Priredila: Nikolina Todorović
PROMIŠLJANJA
Brzo će proći ovaj sat u kojem te odvajam od
knjige,
pomjeram kroz sebe,
brzo će proći ovaj dan u kojem nikad ništa ne
znam,
osim da ostavim istu poruku na istom jeziku,
kojim se najbolje opisuje rat, smrt i odsustvo.
Sve vrijeme mislim na tvoje ruke iza stomaka,
prste na fotoaparatu,
na tetovaže koje se lijepe na drugo tanko tijelo,
od čijeg pokreta sažima se svijet,
pa se upregnut prenosi, sa papira na staklo,
sa težine na naprslinu,
iz mora u snijeg.
APOSTOLI
MATEJ
Krakati Matej ispravlja leđa
namješta tijelo,
tako da obuhvata cijeloga Gospoda
koji mu prilazi sprijeda.
Poljana je pusta i žuta,
željnog je mladića čovjek privio k sebi
pustio kose da upletu se,
kose kao marame među slanim talasima,
naborima vjetra.
Krakati Matej uzima Gospoda u usta,
žednom mu zahvaljuje,
nabubrile su latice plavog cvijeta,
trava je hladna i jednako oštra
kao i prethodne noći kada su igrali kroz šiblje.
Nijedna voda nije ovako bliska.
Njegova mlaka pljuvačka na obrazima,
posred stabla zagrijana koljena i laktovi,
zaviruju jedan u drugog,
u stomake se uglavljuju,
svijet je još uvijek nepripremljen i krut.
Matej uzima latice,
pa ih na otekle noge lijepi,
drvo je silno, nad umornim čovjekom
rastegnuto,
više od toga, misli Matej, noć nam neće
pokloniti,
golem je kamen, jezik i plug.
PETAR
Primičeš se livadi kao postelji,
tamo gdje ćeš položiti glavu, tuda hoda otac
tvoj i drug
Na polju, pred velikom barom,
opružio ruke, zavio zglobove,
dozivao oca, braću i sinove
dok su mu šišmiši letjeli u susret
i pucale obrve pod silinom njihovih krila.
Na stazi, pred zelenom rijekom,
kvasio je obraze, gazio jabuke,
bosonog i ubog,
trijezan i bijesan od mjeseca
i stijene što cijepa odoru.
Na polju, pred velikom barom,
opružio ruke, pa joj se nudio,
sitan i neuk,
oprao stopala, išibao trup,
slušao tako, mirno, u mrak
i sanjao, nemiran padao,
dugo, još duže, uklet i tup.
ANDRIJA
Crna voda, dragi Andrija,
crna ti se prilika pod njedrima savila,
gdje god da joj ruke stegneš,
otme ti se,
prije nego sunce na stomak postaviš,
otme ti se,
pa na brdo, u šumu,
u koru, da joj usne ne prepoznaš,
ne pokvasiš.
Ne budi se, mladi Andrija,
pusti vrane u postelju,
pokrij čelo, kapke, pupak
i ne trči ocu u zagrljaj,
kad u ljeto raskrvariš listove i vrat,
žile previj mlijekom i medom,
ne nudi se zmijskom sinu
kad na izvor navede te glas.
SUSRET
Hoćemo da se raspoznamo,
da zađemo jedan u drugog,
poput zvečarki
i da se u nama sliva mlijeko,
kao velika zaraza,
od koje se sela ne mogu saprati,
niti se čist oblak može pred nama
ubrati.
Hoćemo da se pokrijemo travama,
u livadi da se rastrgnemo,
pa da nas kao najhrabrije vode na prvu liniju,
da kuhinjske zidove
ukrase našim kalendarima,
hoćemo da se budimo u plodovoj vodi,
da nam bude lijepo,
da spavamo u svilenom krdu božje samoće,
hoćemo da ljubimo svijet zakona i satiranja,
da se prospemo njemu,
umireni i mazni.
Možemo da se vidimo,
kako idemo konjima i entitetima,
kako se, sitniji od cimeta, grlimo,
omraženi od zajedništva,
naše poroznosti i vrline.
Pjesme iz zbirke Poljubac, ARGH, Beograd 2021.