Piše: Mirza Halilčević
Foto: Free Images
Autovanje je prilično bitan čin za skoro svaku LGBTI osobu, a podrazumijeva otkrivanje i priznavanje svog nenormiranog seksualnog ili rodnog identiteta. Heteroseksualne osobe se u odnosu na općeprihvaćeni standard seksualnosti i doživljaj roda ne suočavaju sa pitanjem autovanja. Njihov seksualni razvoj, kao i rodni, podrazumijeva neke druge izazove, poput naglih tjelesnih promjena, spoznavanja vlastite seksualnosti, prepoznavanja rodnih uloga u društvu, prepoznavanja seksualnih uloga, prvi seksualni kontakt, seksualna eksperimentisanja i tome slično. LGBTI osobe se načelno sreću sa istim razvojnim situacijama. Ključna razlika je u afirmiranju određenog razvoja. Društvo pozdravlja seksualni i rodni razvoj heteroseksualnih osoba, ne sputava ga, ulaže u njega svoj socijalni kapital, pa se samim tim i u tom periodu heteroseksualne osobe osjećaju ispunjenije i spremnije za život. S druge strane, veliki broj LGBTI osoba prolazi kroz redovna preispitivanja, vrednovanja i osporavanja. U odnosu na to, LGBTI osobe se sreću i sa nedostatkom društvene prihvaćenosti, sa samomržnjom, autohomofobijom ili autotransfobijom. Proces koji prethodi samom autovanju može biti jako intenzivan, kakav uglavnom i jeste, te je često i ključan za formiranje integrisanog i funkcionalnog seksualnog i rodnog identiteta.
O tome koliko je podrška značajna, pa ponekad i složena za posmatranje, govori Amar Bašić. Kako kaže, uz svoje dugogodišnje iskustvo javno autovane osobe nije imao problema na poslovima ili fakultetu, ali ga svakako nisu zaobišli izazovi autovanja unutar porodice i njemu bliskih ljudi. “Najveći izazov predstavlja porodica. Čini mi se da oni naše autiranje procesuiraju na dva nivoa. Jedan je prihvatanje naše seksualnosti, drugi je prihvatanje vlastitog odnosa spram homofobnog društva kao osoba koje su roditelji, prijatelji i prijateljice, ili braća i sestre LGBT+ osoba. Na neki način, to podrazumijeva i njihovo autiranje društvu, pa pitanje mog ‘eksponiranja’ sa sobom povlači i pitanje ‘eksponiranja’ njih. Zato je to jedan dugotrajan i višeslojan proces koji prolazimo zajedno i koji podrazumijeva mnogo samoosnaživanja”, zaključuje Amar.
Autovanje je uvijek politički čin, ali i stvar izbora i načina
Autovanje uvijek podrazumijeva izlazak iz sfere privatnosti u javnost, bilo da se radi o autovanju samom sebi ili većem broju ljudi. Svako autovanje je bitno i predstavlja politički čin u odnosu na nivo homofobije i transfobije koja vlada. Iako se unutar bh. konteksta javno autovanje po automatizmu vezuje za civilni sektor, razlog za to jeste što on kao takav i predstavlja jedno od rijetkih sigurnih okruženja. Zato i ne treba da iznenađuje da su mnoge autovane osobe upravo svoje mjesto potražile u nevladinim organizacijama.
“Autovanje mi ni u jednom momentu nije predstavljalo problem u zaposlenju, budući da sam dugo vremena surađivala i bila zaposlena u nevladinim organizacijama. Seksualnu orijentaciju na neki način i možemo sakriti od drugih, ali fizički izgled je ono s čime nas direktno povezuju. Mislim da ako se na bilo koji način ne uklapamo u heteronormativni patrijarhalni okvir, potencijalno možemo očekivati komentare, u najmanju ruku”, objašnjava Asja Kunto, dugogodišnja aktivistica, dodajući: “Lično nisam imala puno negativnih iskustava s ljudima koje ne poznajem, ali bilo je osoba koje su ružno reagovali na moj rad kroz inicijativu TANKA. Mislim da je u ovom slučaju moj rad puno vidljiviji od mene same, jer je online i dostupan je svima.”
Autovanje je odluka koju donosi pojedinac/ka u skladu sa vlastitim osjećanjem i okolnostima. Autovanost, odnosno seksualnost i rodni doživljaj, se nikada ne podrazumijevaju, iako se događa da ih društvo često povezuje i sa zaposlenjem, okruženjem, prijateljima ili izgledom, kako to Asja objašnjava. Bez obzira da li je riječ o nekome ko se prvi put autuje, ili o LGBTI medijski eksponiranoj osobi, način i izbor autovanja pripada samo i jedino pojedincu/ki koji/a se odluče autovati. Takvim tretmanom LGBTI osobama se daje autonomija u odlučivanju, te im se priznaje integritet, što u konačnici vodi normalizaciji homoseksualnosti i staje u kraj fetišizaciji LGBTI osoba.
Izazovi politike identiteta
Svako autovanje nosi potencijalne posljedice. To je, prije svega, čin koji podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za sebe, ali često i za bliske ljude. Odgovornost se povećava u odnosu na intenzitet autovanja i broj ljudi kojima se autuje. Neke od posljedica koje nosi autovanje većem broju ljudi su i postojano nasilje, ali i velika mogućnost da javnost osobu krene posmatrati kroz isključivo seksualni ili rodni identitet, te da osoba postane prepoznatljivim simbolom svog roda ili seksualnog identiteta.
“Kada se upoznajem sa ljudima, ja ne kažem ‘Ćao, ja sam trans.’ Ja sam ljudsko biće i svidjet ću ti se ako sam ok osoba. Ne želim da čitava BiH misli o tome šta imam u pantalonama. Toliko sam fizičkog i psihičkog nasilja prošao da ne želim da se autujem medijski. Uvijek te neko može prepoznati na cesti, a time i tvoja obitelj može da pati. Ja sam umjetnik koji u svojim radovima koristi temu vidljivosti i diskriminacije prema trans osobama u BiH. Zadnjih šest godina kroz različite vizuelne umjetničke koncepte edukujem publiku. Kad sa 19 godina upišeš Akademiju likovnih umjetnosti, misliš da su svi/e liberalni/e, ali nisu. Uposlenici/e akademije koju sam pohađao su uvijek bili/e na mojoj strani, jer sam student koji radi i ima dobre rezultate, ne samo zato što sam trans. Imao sam i slučajeve gdje su stanodavci odbijali da potpišu ugovor sa mnom obzirom da moji dokumenti nisu u skladu sa mojim rodnim identitetom. To su neki od izazova sa kojima sam se sretao kao trans osoba, gdje je, uz sve to, autovanje za trans osobe svakodnevno”, objašnjava K.A.
Samo autovanje ne znači isto za sve osobe ni unutar same LGBTI zajednice, obzirom da i sama zajednica broji članove/ice koji/e se razlikuju po svim socijalnim kategorijama, od rodnih, seksualnih, preko klasnih, geografskih, vjerskih, pa do političkih. U to ime važno je govoriti i o privilegijama i mogućnostima koje neki od pripadnika/ca same zajednice imaju ili nemaju.
Medijsko autovanje i izlaganje jednako nosi i mogućnost suočavanja sa otporom i netrpeljivošću unutar same LGBTI zajednice. Takvo ponašanje rezultat je upravo internalizirane homofobije i transfobije, odnosno samomržnje. Ponekad i traženje partnera/ice ili prijatelja/ice za autovane LGBTI osobe može predstavljati pravi izazov.
“Postoji, naravno, i određeni zazor među pripadnicima i pripadnicama LGBT+ zajednice koji/e su još u ormarima. To su osobe koje imaju razvijene komplikovane sisteme skrivanja i igranja sa zamjenicama kako bi od svoje okoline sakrile vlastitu seksualnost. To iziskuje mnogo truda, straha i frustracije. S druge strane, istupe autiranih osoba ponekad vide kao prijetnju tom malenom mjehuriću lažne sigurnosti. Dešavalo mi se da pojedine LGBT+ osobe gotovo agresivno reaguju na pomen javnih i uličnih akcija, zagovaranja, a posebno parade ponosa”, objašanjava Amar, dodajući kako smatra da koliko god nas autovanje može ugroziti, bivanje u ormaru je ipak teže i napornije, jer podriva samopoštovanje i dostojanstvo.
Svako autovanje je izazov, bez obzira o kojem intenzitetu se govori, ali to je jedini način da se bude prisutno u vlastitom životu. Autovanje je čin u okviru kojeg prigrlimo vlastitu seksualnost i rodni identitet, te ih uvažimo kao takve. Integrišemo ih kao stil života, a ne isključivo kao samo seksualni doživljaj, nego i kao pripadnost, kao kulturu koja je imala svoj historijski tok.
“Ne žalim ni u jednom momentu što sam se autovala privatno, ali i javno. Drago mi je ako sam u bilo kojem momentu mogla doprinijeti svojim autovanjem, jer svako autovanje prijateljima, poznanicima ili putem medija je aktivistički čin. Edukujemo ljude oko sebe, objašnjavamo i trudimo se da na najbolji način predstavimo kvir zajednicu, budući da smo i mi sami dio nje”, zaključuje za kraj Asja.
Autovanje jednako podrazumijeva i solidarnost s tuđim doživljajima seksualnosti, jer jedino kada osvijestimo sebe, prepoznamo svoje granice, kapacitete i resurse, možemo se staviti i na raspolaganje drugima koji pomoć traže. Zato autovanju pripada posebno mjesto u LGBTI kulturi, jer ono je znak otpora, zrelosti, autonomije i odgovornog ponašanja, te je upravo u odnosu na to svako autovanje politički čin.
