Piše: Ena Šehić
Subota, 14. juni 2025. Sarajevo. Šesta bh. Povorka ponosa. Šesti put izlazimo na ulice ovog grada da kažemo ono što svakodnevno živimo, osjećamo i tražimo: slobodu, dostojanstvo, sigurnost i ravnopravnost. I iznad svega – ljubav. Jer ove godine, pod sloganom Ljubav je zakon, jasno i bez zadrške poručujemo da nema kompromisa kada su u pitanju osnovna ljudska prava.
Pišem ovo iz lične perspektive, kao neko ko je i članica Organizacionog odbora povorke i kvir žena koja u ovoj zemlji živi, voli, stari, nada se i bori. Pišem ovo jer osjećam potrebu da artikulišem šta znači šest godina povorke – ne kao događaja, nego kao pokreta. Šta znači uporno, iz godine u godinu, marširati ulicama Sarajeva i ponavljati: mi smo tu. I ne idemo nigdje.
Šest godina ponosa, šest godina borbe
Kada se osvrnem na prvu povorku, održanu 2019., sjećam se osjećaja strepnje i uzbuđenja. Iako tada nisam bila dio Organizacionog odbora, nisam znala kako će nas (zajednicu) Sarajevo dočekati. Nismo znali hoće li nas zaštititi policija, hoće li nas razumjeti prolaznici, hoćemo li se osjećati sigurno. Ali znali smo jedno – da je bilo krajnje vrijeme da prekinemo tišinu. Da prestanemo živjeti u sjenama. Prva povorka bila je revolucionarni čin.
Danas, šest godina kasnije, realnost je složenija. Povorka je postala institucionaliziranija, poznatija, medijski praćenija – ali naš prostor slobode nije se značajno proširio. I dalje ne postoji zakon o istospolnim zajednicama. I dalje ne postoji sistemska podrška trans osobama. I dalje nas se cenzuriše, briše i gura na margine.
Zato ovogodišnji slogan – Ljubav je zakon – nije samo emotivna poruka. To je politički zahtjev. Ljubav koju živimo mora biti prepoznata i zaštićena zakonom. Ne tražimo privilegije. Tražimo ono što svi drugi već imaju: pravo da naš izbor partnera_ice, naš porodični život, naša svakodnevica, bude zakonski priznata i zaštićena.
Šta znači biti “unutra”?
Kada sam ušla u Organizacioni odbor, znala sam da preuzimam i privilegiju i teret. Privilegiju da budem dio jednog od najvidljivijih LGBTIQ+ događaja u BiH, ali i teret stalne izloženosti, rada pod pritiskom, suočavanja s napadima i nepravdama – ne samo od onih koji nas mrze, već ponekad i od onih koji nas ne razumiju, čak i unutar zajednice.
Biti “unutra” znači često raditi bez jasnih granica između posla i privatnog života. Znači doživljavati iscrpljenost, ali i trenutke euforije. Znači satima analizirati sigurnosne izvještaje, dogovarati govore, pratiti politički kontekst, pisati saopštenja, koordinirati volontere i istovremeno razmišljati – šta će sve ovo značiti za onog jednog mladog gej momka koji će prvi put doći na povorku. Ili onu trans djevojku iz manjeg grada koja još nikome nije rekla ko je zapravo.
Za mene lično, povorka je postala i ogledalo i oružje. Ogledalo, jer u njoj stalno preispitujem sopstvenu poziciju, identitet, snagu. Oružje, jer je ona sredstvo koje koristimo da se borimo protiv ugnjetavanja – i za slobodu koju nećemo više tražiti šapatom.
Ljubav kao politički čin
Mnogo se puta ponovi da je ljubav privatna stvar. I jeste – ali ne kada zakon kaže da tvoja ljubav ne postoji. Ne kada ne možeš naslijediti partnera_icu. Ne kada ti ljekar ne dozvoljava da budeš uz nju ili njega na intenzivnoj njezi. Ne kada tvoje dijete zakonski ne postoji jer si mu ti “prijateljica”, a ne majka.
Zato je ljubav politička. Jer je ljubav između dvije žene, dvojice muškaraca, trans osobe i njenog partnera čin otpora u društvu koje želi da postojimo samo u nevidljivosti. Ove godine, kada marširamo pod sloganom Ljubav je zakon, marširamo i za sve one koje su zakoni izbrisali. Marširamo za partnerstva koja nisu prepoznata, za porodice koje ne postoje pred matičarom, ali postoje svakog jutra u zajedničkom doručku, brigama i nježnostima.
Sarajevo i njegove ulice
Ulica Terezija, Zmaja od Bosne, Vrbanja, Vilsonovo šetalište – one postaju naša pozornica, naše mjesto otpora, ali i naših suza i zagrljaja. Kada šetamo tim ulicama, činimo vidljivim sve ono što se inače gura pod tepih. Sarajevo tada nije samo grad – ono je metafora otpora, ali i zrcalo svega onoga što želimo da mijenjamo.
I da budem iskrena – još uvijek šetamo ulicama koje nas ne vole u potpunosti. Još uvijek ima više policije nego što bi trebalo. Još uvijek ne možemo računati na iskrenu podršku gradskih vlasti. Ali isto tako svake godine ima i više prolaznika koji aplaudiraju. Više ljudi koji se zaustave, pozdrave nas, podignu zastavu.
Naše prisustvo mijenja grad. Sporo, ali nepovratno.
Zajednica – i njene borbe
Kada govorimo o LGBTIQ+ zajednici, često se zaboravi da ona nije homogena. Unutar nje postoje brojne razlike, nejednakosti i nepravde. Biti gej muškarac u Sarajevu nije isto što i biti trans žena u Goraždu. Biti lezbejka u Tuzli nije isto kao biti biseksualna Romkinja u Bijeljini. Zato povorka mora biti mjesto za sve nas – ne samo simbolički, već i u praksi.
U Organizacionom odboru nastojimo izgraditi pristup koji uključuje što više različitih iskustava. Slušamo, učimo, ispravljamo greške. Znamo da ne možemo sve, ali znamo da možemo bolje. I upravo zato – ne odustajemo.
Povorka je i mjesto unutrašnje solidarnosti – gdje se prepoznajemo ne samo po identitetu, već i po ranjivosti, po otporu, po zajedničkom snu o slobodi.
Zašto dolazim na povorku?
Ne dolazim na povorku da se dokažem, ni da provociram. Dolazim jer je to jedini dan u godini kada osjećam da je cijeli grad naša teritorija. Jer tamo vidim lica koja su mi poznata, i ona koja su mi nova – ali koja dišu istu borbu. Dolazim zbog sebe, zbog onih koji više nisu s nama, zbog onih koji tek dolaze.
Dolazim jer vjerujem da je moguće da živimo u društvu u kojem nećemo više morati objašnjavati da ljubav nije ideologija. Da postojanje nije provokacija. Da naša borba nije sezonski performans, nego svakodnevna realnost.
Pogled unaprijed
Povorka ponosa nije čudo koje će promijeniti sve. Ali jeste alat kojim tražimo, oblikujemo i gradimo promjene. Posljednjih šest godina pokazale su da se ne može više govoriti o ljudskim pravima u BiH, a ignorisati LGBTIQ+ pitanja. Pokazale su da postoji zajednica koja zna, može i hoće. I pokazale su da, uprkos svemu, ljubav ostaje najjača snaga koju imamo.
Zato ćemo i ove godine, 14. juna, izaći na ulice Sarajeva. U bojama, u glasovima, u pokretu. Da budemo viđeni, čuti i prisutni. Da kažemo institucijama, društvu, sebi: ljubav nije nešto što se toleriše. Ljubav je ono što mora biti zakon.
