PIŠE: Nikolina Todorović
Godinu iza nas, možda bih najbolje opisala onom tinejdžerskom frazom – ludilo mozga. Minula 2025. zaista je ostavila takav utisak, ponajviše kada se sagleda u globalnom političkom, socijalnom i društvenom kontekstu. Ono što je na mene ostavilo možda najsnažniji utisak jeste osjećanje individualne nemoći naspram velikih svjetskih nepravdi. Režimi, režimi, režimi… Oni diktatorski, nemilosrdni, nedemokratski, koji udaraju i pogađaju ponajviše običnog malog čovjeka. Eto, to je ono što nas mlati i melje. I povrh svega, činjenica da posljedice takvih režima i bahatosti njihovih vođa, mi živimo i trpimo u svakodnevici.
U tom globalnom ludilu, valjalo je svima nama, svakoga dana, iznalaziti smisao, svih tristo šezdeset i pet dana živjeti u vlastitoj koži, vlastiti život, boriti se za snove, padati i dizati se, nekako istrajavati i vjerovati da sve ovo ima neki smisao. Ukratko, živjeti.
Vjerujem da ono što čini razliku u životima jeste upravo sljedeće – to da li život živimo ili ga preživljavamo. A to znači samo jedno, da li imamo snage, trajati i vjerovati, odnosno da li se uprkos svemu, uvijek imamo čemu radovati.
Što se mene tiče, ja sam uvijek vjerovala i tvrdila: život je lijep. Ja to znam. Znam da je lijep. Ili barem znam da može biti lijep. Nemam utemeljene argumente. Samo osjećanje da u svemu ima ljepote, a život je upravo njen izvor.
Istina je da zvučim suviše optimistično za ženu koja cijelu proteklu godinu nije uspjela pronaći posao, koja se bezbroj puta u ovoj godini našla u situaciji ogorčenja i beznađa. Znala bih biti mračnija od vraga i teža od tuča. Ali znam da sam se ipak iznova vraćala životu. Vraćala bih se tako što bih brinula za ljude oko sebe, brinula za moju mačku i još nekoliko uličnih maca, izlazila na piće s prijateljicama, pisala poeziju, razmišljala o tome koje cipele kupiti za zimu, planinarila, probala nove stvari, štedjela za novi parfem, kuhala, sadila, vodila ljubav, sanjala, šetala, poklanjala, primala poklone, borila se na raznim frontovima, bunila se, bolovala, psovala, gledala filmove, svađala, ljenčarila na kauču… Svaka od ovih aktivnosti može se čitateljima i čitateljicama učiniti banalnim. Ali one su za mene, tvrdim, u određenim situacijama predstavljale skok u sljedeću, novu i, obično, veseliju i vedriju dimenziju osjećanja svijeta oko mene.
Kao bljeskovi, dobri ljudi, dobri trenuci i dobre vijesti dolaze u naše živote. To je oduvijek tako. Stoga vas sve od srca pozivam da čvrsto vjerujete u dobro. To je pravo koje nam niko ne može oduzeti. Pravo da činimo, sanjamo, živimo i jesmo – d o b r o.
Više drugarica, više druženja i više dobrog plesa
Dok nisam upoznala moju sadašnju djevojku, moje društvo i najbolje prijateljice bile su heteroseksualne djevojke. Nikada o tome nisam razmišljala. Tako sam živjela. I tako i sada živim. Volim ih i lijepo mi je s njima.
Međutim, s novom vezom, nisam dobila samo djevojku koju volim, već jedno posve novo društvo koje najvećim dijelom pripada LGBTI zajednici.
Po prvi put sam i ja shvatila i doživjela šta zapravo jeste zajednica. Oko mene su pametne i divne žene koje zaista mogu nazvati prijateljicama. Sastajemo se u našim domovima. Zajedno smo s našim partnericama. Veselimo se zajedno. Pjevamo. I, samo da se zna, tako dobro plešemo! Dijelimo sretne i tužne vijesti. Razmišljamo. I odmaramo se. Brinemo se jedna za drugu. Smijemo se. Tu smo. A biti tu i trajati upravo je ono što čini našu zajednicu i naše prijateljstvo tako posebnim i dragocjenim.
Za kraj ove godine, poželjela sam reći hvala ženama iz tog društva. Ženama koje su me tokom i nakon svakog druženja, učinile bliže samoj sebi.
Da, postajem bliže sebi svaki put kada se nađem u društvu koje, osim dobrog smisla za ples i muziku, vještog kuhanja i profinjenog nepca, ima senzibilitet i snagu da me pokrene i motivira. Gurne u život. U smisao.
I za kraj: više samopouzdanja
Nerviraju vas samouvjereni glupani? I mene. O, itekako! Ništa tužnije od slike samouvjerenih praznoglavih glava, koje su pri tome još i bahate.
Ali, s druge strane, možda nešto najljepše i najzavodljivije jeste samopouzdanje s pokrićem. Svi/e muškarci i žene koji/e su promijenili svijet, mahom su spadali/e upravo u ovu kategoriju ljudi. Pametni/e, subverzivni/e i hrabri/e.
U novoj godini, svima nam želim mnogo više samopouzdanja. Mnogo hrabrosti. I pameti.
Sjetim se, na tom tragu, crtice iz života Madonne, neponovljive muzičke ikone koja utjelovljuje upravo primjer pametne, subverzivne i hrabre žene koja je promijenila svijet. Na jednom mjestu, u svojoj biografiji Madonna navodi sljedeće:
Kada sam došla u New York, nisam nikoga poznavala, imala sam 17 godina i 35 dolara u džepu. Ali odmah sam rekla – pokorit ću ovaj grad.
Hajdemo u novu godinu zakoračiti hrabro. S puno samopouzdanja. I s velikim snovima.
Možda vrijedi pokušati. Samo kažem.
