Izvor: Voxfeminae
Foto: Dag Oršić
U pol’ 9 kod Sabe jedan su od omiljenih bendova zagrebačke supkulturne scene. Godine koncertiranja i snimanja ovom su bendu donijele pažnju šire publike, većeg izdavača, ali i samopouzdanje nužno za snalaženje u vodama hrvatskog popa.
Da su Sabe umjetnički i koncertno napredovali dokaz je i njihov nedavno izdani novi album Stoj na glavi koji je objavio Aquarius Records, a promovirat će ga danas, 17. 11. u klubu Tvornica.
O tome kako je nastajao ovaj album, koje su sve mijene prošli posljednjih godina i kako se pripremaju za promociju, pročitajte u intervjuu sa svim članovima benda.
U klubu Tvornica 17.11. promovirate album Stoj na glavi: kako se pripremate? Vježbate li na strunjačama, s loptama medicinkama, boksačkom vrećom?!
Martina: Za ovu promociju se pripremamo dosta dugo i važna nam je. Ipak je snimanje cijelog albuma uzelo puno vremena i mnogo toga se promijenilo od prve snimljene pjesme do kraja snimanja. Promjene su zahtijevale da se neke pjesme drugačije aranžmanski pripreme. Tako da smo nakon ljeta počeli sa ozbiljnim pripremama. Razmišljamo o cjelokupnom dojmu, kako VJ-ing i outfit uskladiti sa nastupom. Isprobavamo različite set liste, kako bi sve pjesme najbolje došle do izražaja.
Hena: Luc i ja na svakoj probi jedemo kikiriki u pretjeranim količinama. Jednog dana će nas to možda koštati, ali za promociju će nam dati dovoljno energije za skakanje po pozornici. U ono ostalih slobodnih minuta mi se zalomi dizanje 100 kila utega na benču s kolegom glazbenikom Bobom Kneževićem. Ipak treba držati taj bas u rukama i skakat s njim.
Zrinka: Stvarno puno vježbamo. Nedavno smo čak uveli i pravilo da nema pričanja između pjesama, samo pod pauzom – kao na orkestru u muzičkoj.
Šalu na stranu, mislim da smo puno ozbiljniji i koncentriraniji na probama nego prije. Jako nam je stalo da na promociji damo najbolje od sebe. Svirat ćemo primarno stvari sa drugog albuma (naravno), no i dio pjesama sa prvog albuma. S obzirom da te stare stvari sviramo već godinama, a i sastav benda se djelomično promijenio, malo smo si dali oduška i “apdejtali” aranžmane nekih starih pjesama. Neću spojlat, da ne pokvarim iznenađenje, ali zvuče super!
Lucijan: Jedno je sigurno, a to je da bez iznimke brinemo o unosu proteina tokom probe. Što mislim da je izuzetno važno s obzirom na dinamiku i sadržaj probe. Tako da je kikiriki neizostavan elemet između Helene i mene, a ponekad i Martine. Ostalo vrijeme, nakon čašćenja, sviramo. I pristupamo tome profesionalno. Osim ovog kikirikija.
Ispričajte nam tko je tko u Pol’ 9 kod Sabe? Vjerujemo da pored činjenica koje svi znamo, postoje i uloge koje ne vidimo, a koje svatko od vas preuzima unutar tima. Iako ste potpisali za većeg izdavača i pomalo se šuljate u mainstream, još uvijek funkcionirate kao mala manufaktura u kojoj svatko doprinosi onim što najbolje zna.
Ana: Postava se mijenjala često i puno sam puta imala osjećaj da krećemo od nule. U tom trenutku mi je to zbilja teško padalo, a sada kada pogledam unatrag – shvaćam da smo kroz sve te promjene postale nekako žilavije i otpornije. Svaki put bismo zagrizle još jače. Danas imamo postavu u kojoj su svi svjesni da trebamo dati najbolje od sebe. Promišljamo kako dalje, kako bolje i pametnije kao pojedinci i kao tim.
Martina: U ovoj postavi benda, a i prije, Zrinka je ta koja je zadužena za financije. Ne po obavezi već po vlastitim organizacijskim sposobnostima. Voli tablice, redoslijed, logiku, tako da već neko vrijeme razmišljam da joj prepustim i kućanstvo!
Helena je mala od akcije! Ona je uvijek spremna naći, posuditi, donijeti, organizirati razglas, nabaviti kabel ili te informirati o svakoj gitarskoj pedali, marki klavijatura ili kvaliteti pojačala! Ne znam je'l stvarno zna, ali izgleda samouvjereno .
Lucijan je najčešće u ulozi dirigenta. Oslanjamo se na njega kada je u pitanju aranžman pjesama. Jednostavno ima odlične ideje i jako se lijepo uklapaju.
Ana donosi nove pjesme, čeka da se stare uvježbaju i da nove dođu na red. Taj proces od njene prve ideje pa dok konačnog aranžmana je dugotrajan. Ona je ta koja na kraju kaže da ili ne. Mora postojati ta jedna osoba koja će na kraju odvagnuti, a ona je ipak autorica pjesama. I ima tu neku viziju.
Zrinka: Martina je dobri duh benda. Kad nastanu trzavice, Martina smiruje i spašava stvar. U zadnje vrijeme je ona ta koja komunicira s medijima, organizatorima, vlasnicima klubova, toncima…
Hena: Svatko od nas ima drugačiju osobnost, a zanimljivo je da kao kolektiv jako dobro funkcioniramo. Ono što mi se posebno sviđa je da svatko od nas ima mogućnost smisliti dionice za svoj instrument, zbog čega se dodatno povežemo s pjesmom. A kad su neke “posebne” uloge u pitanju, ja imam ulogu naživcirati ekipu s nekim ludim idejama, ali to je čisto da nam ne bude dosadno.
Lucijan: Moj glas vodilja je Ana. Izuzetno je cijenim kao umjetnicu, a tu je i još jedna vrlo važna stavka, pjesme su njene. Ona ima jasnu viziju kako bi pjesma trebala zvučati, a to je ona koju je čula u glavi u trenutku stvaranja i promišljanja o njoj. Martina je power giver, često znam doći umoran na probu, ali onda, tu je Martina, i sve je dobro. Helena i Zrinka, moja su ekipa, kamen temeljac benda i s njima njačešće komuniciram pogledima. Iiii sad je prva… Osim kad dođem na probu ranije i znam da me u Memoryu čeka Zrinka.
Gotovo sve pjesme na albumu (osim posljednje Nepoznati ljudi) tematiziraju prostor ljubavi, intimnosti, osjećajnost, partnerstvo, zajednički život i napor očuvanja svega spomenutog u uvjetima društvenih i ekonomskih zadatosti. Riječ je o prvom glazbenom pop albumu koji je inspiriran lezbijskom intimom. Zašto su vam ove teme bile posebno važne?
Ana: Jednostavno pišem o onome što živim, o čemu razmišljam, što osjećam, što vidim oko sebe… Često uz laganu dozu humora, ponekad samoironije. Ne kalkuliram, ne cenzuriram se. Važno mi je da pjesme zadrže onu osnovnu emociju i atmosferu iz koje su nastale. I onda kada su naivne ili blesave, sve je to važno i ne želim popravljati, brusiti, prilagođavati. Živim “lezbijsku intimu” pa je zato ima dosta u mojim pjesmama.
Martina: Mislim da su te teme gotovo svima inspiracija. Naši osjećaji nas pokreću ili pak blokiraju. Ništa što nas zaista ne dodiruje u emotivnom smislu nije ni važno. Važne stvari u našem životu upravo možemo izmjeriti količinom emocija koje su za to vezane!
Zrinka: Većina pop bendova u svojim pjesmama obrađuje neki aspekt ljubavnih i partnerskih odnosa. Ako gledamo iz te perspektive, nismo ni po čemu posebni. Ono što je kod nas specifično je to što otvoreno komuniciramo našu intimu u društvu koje takvu ljubav ne prihvaća, u atmosferi u kojoj nas ključne političke i duhovne figure otvoreno osuđuju i proglašavaju bolesnima i manje vrijednima, samo zato što se ne uklapamo u heteronormativnu matricu. I u toj situaciji, popeti se na pozornicu i svirati znači puno više od pukog uživanja u glazbi, u sviranju, u dijeljenju emocija s publikom i svega ostalog što većinu glazbenika motivira da se aktivno bave glazbom. Kod nas je svaki izlazak na pozornicu neka vrsta statementa. Izlaganje. Svaki put pred nastup osjećaš kombinaciju uzbuđenja i treme, ali i strepnje “što ako…”. I koliko god ponekad može biti zastrašujuće, u isto vrijeme je nevjerojatno osnažujuće. Meni je osobno, u tom smislu, bend bio je važan katalizator coming-outa.
Da pjevamo “neutralne” pjesme, bili bismo samo još jedan pop bend. Možda bismo bili popularniji, ali bili bi fake i u stalnom strahu “što ako netko skuži”. Ovako možda nikad nećemo biti superpopularni, ali meni osobno to ionako nije bitno. Draža mi je ideja da to što se naše pjesme vrte na većini programa Hrvatskog radija, diljem zemlje (a koliko čujem i van Hrvatske), možda pomogne nekoj LGBTI osobi u nekom malom mjestu, u kojem nema nikakvu mogućnosti da se slobodno izrazi, da se napokon prepozna u stihovima neke pjesme. I na trenutak osjeti osnaženo.
Što se u vašem pristupu pjesmama i glazbi, koncertiranju i probama, promijenilo od izlaska vašeg nastupnog albuma Prihvaćam sve iz 2014. godine?
Hena: U bend sam došla tek nakon što je objavljen prvi album Prihvaćam sve, pa sam ga prvenstveno doživjela kao slušateljica. Na pjesmama koje su snimljene nakon toga sam sudjelovala i definitivno primjećujem da je bend sazrio. Više se pozornosti obraća na aranžmane i radimo na jednoj pjesmi dok ne budemo 100% zadovoljni s njom. Naravno, i izmjena postave je usmjerila bend na neke nove puteve.
Martina: Promijenilo nas je sviranje i vježbanje. Mi smo se promijenili i ipak napredovali u tom smislu. Danas više razmišljamo o aranžmanima, o cijeloj muzičkoj slici i priči. Probe su se ustalile, ozbiljnije se shvaćaju, pa čak i individualne vježbe.
Zrinka: Promijenilo se puno toga. Snimanje prvog albuma bilo je divno i uzbudljivo, ali u isto vrijeme i jako frustrirajuće iskustvo. Nitko od tadašnje postave benda (osim bivšeg gitariste Gorana), nije imao iskustvo snimanja u studiju i u stvari smo učili na vlastitim greškama. Rad na drugom albumu bio je puno fokusiraniji – više smo pazili na aranžmane, mekim stvarima smo se ponovno vraćali, dosnimavali, mijenjali miks… stvarno smo htjeli biti zadovoljni albumom jednom kad izađe. Tu je naravno i producent kojeg na prvom albumu nismo imali. Berko je snimao, miksao ali i sudjelovao u nekim aranžmanima tako da je svakako zaslužan za sound drugog albuma.
Također, postava benda se u zadnje 3-4 godine promijenila nekoliko puta. To je utjecalo na sve – od dinamike snimanja, atmosferu u bendu, tempo rada na novim pjesmama. Ana je morala osnovati još jedan bend s obzirom koliko je novih pjesama čekalo spremno.
S druge strane, svaka nova članica (ili član) benda donijeli su nešto novo u zvuk benda. S vremenom se sastav benda stabilizirao i to je jako utjecalo na redovitost probi, više vremena koje smo mogli posvetiti radu na novim stvarima, što se sve odrazilo na kvalitetu svirke, ali i na aranžmane.
Kako će izgledati promocija albuma 17.11. u Tvornici? Tko će sve s vama biti na pozornici?
Martina: Bit će zabavno! Mislim da smo napravili super set listu i stare stvari smo malo začinili. Sa nama će biti naši bivši članovi Goran i Dragana.
Hena: Pripremila sam posebno šarenu suknjicu od tila i šljokice.
Zrinka: S obzirom da su Dragana i Goran u periodu nakon završetka snimanja albuma otišli iz benda, pozvali smo ih da sviraju s nama na promociji. Iako je bend trenutno u najmanjem brojčanom sastavu u svojoj povijesti, opet će biti gužva na stageu!
Ovo je i prva svirka na koju dolazimo sa “merchom”. Imali smo sreću da nam je vizual za album (i sve popratne promo materijale) radio Orsat Franković tako da po prvi puta otkad bend postoji imamo majice! I to fakat cool majice. Planiramo s još par elemenata začiniti nastup, ali o tom po tom. Još isprobavamo neke opcije pa bolje da ostane iznenađenje.
Hoćete li na koncertnoj promociji izvoditi i neke posve nove pjesme koje još nisu snimljene na oba albuma?
Hena: To je obično onaj dio koji bend skriva do same promocije. Ali svakako možemo reći da smo se poigrali s aranžmanima pjesama.
Martina: Koliko god mi to volimo raditi, ovaj put smo odlučili da nove stvari čekaju barem proljeće. Krenuli smo sa snimanjem materijala za treći album i intenzivno radimo na novim pjesmama ali svirka u Tvornici bit će prije svega predstavljanje albuma Stoj na glavi u kombinaciji s našim najvećim hitovima.
Što je za svakoga od vas želja koju još niste ostvarili s ovim bendom?
Ana: Postava se mijenjala često i puno sam puta imala osjećaj da krećemo od nule. U tom trenutku mi je to zbilja teško padalo, a sada kada pogledam unatrag – shvaćam da smo kroz sve te promjene postale nekako žilavije i otpornije. Svaki put bismo zagrizle još jače. Danas imamo postavu u kojoj su svi svjesni da trebamo dati najbolje od sebe. Promišljamo kako dalje, kako bolje i pametnije kao pojedinci i kao tim.
Hena: Svakako bih htjela da do kraja probijemo “medijsku blokadu” na koju nailazi veliki broj bendova. Ove godine smo u Malom pogonu Tvornice, a priželjkujem da s idućim albumom napunimo Veliki pogon.
Martina: Najveća želja mi je da ovaj brod mirno plovi. Da možemo koncentrirano raditi nove materijale i uživati u svirkama. Da uspijemo ostvariti na trećem albumu sve što smo zamislili, aranžmanski i produkcijski. I da srijedom i petkom ne pada kiša jer mi imamo probe.
Zrinka: Osobno, mogućnost da se puno više posvetim bendu i radu na sebi u smislu vježbanja, instrukcija… Trenutno mi je najveća frustracija to što mi uz posao i sve ostale privatne obaveze ostaje jako malo vremena za bend. Svi smo toliko razasuti na sto strana da ponekad jedva odradimo probu od umora. Divim se bendovima koji uspijevaju imati više od dvije probe tjedno.
Na razini benda, bilo bi super da više sviramo – ne samo po Hrvatskoj, nego i po regiji. Ali na to isto utječu privatne situacije svih članova benda. Zbog poslova nismo u mogućnosti organizirati neku ozbiljniju turneju. Bilo bi super da možemo živjeti od bavljenja glazbom. Možda u paralelnoj stvarnosti.
Lucijan: Moja je velika želja da ovaj bend napokon dođe do malo šireg slušateljstva jer mislim da to zaista zaslužuje. Ovo nikako ne govorim kao član benda, već kao muzičar koji smatra da je glazba, a pogotovo tekstovi ovog benda izuzetno kvalitetna.
