Izvor: Diskriminacija.baU januaru 2016. godine preduzeće s kojim Sarajevski otvoreni centar ima dugogodišnju saradnju je odbilo lijepiti plakate koji su najavljivali festival Merlinka. Zbog ovoga je SOC protiv tog preduzeća pokrenuo sudski spor.
Sarajevski otvoreni centar na sudu će zastupati organizacija Vaša prava u BiH, a riječ je o prvom ovakvom slučaju u BiH.
“Mi smo ocijenili da postoji odgovornost za diskriminaciju ili nejednak tretman u pružanju usluga ili prodaji dobara na tržištu. SOC je s ovom kompanijom imao dugoročnu saradnju u kontinuitetu i za ovo plakatiranje su imali dogovor, usaglasili su obaveze i elemente ovog posla, ali kada su plakati bili gotovi i kada su u tom preduzeću vidjeli o čemu se radi, oni su u SOC poslali poruku da ih neće lijepiti i pozvali ih da dođu i preuzmu plakate ili će im ih oni donijeti. Ovo je diskriminacija među pravnim licima, a suština diskriminacije je da je neko nekog isključio iz mogućnosti djelovanja na tržištu i kupovine usluge, da ga je stavio u nejednak tretman zbog činjenice da je prepoznat kao neko ko predstavlja neku ideju koja se isporučiocu usluga ne dopada ili kao neko ko predstavlja neku manjinsku grupu, u konkretnom slučaju to su pripadnici LGBTIQ populacije i promocija njihovih prava jer su plakati služili isključivo u tu svrhu. Dakle: kompanija je pristala da uradi posao, ali su odustali kada su vidjeli sadržaj plakata. Možda kompanija koja je trebala da izvrši posao nije poruke sa plakata shvatila na pravi način, ali to nema veze jer na tržištu ne možete nekoga stavljati u neravnopravan položaj samo zbog toga što vam se ne sviđa ta kompanija ili ono što oni rade”, pojašnjava Emir Prcanović, direktor Vaših prava u BiH.
Naglašava da je ovo prvi slučaj ove vrste pred bh. pravosuđem.
“Ovo je za nas, nažalost, prvi ovakav slučaj. Da smo ih imali više mi ne bismo morali izmišljati toplu vodu i ulaziti u inovativne postupke dokazivanja motiva i utvrđivanja odgovornosti jer je to vrlo teško. Dokazivanje krivice je problem ne samo u ovom predmetu, nego u mnogim drugim jer kod nas postoji apsolutno odsustvo logike zdravog rasuđivanja o tome šta jeste ili nije diskriminacija. Bojim se da ćemo pred sudom doći na pitanja koja nemaju veze sa suštinom problema, a to je da li je postojao ugovor između ova dva pravna subjekta o konkretnom poslu i slično, iako je ovdje ugovor druga priča jer su direktori imali dogovor. Mi želimo da govorimo o nečemu sasvim drugom, a to je nejednak tretman i počinjena diskriminacija”, kaže Prcanović i radi boljeg razumijevanja slučaja pojašnjava da bi se “slično moglo desiti nekoj političkoj partiji ukoliko bi preduzeće koje lijepi predizborne plakate odbilo da ih lijepi jer im se ne sviđa poruka koja je ispisana na njima”.
Ilustracije radi, Ustavni sud Srbije je 2011. godine usvojio žalbu organizatora Povorke ponosa iz 2009. godine i proglasio neustavnom odluku Ministarstva unutrašnjih poslova o izmještanju skupa na drugu lokaciju čime je potvrdio povredu prava na slobodu okupljanja.
Prcanović kaže da se u ovom predmetu oslanja na evropsku sudsku praksu.
“U evropskim zemljama institucije koje se bore protiv diskriminacije poput ombudsmena ili povjerenika za ravnopravnost nemaju problem da dokažu diskriminaciju, kod njih je to rutina. U tim zemljama se bez problema dokazuje diskriminacija. Ako, recimo, imate slučaj da dvojici muškaraca koji se drže za ruke bude zabranjen ulaz u neki klub jer je neko na ulazu pretpostavio da su oni gej-par – nije bitno da li je diskriminacija počinjena na osnovu pretpostavke ili činjenice, bitno je da je ona počinjena. U BiH smo još daleko do toga, ovdje još uvijek nije diskriminacija kada Roma istjeraju iz ugostiteljskog objekta ili kada osobi s invaliditetom zabrane da uđe u kafić jer ‘uznemirava ostale goste’, a to se dešava u evropskoj metropoli koja se zove Sarajevo. Da se predmeti diskriminacije rješavaju brže i da je praksa bogatija imali bismo i manje diskriminacije. Mi vjerujemo da samo treba da neko donese presudu i da neko bude kažnjen kako bi bila poslana poruka. Pravosuđe u, recimo, Hrvatskoj se vodi ‘odbijajućim efektom’ za buduće počinioce i događa se da žrtvama diskriminacije dosuđuju izuzetno visoke odštete da bi poslali poruku onima koji bi možda u budućnosti mogli biti u mogućnosti da počine diskriminaciju. Čitao sam jednu presudu u čijem obrazloženju sudija piše da je ‘njemu data mogućnost da odredi kaznu i da ona mora biti proporcionalna satisfakciji štete koju je žrtva imala, ali da on želi da je uveća da bi u budućnosti djelovala kao odbijajući efekat za moguće počinioce jer smatra da živi u društvu gdje žena ima drugačiji tretman nego muškarac, a da ne bi trebala da bude žrtva uznemiravajućeg postupka bilo koje vrste'”, kaže Prcanović.
Ombudsmeni u BiH naglašavaju da, prema Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH, teret dokazivanja da diskriminacija nije počinjena leži na tuženom.
“Teško je govoriti o konkretnim predmetima bez dovoljno podataka, ali principijelno gledano diskriminacija može postojati i među preduzećima ili pravnim licima. Moguće je da neko, recimo, neće da posluje sa firmom čiji je većinski vlasnik Rom, ali tada sudu mora dokazati da dvije firme nude posao pod istim uslovima i da je namjerno birao firmu koja nema veze s Romima. Teret dokazivanja je na onom koga se tereti za diskriminaciju i taj neko mora dokazati da nije počinio diskriminaciju”, kaže Jasminka Džumhur, ombudsmenka u BiH.
Prcanović smatra da sudovi u BiH ne razumiju diskriminaciju.
“Izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije u BiH su dobro definisane sve kategorije, ali je u BiH do sada vođen mali broj sporova po ovom osnovu, a i ti sporovi pokazuju koliko smo nespremni da se borimo sa diskriminacijom. Naime, zakon predviđa da u okviru sudskih postupaka žrtva dobije odgovarajuću satisfakciju, ali mi se nismo uhvatili u koštac s tim uopšte. Imamo slučaj Redže Seferovića, Roma iz Zavidovića koji je izbačen iz kafića i taj spor traje već šest ili sedam godina i još nije završen i sada se otvara pitanje gdje je tu satisfakcija za žrtvu i šta će njemu značiti presuda i kada je dobije”, kaže Prcanović.
Problem u pravosuđu su prepoznali i ombudsmeni BiH koji su u septembru 2016. objavili prvi specijalni izvještaj o poštivanju prava LGBT populacije u BiH u kojem Visokom sudskom i tužilačkom vijeću u BiH i entitetskim centrima za edukaciju sudija i tužilaca, između ostalog, daju preporuku da “kontinuirano rade na edukaciji sudija i tužilaca s posebnim fokusom na pitanja ljudskih prava i prava LGBT-osoba”.
“…Može se zaključiti da, prema pokazateljima iz sistema za upravljanje predmetima, ne postoji evidencija oštećenih osoba prema seksualnoj orijentaciji, te da iz tog razloga sudovi ne raspolažu informacijama da li je bilo pokrenutih ili okončanih postupaka u kojima su kao učesnici oštećene LGBT osobe, dok su neki od sudova dostavili odgovor da nije bilo ove vrste predmeta… Može se zaključiti da ne postoje raspoloživi podaci o broju vođenih sudskih postupaka pokrenutih u svrhu zaštite prava LGBT osoba, prekršajnih, krivičnih i građanskih”, stoji u izvještaju u kojem ombudsmeni podsjećaju da je Evropski sud za ljudska prava zauzeo stav da države imaju takozvanu pozitivnu obavezu da sprovedu detaljnu istragu o potencijalnoj rasnoj motivaciji u izvršenju krivičnih djela.
“Postupati prema rasno motivisanom nasilju i brutalnosti jednako kao u predmetima koji nemaju rasne konotacije značilo bi ne vidjeti specifičnu prirodu tih djela koja su naročito destruktivna u odnosu na osnovna prava. Kada se krivično djelo počinjeno iz mržnje dokaže, izrečena kazna trebala bi biti strožija zbog motiva i eventualnog utjecaja koji je krivično djelo imalo, ne samo na žrtvu, nego i na zajednicu. Kako bi se povećao učinak ovakvog pristupa, sudija bi, kod javnog objavljivanja presude, a i u samoj presudi, trebao navesti da je motiv doveo do izricanja strožije kazne”, pišu ombudsmeni.
Oni u ovom izvještaju navode da je izmjenama Zakona o zabrani diskriminacije BiH usvojenim u julu 2016. godine unaprijeđen zakonski okvir za zaštitu od diskriminacije jer su kroz te izmjene seksualna orijentacija i rodni identitet konačno terminološki ispravno imenovani kao osnove na kojima je zabranjena diskriminacija. Pored toga kao zabranjena osnova diskriminacije navedene su i spolne karakteristike čime BiH postaje prva država u jugoistočnoj Evropi koja kroz svoj sveobuhvatni Zakon o zabrani diskriminacije BiH predviđa i zaštitu interspolnih/interseks osoba od diskriminacije u svim oblastima života. Zakon konačno, na pravi način, reguliše zaštitu lezbijki, gejeva, biseksualnih, transeksualnih i interspolnih (LGBTI) osoba od diskriminacije.
“Zabrana neravnopravnog tretmana proteže se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Zakon o zabrani diskriminacije nalaže obavezu usklađivanja svih drugih zakona i općih propisa sa njegovim odredbama, a ima prioritet u primjeni u slučaju neusklađenosti (lex specialis)”, stoji u izvještaju.
Ombudsmeni naglašavaju da krivičnopravnim i prekršajnopravnim propisima u BiH uspostavljen je normativni okvir za inkriminaciju i sankcionisanje ponašanja koja imaju obilježja krivično pravnog, odnosno prekršajnog delikta.
“Polazeći od specifičnosti ugroženih prava LGBT osoba može se zaključiti da su ovi delikti počinjeni radnjama uvjetovanim predrasudama, neprihvatanjem različitosti, mržnjom i netolerancijom. Zbog toga je veoma važno da pozitivni pravni propisi predvide specifičnu pobudu za ispoljavanje ovih protuzakonitih i nasilnih ponašanja gdje je počinilac motivisan predrasudama ili mržnjom prema određenoj društvenoj grupi”, stoji u ovom izvještaju.
