Izvor: SOC
U sedmoj po redu analizi medijskog izvještavanja o LGBTI temama, koju Sarajevski otvoreni centar iz godine u godinu objavljuje, dio koji slijedi posvećujemo tekstovima koji na paradigmatičan način pokazuju odnos medija prema trima velikim temama svakodnevice – politici, kulturi i aktivizmu.
U prvom dijelu daje se pregled medijskih objava vezanih za srbijansku premijerku Anu Brnabić i kako je činjenica da je na toj političkoj poziciji prvi put žena, koja je pri tom autovana lezbejka, artikulisana u javnosti putem medija. Drugi dio je vezan za pisanja o Međunarodnom festivalu queer filma Merlinka u Sarajevu i kako dobro vođena promocija festivala kreira i odnos medija prema ovom kulturnom događaju “visokog rizika”, kako ga policija još uvijek označava. Treći dio se odnosi na izvještavanje o zabrani obilježavanja u javnom prostoru Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije i odgovoru na pitanje ko se boji parade još. Drugi i treći dio objavljujemo u naredna dva dana.
Pišu: Lejla Huremović i Jasmina Čaušević
Tihi užas ili žena, lezbejka, premijerka
Prva srbijanska premijerka Ana Brnabić je peta autovana osoba na premijerskom mjestu u svijetu. Prva lezbejka premijerka je bila Jouhana Sigurdardoutir, premijerka Islanda (2009–2013). Drugi je bio premijer Belgije Elio di Rupo (2011–2014). Trenutno su dvojica aktuelnih premijera javno autovani kao gej muškarci – premijer Luksemburga Havijer Betel i premijer Irske Leo Varadkar.
Ako se i samo ova činjenica uzme u obzir, bez podsjećanja na svakodnevno nasilje, na nekažnjavanje tog nasilja, na neophodnost dopunjavanja postojećih zakona kako bi se prava LGBTI osoba pokušala zaštititi, očekivano je postaviti pitanje – kako je bilo moguće da lezbjeka bude na čelu vlade Srbije.
Odnos moći između muškaraca i žena u politici, posebno žena na vodećim pozicijama, na niskom je nivou u čitavoj regiji, iako svjedočimo sporim promjenama. Povećanje broja žena u politici uslovljeno je različitim procesima pristupanja Evropskoj uniji, ali i kvotama koje postoje kako bi se regulisala rodna ravnopravnost na radnom mjestu. Ana Brnabić je postala prva žena u izvršnoj vlasti u Srbiji, što je veliki uspjeh za žene, ali i za sve LGBTI osobe koje kroz nju mogu imati svoj glas. Međutim, politička feministička promišljanja nude daleko dublje, od onih koje čitamo u mainstream medijima, uvide o čitavoj situaciji, pa tako Jelena Višnjić, osnivačica feminističkog kulturnog centra BeFem za portal Vox Feminae ističe: “Slučaj ministarke Ane Brnabić još jednom je pokazao kako se tijelo žene, lezbejke instrumentalizuje i fetišizuje da bi se pokazala stvarna nemoć društva. U ovom slučaju javno autovanje ministarke je iskorišteno kao tabloidna senzacija, kvazi emancipacijski čin da bi se zamaglila činjenica da smo nakon četiri mjeseca dobili identičnu i nestručnu vladu. Za mene je ključno pitanje u kojoj i kakvoj vladi dobijamo prvu ministarku, javno deklarisanu lezbejku i da li ova vlada na svojoj političkoj agendi ima pitanja unapređenja položaja LGBT zajednice i drugih manjinskih i diskriminisanih grupa. Javni i medijski tretman budućeg rada ministarke Brnabić su lako predvidljivi i biće proizvod ukrštanja homofobije, mizoginije i seksizma, jer su pozicionirani unutar socijalnog poretka mapiranog ekonomskim, kulturnim, političkim odnosima, neoliberalne, patrijarhalne i heteronormativne dominacije.”
Razmišljanja queer aktivista_ica se kreću u nekoliko pravaca. Ima onih koji imenovanje Ane Brnabić u sastav nove vlade smatraju primjerom pink washinga, poput književnice Dragoslave Barzut, koja za portal Vox Feminae kaže: “Farsična politika Vlade Republike Srbije koja zagovara opciju: ni levo ni desno već bolje, u stvari iako smešna nije naivna već je naprotiv, veoma opasna, pa čak, usudiću se da kažem, vodi ravno u fašizam. Odašilje se slika poštovanja ljudskih prava, zalaganja za iste mogućnosti, ravnopravnost, sve to što Srbiju orijentiše kao buduću članicu EU. A sa druge strane, interno stvari stoje ekstremno suprotno. Ovde nije pitanje podržavanja lezbejke u Vladi RS već pitanje podržavanja onih koji pod maskom zalaganja za jednakost, sprovode sistemsku nejednakost.”
Za isti portal i u istom tekstu, aktivista i direktor Međunarodnog festivala queer filma Merlinka, Predrag Azdejković kaže: “Politički sam odlučio da taj potez gledam samo kao pozitivan, jer imamo, hajde to da nazovemo, istorijski momenat. Iako smo do sada imali gej ministre, ovo je prvi put da imamo javno autovanu LGBT osobu na visokoj državnoj funkciji. To je pozitivno i ja tu ne bih tražio dlaku u jajetu, iako mnogi smatraju da nije lepo što je Vučić rekao da je ona gej, zašto je rekao gej, zašto nije rekao lezbejka, ona je u ministarstvu koje ne može da pomogne direktno LGBT populaciji (što nije istina)… Ana Brnabić će biti napadana duplo više nego drugi ministri samo zato što je lezbejka i ako mi, kao LGBT zajednica ne možemo da joj pružimo podršku, već odlučujemo da je i mi kritikujemo, a da još nije počela da radi svoj posao, onda nešto s nama nije u redu. Sada je lopta u dvorištu aktivista, koliko će iskoristiti njenu poziciju da izlobiraju za određene zakonske promene, koliko će iskoristiti to što imamo lezbejku u vladi za smanjenje homofobije u društvu i povećanju vidljivosti, koliko će od nje napraviti saveznicu u borbi za poboljšanje položaja LGBT osoba u Srbiji… Uzimajući u obzir sposobnost LGBT aktivista u Srbiji, plašim se da neće biti previše uspeha.”
Nažalost, ovako analitički i pažljivo artikulisane stavove o političkom kontekstu u kojem se pojavljuje lezbejka premijerka, te o njenoj poziciji (ne)moći iz koje vodi Vladu jedne zemlje i šta sve to konkretno znači za promociju prava LGBTI osoba i rodne ravnopravnosti rijetko možemo čitati u medijima koje smo mi pratile. Od 22 novinska teksta o Ani Brnabić koja smo mi izdvojile, polovina ih se bavi hrvatskim korijenima premijerke, njenom kućom na jednom ostrvu u Hrvatskoj, te pitanjem otkad se Brnabići spominju u Staroj Baški, dok druga polovina prenosi polemiziranje u javnosti o njenoj seksualnoj orijentaciji.
Jedan od, ipak, najpotpunijih tekstova o ovoj temi jeste okvirno putopisni tekst autora Edija Jurkovića za Jutarnji list od 10. juna. Iako autor u tekstu senzacionalističkog naslova, a još i više podnaslova – Nepoznate hrvatske veze najpoznatije srpske gay političarke – dio posvećuje nabrajanju šta od nekretnina posjeduje porodica Brnabić te opisuje kako je Ana bila baš u svojoj kući na Krku kad ju je Vučić pozvao i rekao joj da ulazi u Vladu, ipak daje odgovore na važna pitanja – prenosi detaljno njenu biografiju, obrazovanje, profesionalno iskustvo, nagrade, citira njene izjave date drugim medijima o tome šta za nju ili javnost znači to što je lezbejka, kako je i koliko o svojoj seksualnoj orijentaciji razgovarala sa Vučićem, te zašto je odlučila da sarađuje sa Vučićem iako se ideološki i politički razlikuju. Čitav tekst mještane Stare Baške prikazuje kao zaštitnički i prijateljski raspoložene prema svojoj sumještanki.
Jutarnji list se češće i analitičnije od drugih medija bavio srbijanskom premijerkom, ne propuštajući priliku da u svakom tekstu istakne hrvatske gene žene koja je na čelu srbijanske Vlade. U tekstu od 17. juna autor Vlado Vurušić sažima čitavu situaciju u svojevrsnu poentu: “No, s druge strane, Aleksandar Vučić ovim zapravo šalje poruku na unutarnjem planu – ja mogu sve, pa i to da postavim takvu osobu, koja po dva kriterija, nacionalnom i seksualnom, izaziva tihi užas kod dobrog dijela Srba za – premijerku.”
Medijski tekstovi mahom prenose samo stavove desničarskih struja u Srbiji. U ovom tekstu su dati stavovi svih strana. Od desnih zapitanosti Boška Obradovića: “Je li ovo izbor Vučića ili Zapada!? Dolaze li na ovaj način hrvatski i homoseksualni lobi na uticajnu funkciju?” Ili argumenta Dragana Markovića Palme: “Ona nije domaćin, nema decu ni međunarodne kontakte.” Preko liberalnih, poput suzdržanog stava Čedomira Jovanovića: “Treba videti kakvu će razliku napraviti između Moskve i Bruxellesa.” Uz prisustvo filozofskog i lijevog stava Srbijanke Turajlić: “Danima unapred stidela sam se za osobu koja će prihvatiti ovu vrstu poniženja. To je tužno za tako mladu osobu.”
I Jutarnji list i Večernji list su svakodnevno tokom šestog mjeseca objavljivali tekstove o previranjima na srbijanskoj političkoj sceni u čijem su fokusu bile političke igre moći Aleksandra Vučića i uloga premijerke Ane Brnabić u čitavoj priči.
Što se jezika tiče, primjetno je da se umjesto autovanje koristi izraz “javno priznao” koji nosi dozu nekorektnosti, jer je uvredljiv budući da se riječ priznavanje asocijativno u našem jeziku vezuje za priznavanje nekog lošeg djela.
Euro Blic 25. juna objavio je tekst autorice Ivane Mastilović Jasnić koja daje pregled razmišljanja osoba iz javnog života Srbije o premijerki Brnabić, gdje se fokus stavlja ili na njenu stručnost ili na njenu seksualnu orijentaciju. Tekst je intoniran profesionalno, a pozdravljamo i polazni stav autorice teksta koji je izdvojen na početku: “Ana Brnabić ima nesporne Ijudske i stručne kvalitete. Prva žena premijer Srbije je i prvi političar koji je javno priznao gej seksualnu orijentaciju,što je zasmetalo mnogima…” Međutim, stil teksta je rodno neosjetljiv i ne koristi se korektna terminologija kada se piše o LGBTI temama. Ovaj tekst je odličan primjer koliko je i forma važna, jer na sadržaj – zaista vješto i u skladu sa profesionalnim imperativima napisan – sjenu baca loš stil.
Večernji list od 29. juna 2017. donosi tekst Branimira Bradarića pod nazivom Anina Srbija za 21. stoljeće. Ovo je primjer potpuno korektnog teksta koji se bavi političkom i profesionalnom karijerom Ane Brnabić, njenim stavovima o određenim pitanjima srbijanske politike, te njenim mandatarskim programom. Nekoliko dana kasnije, 2. jula isti list u tekstu Stara Baška ima premijerku objavljuje tekst na tri strane, opet, o hrvatskim korijenima srbijanske premijerke, njenom dedi, familiji koja već više od 300 godina živi na otoku Krku, prijateljima, komšijama koji o Ani imaju samo riječi hvale.
Nezavisne novine 1. jula objavljuju potpuno korektnu agencijsku vijest o prvim danima premijerke Srbije, prenose neke njene izjave (nakon polaganja zakletve poručila je da Srbija nema vremena za gubljenje), izjave njenih kolega političara koji daju podršku njenom mandatu, o tome kako je predsjedavala prvom sjednicom i sl. Tekst se isključivo bavi njom kao političkom figurom, i samo jednom se pominje da je pripadnica LGBT zajednice.
Ako bismo morale da sažmemo medijske objave medija koje smo pratile o novoj premijerki Srbije – njena stručnost, iskustvo, obrazovanje i drugi kvaliteti se spominju tek u nekoliko tekstova. U svim ostalima se ili uvodi polemizirajući ton kroz izjave sagovornika, i to mahom sa desne strane ideološkog spektra o njenoj seksualnoj orijentaciji, ili se naširoko piše o Aninim precima Hrvatima sa ostrva Krka.
Autovanje
Buduću premijerku Srbije, Anu Brnabić, javno je autovao njen predlagač, Aleksandar Vučić na konferenciji za medije, čineći tako ono što se u aktivizmu ne smije – autovati druge. Pozicija moći mandatara iz koje sebi daje za pravo da javno autuje Anu Brnabić je diskutabilan potez i kao takav ostavlja dosta prostora za analizu i kritiku. Postavlja se pitanje: Kada privatno postaje javno i ko može govoriti u ime drugog? Ovaj politički događaj je u regionu i svijetu viđen kao vrlo pozitivan, dok su aktivisti_ce LGBTI zajednice takođe, većinom, vrlo pozitivno ocijenili ovu promjenu odnosa moći iako sa zadrškom i zapitanošću prilaze čitavoj situaciji. Ipak, jasno je – nova Vlada Srbije neće raditi na unapređenju prava LGBTI osoba, jer je odmah na početku njenog rada, a na primjedbu jednog desničarskog poslanika da su novoj vladi važnija LGBT prava od porodice i nataliteta, Aleksandar Vučić homofobno i despotski odgovorio da nema namjeru da legalizuje homoseksualne brakove. Najvažnija opaska kada je u pitanju jezik medijskih izvještavanja jeste potpuno izbjegavanje riječi “lezbejka”. Premijerka se svakako označava – homoseksualna orijentacija, homoseksualka, gej ministrica, pripadnica LGBT populacije – samo ne preciznim označiteljem kao što je riječ lezbejka.
