Život koji ne podrazumijeva elementarnu potrebu za podrškom ljudima koji u bilo kojem segmentu nisu dio većine ne bi trebao da ima previše smisla. Aktivizam, ukoliko govorimo o zagovaranju prava LGBT osoba, nije isključivo vezan za učešće u formalnim procesima koji doprinose boljitku ili na povorkama ponosa. U svakom obliku vlastitog djelovanja možemo doprinijeti pomacima, neovisno o tome kojom se profesijom bavimo i da bismo pomogli/e, nije neophodno da mašemo zastavicom duginih boja. Portal LGBT. ba donosi serijal razgovora sa predstavnicima/ama različitih profesija unutar kojih su sagovornici/e pravili/e aktivističke pomake, ali i analizu postojećeg stanja u kontekstu LGBT prava u novinarstvu, pozorištu, književnosti, fotografiji, jeziku… Ovoga puta sa Tanjom Miletić Oručević razgovaramo o pozorištu koje ima privilegiju da proizvodi empatiju.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Radio Sarajevo
Tanja Miletić Oručević je pozorišna rediteljica, dramska pedagoginja, prevoditeljica i ravnateljica Mostarskog teatra mladih. Njeno pozorišno i ukupno djelovanje u najkraćem možemo označiti kao angažovano. Teme kojima se bavi u pozorištu i one o kojima govori u javnosti daleko su od registra nezamjeranja, dominantnog oblika današnje komunikacije. Uz brojne značajne teatarske predstave režirala je i prvo scensko čitanje Sedam prije dvije godine, aktivističku dokumentarnu dramu koja doprinosi senzibiliziranju i informisanju javnosti o problemu nasilja nad ženama širom svijeta. U okviru “16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama”, ponovo u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra, Tanja je još jednom režirala Sedam, tog puta u izvođenju zastupnika/ca Parlamenta Federacije BiH. Aktivističko i političko udruživanje sa umjetnicima/ama na značajnijoj promociji LGBT prava u teatru jedan je i od načina zahvaljujući kojem bismo se mogli odmaći od dosadašnje repertoarske politike koja se bitno razlikuje od one prije 15 godina kada je Tanja režirala predstave u kojma su bili LGBT junaci/kinje i teme.
Politički i društveno osviješten teatar je danas incident
“U ovom trenutku je bosanskohercegovačko pozorište manje angažirano i više okrenuto zabavi nego prije 10 ili 15 godina. Treba samo napraviti brz pregled; od velikih javnih pozorišta u FBiH tri imaju na repertoaru gotovo isključivo komedije. Angažiran repertoar programski je prisutan samo u Sarajevskom ratnom teatru. U Mostaru se pokušavamo u posljednje vrijeme baviti angažiranijim teatrom (s predstavama Chick Lit i Ajmo na fuka), u Narodnom pozorištu Republike Srpske u generalno mainstream repertoaru bilo je i važnih iskoraka u angažirani teatar poput Radničke hronike. I BNP Zenica ima angažiranih predstava. Ali, za moj osjećaj, politički i društveno osviješten teatar danas je više incident, plod upornosti nekoliko pojedinaca, nego opća potreba. Imam također loš dojam da danas neke stvari koje smo radili 2000-te ne bi bile moguće. Moram podsjetiti – ja sam 2000. i 2001. za MESS režirala Shopping and Fucking Marka Ravehilla i Pročišćene Sarah Kane; prvi komad je neka vrsta crne komedije u kojoj su glavni likovi potpuno asimilirani gayevi, dok druga, simbolistička drama, govori i o fašizmu kao ideologiji radikalne homofobije. O Shoppingu je tadašnja urednica kulture u Ljiljanu, Indira Kučuk-Sorguč, napisala strašan paškvil, optužujući mene i dramaturga za kvarenje bošnjačke omladine nametanjem im perverzija sa truhlog zapada. No, publika je obožavala tu predstavu, iz publike nikad nije došla nijedna negativna reakcija. Stvarno nisam sigurna da bi i danas to bilo tako”, kaže Tanja Miletić Oručević, te razloge pronalazi u strahu kao posljedice nasilja tokom otvaranja prvog Sarajevo Queer Festivala, vjerujući da su se mnogi ljudi uplašili i ne žele da se upuštaju u teme neprihvatljive radikalnim vjerskim i desničarskim krugovima. ”Čini mi se da je tu u pitanju autocenzura, a ne cenzura, mada ne isključujem mogućnost ni da bi bilo nekih političkih pritisaka na pozorišta da se takvim sadržajima ne bave”, dodaje Tanja i podsjeća da u regionalnim okvirima pozorišna situacija kad je riječ o temama putem kojih bi se afirmisala prava LGBT osoba nije ništa bolja.
LGBT osobe moraju biti tema, a ne razlog i povod u pozorištu
”Osim Finih mrtvih djevojaka malo je djela nastalo. Ono što je različito u posljednjim godinama je da se primjećuje da je promocija LGBT prava vrlo važna tačka u programima stranih kulturnih i političkih organizacija za Balkan, pa nastaju neka programska, propagandna djela, onako školska, u maniru socrealizma. Lično me to svakako ne zanima, jer vjerujem da nikakva politička ni ljudskopravaška propaganda ne može biti suština umjetnosti; LGBT realnost i problemi LGBT ljudi u balkanskim društvima moraju biti tema pozorišnih predstava, ali ne mogu im biti razlog i povod. Razlog je ipak uvijek samo dobra predstava. Najzad, nije nebitno, i vrijedi stvari posmatrati i u tom kontekstu, da je u bosanskohercegovačkom društvu praktički potpuno odsutna i tema radnika i njihovih prava, siromaštva, tajkunske tranzicije i sl.”
Privilegija teatra je da proizvodi empatiju
Iako bismo na osnovu domaćih repertoara nerijetko mogli zaključiti kako je pozorište namijenjeno lakoj zabavi i zaboravu, njegove primarne uloge su brojne i daleko su od palanačkih repertoarskih politika. Pozorište je dužno da omogući glas obespravljenim i marginalizovanim. Posebno, kako naša sagovornica napominje, iz razloga što je to jedno od rijetkih mjesta na kom je to uopšte moguće.
”Treba imati na umu da teatar zaista ima tu posebnu mogućnost, kroz prikazivanje ljudske sudbine i ljudskog karaktera kao totaliteta, da pokaže stvari koje nigdje drugo i ni na koji način ne mogu postojati. Teatar također ima tu privilegiju da, kad je dobar, proizvodi kod gledaoca empatiju sa svakim čovjekom, svakakvim ljudskim likom. Aktivističko djelovanje, iako je u LGBT slučaju puno borbe protiv predrasuda i stereotipa, i samo po prirodi stvari često mora operirati stereotipima. U dobrom teatru svaki stereotip se nužno dekonstruira, svaki ljudski problem i svaka ljudska sudbina vidi se kao mnogo složenija od svođenja na političke i socijalne binarne opozicije. Umjetnost uopće ima tu ogromnu moć nejednoznačnosti, širine pogleda i značenja. Takve umjetničke figure kao što su Antony Hegarty, ili čak Božo Vrećo, znače mnogo više nego što bilo koji aktivistički LGBT konstrukt može ponuditi. Ako je dramski lik, recimo, lezbijka – radnica propale fabrike u štrajku, ili, namaštavajmo, trans* osoba bošnjački povratnik/ca u Podrinju, dobar teatar uvijek kroz dobro osmišljen lik i dramsku situaciju daje glas ne jednom, nego čitavom horu jedinstvenih identiteta koji mogu činiti ljudsku sudbinu. Zato je važno da se politički i aktivistički napori za promociju LGBT prava udruže s umjetnicima na pravi način, da im daju poticaj za otvaranje teme i čak neku vrstu društvenog kišobrana produkcije, ali da im ostave punu slobodu stvaranja i promišljanja ljudskih sudbina”, objašnjava Tanja Miletić Oručević.
Homofobija je samo jedan od simptoma netolerancije različitosti
Zanimalo nas je da li se u nekim drugim zemljama gdje LGBT teme nisu tabu može desiti kontraefekat, tačnije da se biraju LGBT teme zbog, uslovno rečeno, lakšeg dobijanja sredstava, a ne zbog istinske potrebe autora/ica da budu angažovani/e? I koliko je važna angažovanost sama po sebi, bez obzira na motiv, odnosno kvantitet koji nerijetko na kraju iznjedri kvalitet?
”Mislim da u društvima u kojima LGBT nije tabu to biva na sceni tretirano samo kao jedan od čovjekovih identiteta, i tome i mi trebamo težiti. Naše društvo je homofobično, to je sigurno, i u biti mislim da je za nas važnija tema homofobija od samih sudbina LGBT pojedinaca, jer možda neki mladi gledaoci još uvijek mogu shvatiti da je takav oblik mržnje i nasilja pogrešan, koliko god vide svuda u svojoj sredini opravdanje i kulturološko povlađivanje homofobiji. Još važnije, homofobija je samo jedan od simptoma netolerancije različitosti, koja je usko vezana i sa nacionalizmom, rasizmom i sličnim bolestima društva kod nas, pa se i tako demaskiranjem homofobije radi na stvaranju otvorenog društva uopće. Možda i neki drugi popularni oblici kulture, danas su to pogotovo filmovi i televizija, ponekad slikajući malo kičastu i preružičastu sliku LGBT ljubavi razbijaju neke predrasude kod mladih gledalaca. Nemam ništa protiv ni takvih djela, no iz estetskih i idejnih razloga nisam njihov naročit gledalac, a ne bih bila ni tvorac.”
