Izvor: Crol.hr
Foto: gender.ieas-szeged.hu
Dr. sc. Nicole Butterfield, istraživačica koja je boravila na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u okviru programa NEWFELPRO – Marie Curie (Novog međunarodnog programa stipendiranja i mobilnosti za iskusne istraživače), objavila je zanimljivo istraživanje pod naslovom “Imagined Rural/Regional Spaces: Non-Normative Sexualities in Small Towns and Rural Communities in Croatia”.
Cilj tog istraživanja bio je kritički ispitati kako složenost procesa “izlaska iz ormara” u malim gradovima i seoskim područjima u Hrvatskoj potkopava zamišljenu hijerarhijsku razliku između ruralnih i urbanih prostora.
Priče LGBQ osoba koji žive u tim prostorima mijenjaju svoje zajednice koje su percipirane kao homogeno neprijateljske i prijeteće. Međutim, neki sudionici/e istraživanja uočili su druge prostore kao “prijateljske za homoseksualnu populaciju” ili “duboko homofobične”.
Budući da je i međunarodno Hrvatska percipirana kao dio šireg “homofobičnog područja”, konstrukcija razlike između “sela” i “grada” je reproducirana u diskursima koji smatraju zapadne zemlje i “razvijene” regije unutar Hrvatske kao “otvorenije i liberalnije” za razliku od “homofobičnih i zaostalih” prostora. U rezultatima istraživanja ove razlike između država, regija i ruralnih/urbanih prostora međusobno si proturječe i potkopavaju se vlastitim neusklađenim iskustvima ispitanika.
U Istri se osjećaju sigurnije nego u Slavoniji ili Dalmaciji
Luka (imena ispitanika/ca u istraživanju su izmijenjena ukoliko su to osobe tražile), gej muškarac u tridesetima, tako govori o svom iskustvu u kojem je autan na Facebooku dok je boravio u SAD-u. Nakon autanja bilo ga je strah vratiti se nazad u mali grad u Gorskom Kotaru gdje je živio.
No nedugo nakon što se vratio u Hrvatsku, započeo je vezu s gej muškarcem iz SAD-a kojeg je upoznao online, i koji je kasnije doselio u Hrvatsku te živio s Lukom i njegovom obitelji. Luka u istraživanju govori kako on i njegov tadašnji dečko u tome malom mjestu nisu nikad imali problema:
“Ljudi su znali sjesti s nama na piće, izašli bi na večeru, družili bi se s prijateljima koje sam znao prije nego što sam autan…”. Luka danas živi u Dalmaciji, u gradiću za koji smatra da je ipak malo drugačiji.
Drugi sudionik istraživanja, Ante, govori o svom iskustvu gdje ga je autao susjed iz rodnog mjesta, koji ga je vidio kako se ljubi s muškarcem u drugoj zemlji. Po povratku u Dalmaciju, mlađi članovi zajednice znali su ga javno vrijeđati, no to ga je sve osnažilo da se bori protiv homofobije. Postalo mu je jasno da većina ljudi u njegovom mjestu nije nikad upoznala gej osobu, no njegova su mu braća pružila punu podršku.
Ispitanici iz Istre rekli su da se osjećaju sigurnije nego da žive u Slavoniji ili Dalmaciji, ali neki od njih još uvijek nisu aut svojim roditeljima zbog straha od reakcije i bliže obitelji i ostalih ljudi koji bi mogli saznati.
Također, kad je jedna od ispitanica iz Istre upitana zna li za slučaj nekoga tko je doživio nasilje zbog svoje orijentacije u Dalmaciji, odgovor je bio negativan, s pretpostavkom da su svi u Dalmaciji “u ormaru” i da se puno njih preseli u Zagreb ili negdje drugdje.
Ruralna se područja percipiraju kao “zaostala i homofobna” ali…
Većina ispitanih smatra kako su ruralna područja “zaostala i homofobna”, no većina ih je autana svojoj obitelji i nitko nije doživio negativna iskustva zbog toga. Neke od ispitanih osoba živjele su u europskim gradovima većim od Zagreba te su izjavile kako su se u tim gradovima osjećale sigurnije i slobodnije nego u Zagrebu ili Hrvatskoj.
Slika ruralnih prostora koji simbolično zatvaraju LGBTQ osobe u “duboke ormare” drugačija je od priča sudionika/ca istraživanja koji su razgovarali o svojim seksualnim identitetima s članovima obitelji, prijateljima ili preko interneta.
Osobe uključene u istraživanje žive u svojim sredinama na način koji im odgovara, autajući se ljudima kojima vjeruju i koje poznaju cijeli život, a ne otkrivaju svoj identitet kada osjećaju da bi im takvo sučeljavanje bilo nepotrebno i oslanjaju se na druge aspekte pripadanja zajednici kada su prisiljeni ili se odluče suprotstaviti homofobičnim reakcijama.
Neki od sudionika/ca istraživanja promijenili su percepciju svojih članova obitelji i kolega o temi nenormativne seksualnosti jednostavnim činom “izlaska iz ormara”. Drugi se pak žele više uključiti u rad svojih zajednica, poput Maje koja želi pokrenuti društveni centar, ili Ines koja je nadahnula svoje konzervativne roditelje da glasaju protiv na referendumu o braku, a drugi su već pokrenuli aktivističke inicijative u svojim (malim) sredinama.
Istraživanje postavlja mnoga zanimljiva pitanja koja možemo postaviti i sami sebi. Kako doživljavamo grad ili mjesto u kojem živimo, i koja mjesta smatramo “naprednijima” ili “nazadnijima”? Smatramo li automatski heteroseksualne osobe u ruralnim sredinama “nazadnima” ili “zaostalima”? Ako živimo u velikom gradu, jesmo li outani svima oko nas i ako nismo, zašto nismo?
