U vrijeme slavnih civilizacija, naprednijih u kulturnom, socijalnom, razvojnom i bilo kojem drugom sustavu, gej zajednica je bila normalna stvar koja se podrazumijevala. Grčka, Rim, Indija, Turska nisu male sredine niti ono što je od njih ostalo – poneka ruševina na rubovima današnjih modernih gradova, koji u sebi još uvijek sadrže srž svoje nekadašnje kulture i moći. Rim nije bio New York današnjice – Rim je bio svijet! Čitav svijet se slivao prema tom megapolisu gdje su se preplitale kao i danas životne navike, ukusi i opredjeljenja. Znači ne radi se o ‘maloj’ sredini gdje je čudno biti drugačiji nego se radi o mjestu koje je nekada bilo centar svijeta. U tom centru svijeta su gej ljudi bili svakodnevica, to su bili političari, prodavači, doktori, savjetnici, ratnici i svi redom. Isto vrijedi i za ostale gradove koji su u svojim vijekovima bili centar svijeta. Danas imamo više centara svijeta, i teže je uspostaviti neku ravnotežu između svega toga unatoč stalnom prilivu informacija, tehnologiji, pop-kulturi i ljudima koji su javne ličnosti. Dakle, paradoks nikad veći unatoč edukacijama, informacijama, beskrajnim knjigama, kolumnama, časopisima, sve kao da ima neki štembilj ‘gej i to je sve’. LGBT nije seksualno opredjeljnje, to nije seks sa osobom istog spola, nije ni sirov poriv već način života. Ali džaba kao u španskoj seriji sve se svodi na isti kalup! LGBT i svi drugačiji, od bolesne djece kojoj se smiju u školama jer gube kosu zbog kemoterapije, pa do baba koje jedva hodaju a nitko im ne koči već jure da ih zaobiđu.
Umorila sam se bogami. Umorila sam se od straha, od bijede, od same sebe, umorila sam se od divljaštva, primitivizma, nekulture i života u svijetu koji je zaostao za svjetovima kojih više nema.
Zar moramo ispaštati samo mi i drugi slični nama u svojim sferama duhovnosti, drugačijim pristupima životu, mišljenjima koja nisu kopirana iz jeftinog primjerka dnevnih novina ili televizora koji mi nikada nije dao nijednu korisnu informaciju. – Recimo, kako da izgledam deset godina mlađa? Zar se sve mora lomiti po kičmi nekolicine da bi sutra lagano drugi mogli šetati, kao da se ništa nije nikada dogodilo? Slaba sam, a jedini lijek mi je da pustim kandže. Vjerovala sam kako ‘ljubav liječi sve’ – više ne vjerujem. Više nemam snage da volim. Nisam duhovna nositeljica svjetlosti.
Ustala sam i nanijela šminku. Neću se zaviti u zastavu, neću vijoriti kad bude kamenje padalo po mom licu, neću hodati u odbranu sebe i drugih. Ali napisat ću nešto: Neću dopustiti, kao što ni dosad nisam, mami, tati, bratu, sestri, babi, komšinici i svima ostalima da mi diktiraju i svojim stavovima kapu kroje – što bi rekla Jelena Karleuša. Ustat ću i otići u prodavnicu, suočiti se prije svega sama sa sobom a onda ako treba i sa drugima. Ne želim se boriti za prava jer meni ne trebaju. A svima prije nego krenu u borbu bih samo rekla – Tko će se boriti za Vas? Tko spašava heroje? Kip koji im dignu na kraju iza kojeg svi pišaju ili po njemu?
Kad se borbe stišaju, isplivaju zmije koje nikada nisu smjele crvu pogledati u oči i onda se kurče. Vodite osobne bitke a ratove vodite samo ako ste plaćeni za to. Previše sam bitki izgubila a ratova dobila da bih imala snage za nekoga drugog krčiti put, da netko drugi ‘bude ono što jeste’.
Umorna sam, a ipak dovoljno snažna da idem dalje, dalje i dalje… Mogu me pratiti, ali ići putem koji je netko drugi prokrčio je žalosno. Svi koji dođu nakon Vas i nakon mene jesu samo oni koji su iza ćoška čekali sigurni teren. Neka su dočekali, ali neka zapamte – Od svih bačenih kamenja uvijek ostane nekoliko u zraku koji čekaju baš takve.
Nemam ljubavi za kukavice ovaj put. I sama sam premorena od ljubavi koja treba konačno i meni.
Piše Hainsia Olindi
