijem.
Stavljaš tačku na mene, jer ja sam ipak preveliko čudo.
Ja to ne razumijem. Kažes to tako odlučno i jasno i siguran si da ne možes razumjeti. Ta nemogućnost da me shvatiš je tako definitvna da mi se čini kako je postala dio tvog identiteta.
Ali dobro, da budemo fer, to što misliš da treba da razumiješ je zaista nerazumljivo.
Kako da razumiješ šta znači biti muška osoba u ženskom tijelu, ili ženska osoba u muškom tijelu? Kako da shvatiš takvu ludost? Ko god ti je rekao da stvari tako stoje – žene u muškim tijelima, muškarci u ženskim – taj ti je slagao, iz neznanja.
Ovo moje tijelo nije žensko. Ono ne pripada nekoj ženi koja ga je izgubila, pa sada luta u beztjelesnom stanju, a ja se ilegalno uselio u njenu izgubljenu školjku. Ovo tijelo je moje, i mi smo jedno. Neki kažu da nisu svoje tijelo. Ja jesam. Ali ja nisam tuđa interpretacija mog tijela. Vidiš, u tome je razlika.
Zbog dijelova, ti ne vidiš mene. Zbog naučenih značenja koja su nekim super lijepkom zaljepljena za ovu anatomiju ti ne vidis osobu koja ti se obraća. Insistiraš da pričaš sa mojim oblicima, i čudno ti je što se ova svijest koja ti odgovora na pitanja ne slaže sa oblicima koje vidiš.
Pričaš sa svojom interpretacijom moje biologije. Ako pogledaš malo bolje, vidjećeš da je većina stvari za koje misliš da su nepobitni rezultat mojih hromosoma i hormona, jedan naučeni narativ koji se drastično mijenja s vremenom i geografskom lokacijom. Znači, to nisam ja. A ja bih da razgovaraš sa mnom.
Pitaš me da li namjeravam da uzimam hormone, i da idem na operacije. Kao da će ti odgovor na to pitanje puno objasniti. Neće. Očekuješ da se sve složi kada ti kažem, i da nekako ima smisla. Ali odgovor na to previše intimno pitanje, koje previše olako pitaš ti neće objasniti ko sam ja kao osoba, niti kako i da li ću se promjeniti ako se i moja fizika promijeni. Neće ti objasniti šta osjećam, niti će ti dokazati da sam muško ili da nisam. Pitaš me to jer te svijet naučio da treba baš to da pitaš. Zdravo! Ti si iz Engleske? Da li kod vas stalno pada kisa?
Ako ti kažem da sam gladan, znaćeš šta osjećam. Ako ti kažem da sam zaljubljen, i to možeš shvatiti. Ali kako opisati osjećaj roda, a da ne posegnemo za nekim naučenim, konstruisanim objašnjenjima koja se tek indirektno dotiću onoga sto osjetimo o sebi? Kako da opišemo ono instinktivno, ono čega nema u riječniku?
U ostalom, kako na tom osnovnom, nepobitnom nivou opisati osjećaj da sam ljudsko bice? Nikako. Jednostvano znam šta sam. I ti znaš šta si. A taj duboki osjećaj ne trpi objasšjenja kakva tražiš.
Zato, umjesto da se tjeraš na neke mentalne akrobacije i pokušavaš da zamisliš kako je biti neki rod koji nije tvoj, i kako je biti transrodan – počni sa nečim što je moguće.
Za početak, pokušaj da vjeruješ da to što ti osjećaš nije jedina mogućnost, i da druge varijante nisu samo iskrivljena slika onoga što ti vidiš u sebi. Nisam ja žena koja želi da postane muškarac, ja sam muško koje živi u tijelu koje ti objašnjavaš kao žensko. I nije ona muškarac koji je umislio da je žena, ona je žena koja se rodila u tijelu koje ti shvataš kao muško. Tijelo, samo po sebi, je jednostavno ljudsko, i ono je samo jedan dio ove priče. Ono nije ni dokaz za niti protiv toga o čemu me zaista pitaš.
Svi smo mi samo koordinate u trodimenzionalnom prostoru identiteta, od kojih je svaki jednako stvaran i jednako validan. Samo se iz daleka čini da postoje jedino dvije kategorije. Približi se.
Neću da ti budem misterija. Ja nisam peta, šesta, sedma dimenzija. Ja sam isiti kao ti.
Piše Ryan
