Šutnja ne mora biti neugodna, ali kada je ona selektivno nametnuta, onda njeno prekidanje postaje građanska obaveza i odgovornost. Ovogodišnji IDAHOBIT, odnosno Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije, obilježava se širom svijeta 17. maja i to pod motom – Prekinimo šutnju!
Piše: Mirza Halilčević
Lako je šutjeti kada ništa ne krijemo. Kada smo u blizini dragih prijatelja, partnera, familije ili kolega koji nas razumiju. Mnogo je teže šutjeti kada nešto potiskujemo, kada usljed srama, poniženja ili straha zatomljavamo nešto što živi u nama, pa eventualno pokušava naći neku nišu u kojoj bi se nesputano opustilo. Teško je i izazovno šutjeti i kada nosimo breme sistemske opresije i onemogućenosti. Nekada progovoriti može značiti oslobađanje ili ugrožavanje sigurnosti. Da li je u konačnici glasno govoriti privilegija?
Da je danas teško naglas govoriti, ne samo LGBTI osobama, je vjerovatno politička činjenica. Ipak, psihologinja Irena Knežević objašnjava da je ponekad glasno i jasno govoriti ključno za kreiranje zdravih odnosa, ali i sa proces samoprihvatanja.
“Ja nisam imala iskustvo autovanja, ali autujem se stalno svojim ubjeđenjima suprotnim tradiciji i gubim ljude i odbacuju me i ismijavaju. Mi naravno uglavnom ne možemo utjecati na to kako će nas druge osobe doživjeti. Postoje prednosti i nedostaci autovanja, govorenja naglas. Naglašavam samo da slika koju emitujemo drugim ljudima je jednako vrijedna informacija za formiranje njihovog mišljenja koliko i pokazivanje ko stvarno jesmo. Ljudi će nas u oba slučaja provući kroz svoj referentni okvir, kroz prizmu ličnih iskustava i stavova, predrasuda na koje skoro da nemamo nikakav utjecaj ko god mi bili, ali, suštinsko prihvatanje i gradnja zdravog odnosa temelji se na autentičnim dijelovima ličnosti. Fraza koja donekle opisuje početak takvog prihvatanja je ‘osjetiti čovjeka’ u drugom” – zaključuje Knežević.
U konačnici, prihvatanje sebe, kao i vlastite seksualnosti podrazumijeva proces, koji je nerijetko bolan, intenzivan i mukotrpan. Taj proces može biti podržan eksterno od roditelja, prijatelja ili užeg kruga poznanika, što bi vrlo vjerovatno pozitivno utjecalo, ali u krajnjoj liniji samoprihvatanje ostaje vrlo ličan i individualan čin. Prihvatanje sebe također se može tretirati svojevrsnim protestom i činom prekidanja šutnje. Štaviše, svaki oblik slavljenja LGBTI identiteta, nježnosti usmjerene prema sebi i drugima, može se smatrati doprinosom prekidanju šutnje.
“Za mene, kao osobu koja nije autovana u pravom smislu te riječi, nego samo pojedinim osobama i LGBTI zajednici, ovaj dan predstavlja jedan podsjetnik na borbu protiv mržnje i homofobije koja je još uvijek jako prisutna i ne pogađa samo LGBTI zajednicu nego i sve aktiviste i aktivistkinje. Iz ove pozicije mogu reći da prekidanje šutnje za mene predstavlja borbu za ravnopravnost i suzbijanje mržnje, ali prije svega kroz zakonodavnu vlast, na način da se zaštite prava svih nas bez obzira na opredjeljenje, da se nasilje nad LGBT osobama tretira kao nasilje. Poražavajuća je činjenica da se mnogi slučajevi nikada ne riješe, da im se ne pristupi ozbiljno i da su često predmet ismijavanja, što dovodi do toga zašto se nerijetko mnogi slučajevi nasilja ni ne prijave. Mišljenja sam da ne možemo napraviti nikakav veći p”omak u ostvarivanju jednakih prava, dok ne uspostavimo stabilnu zakonodavnu vlast koja će biti osviještena po pitanju statusa i problema LGBT zajednice. Prekidanje šutnje jeste nacin da se ohrabrimo za buduće borbe, a istovremeno nam daje i realnu sliku onoga s čim se susrećemo na tom putu” zaključuje Zerina, aktivistkinja.
Postoje oni koji se naravno prekidanjem šutnje bave i profesionalno. To su aktivisti, ljudi koji kontinuirano rade na procesima dijeljenja iskustava LGBTI osoba, ljudi koji su angažirani na pitanjima vidljivosti, kao i ljudi koji su dijelom procesa zagovaranja. Oni su nerijetko i prvi kontakt LGBTI osoba, kao i izvor informacija. Našoj sagovornici, Bojani Kukilo, LGBTI aktivizam je značajno u njenom vlastitom procesu prekidanja šutnje.
“Pojam šutnje je realtivno širok. Mi možemo šutjeti na više načina, u više različitih okolnosti, ili biti glasni u različitim krugovima. Meni je bilo izuzetno važno čuti iskustva drugih ljudi, drugih članova LGBTI zajednice, a naročito trans osoba. Mislim da je izuzetno važno govoriti o iskustvima koja proživljavamo. Ja sam nekako spontano održavala kontakt sa ljudima iz LGBTI zajednice, ali se ne sjećam da sam poznavala neke trans osobe do početka moje tranzicije. Sjećam se da je moj prvi susret sa svim ovim bio 2013. ili 2014., u Banja Luci. Tada su u posjet dolazili aktivisti iz Sarajeva i tada sam upoznala Vladanu. Poslije toga sam uvidjela da u postoje ljudi slični meni i neko ko može da me razumije i bude podrška. Bilo mi je jako važno saznanje da postoji i pravni apsket posmatranja stvari, odnosno LGBTI problema, kao i tranzicije”, navodi Kukilo.
Bojana je danas, zahvaljujući podršci koju je dobila, kao i vlastitoj hrabrosti i dosljednosti, spremna dijeliti iskustva vlastitog procesa, kao i tranzicije, kako bi na taj način i sama učestvovala u postupku prekidanja šutnje. Zanimljivo je vidjeti kako osobe koje su nekoć bile u svojevrsnom periodu otkrivanja i samoindetifikacije, danas vrlo spremno daju svoj doprinos unaprijeđenju prava LGBTI osoba.
Tišina u krajnjoj liniji zaista broji više različitih slojeva. Ona može biti politički obilježena sistemskom opresijom, zakonskim zabranama. Također, tišina može biti i kulturno naslijeđe ili kolektivni nivo svijesti koji ograničava naše rječnike i moć govora. Tišina može biti i vrlo individualna i lična, baš kakvom je doživljava i naš sagovornik A.A.
“Za mene tišina također predstavlja glasove bez zvuka. Glasove i razgovore koje ja, kao i svaka druga LGBTQ osoba u BiH i šire, vodi sa sobom propitujući norme koje je društvo konstruisalo u korist heteronormativne većine. Za mene prekidanje tišine znači mnogo stvari. Tišina koja vlada u javnom diskursu jer društvo smatra da nema potrebe da se priča o LGBTQ temama. Tišina koja ustvari predstavlja okove koje svaka LGBTQ osoba u BiH mora da nosi jer se rodila u heteroseksističkom i heteropatrijarhalnom društvu.”
Prekinimo tišinu već danas. Budimo medij ili mikrofon ljudima koji nisu sposobni ili spremni govoriti. Zauzmimo se za one čiji su glasovi selektivno utišani.
