Oprostila se od srednje škole, i teatralno pocijepala knjige iz predmeta koji su joj otežali muke tinejdžerskih borbi na svim bojnim poljima – jedno bojno polje za borbu u sebi u kojoj se strah sukobljava sa sve jačom željom, drugo za vojsku odbrane koja se bori da zvuk unutrašnje borbe ne pobjegne u usnu šupljinu iz koje će je vrisak pustiti u vanjski svijet, u treće bojno polje sačinjeno od onoliko borbi sa koliko ljudi dođe u kontakt. Dok pakuje kofer i mašta o stanu i sobi koja je čeka u drugom gradu, gdje počinje njen novi (studentski) život, raduje je osjećaj da se zvuk borbi stišava. „Sloboda je blizu“, govori dok tapše po ramenu skriveni, neuhranjeni i zakržljali dio sebe.
Piše: Aida K.
Godinama ga je mučila pokušavajući pokoriti njegove osjećaje. Prezirala ga je, jer joj je spol osoba s kojima je bila u vezi uvijek bio pogrešan – iako je to bio jedini prihvatljiv spol koji joj je društvo dopuštalo da voli. Vremenom je naučila da ga utiša. Sada ga grli nadom da će uskoro osjetiti slobodu.
Zato ne primjećuje strah u očima roditelja koji zamišljaju sve verzije scenarija loših stvari koje joj se mogu desiti. Nije to strah koji nju plaši.
Veliki zagrljaj na rastanku. Pušta svoju ljušturu da raširi ruke i formira polukrug u koji ulaze. „Ne još uvijek!“, vikne na svoj skriveni dio sebe kad osjeti da je krenuo da pruža ruke, da želi da uskoči u zagrljaj roditelja. „Uskoro, ali ne još uvijek“, tješi ga dok mu miluje modricu koju mu je upravo napravila. „Uskoro ćeš moći da živiš. Naći ću ti društvo i mjesto na kojem možeš da budeš slobodan. To je veliki grad, tamo je mnogo jednostavnije da te pustim. Nije k'o naša mahala u kojoj se sve sazna,“ govori dok broji obrtaje točkova autobusa koji je vozi ka boljoj i sretnijoj budućnosti.
Korak do slobode
Dobro se snašla na fakultetu. Teško je, ali mnogo je lakše učiti nešto što je zanima. Cimerke su joj dobre, iako ne komuniciraju previše. Barem ne otkako je skriveni dio iskoristio njenu opijenost da proviri iz nje. Brzo ga je uhvatila i vratila u sebe, ali od tad ne prolazi strah da su ga prepoznale, i da ga više neće moći držati zatvorenog. Popustili su okovi ranijih obećanja koji su ga držali u tami utrobe. Strah od reakcija roditelja kad saznaju za njega oslabio je u razdaljini koju je stvorila. Sve manje ide kući. Sve više izbjegava komunikaciju koja može da je ošamari pitanjima koja će ponovo rasplamsati stari strah.
Sloboda
Što jaz između njih postaje veći, to je veća sloboda njenog skrivenog dijela. Sada je ojačao. Osjeti njegovu sreću i razigranost, kao da ne mari za sve ono što joj se može desiti ako ga pusti van. Još uvijek je zatvoren, ali mnogo ugodnije živi s njim.
Osjećaj ugode vodi je do njegovog prvog puštanja pred osobom u čijoj blizini je osjetila povjerenje i sigurnost. Nervozno koračanje na slabašnim nogama se brzo pretvorilo u trčanje. Osjeća kako ispunjava svaki dio ljušture njenog tijela, njegovo stapanje sa njenim bićem, kako bi osjetili toplinu podrške umotanu u njihov prvi zajednički zagrljaj. Sada shvata da to nije poseban dio nje, iako ga je primorala da živi sam u najzabačenijem dijelu sebe. To je dio koji njenoj ličnosti daje pravi oblik. To jeste ona!
Prvi put ne osjeća žarenje ispod kože. Prvi put korača upotpunjena sobom – zagrljena vlastitim prihvatanjem sebe.
Samo, još uvijek ne shvata šta se desi kad ode u posjetu porodici. Zašto je preplavi onaj isti osjećaj straha koji je ostavila na pragu izlaznih vrata prije nekoliko godina? Zašto ponovo osjeti da iz svoje ličnosti čupa onaj isti dio nje koji je upotpunio? Zašto se ponovo cijepa na dva dijela – jedan za roditelje, da pokaže sve njene uspjehe, sve položene ispite, završene poslove i dobijene pohvale, drugi za život koji skriva od njih, osobu koju voli i koja daje smisao svim njenim uspjesima.
Posmatra kako jaz između ta dva dijela postaje sve veći. Tražeći svoju slobodu odlazi sve dalje od njih. Kada ih posjećuje ne nosi sa sobom dio nje za koji ne znaju. Govori da ne mari za činjenicu što je uvijek sama na porodičnim okupljanjima – sve dok ima gdje da se vrati. Sluša planiranje proslava veza njihovih bliskih srodnika i srodnica koje ulaze u instituciju braka. U paradama svatova uvijek je sama. Lakše je tako. Njena veza nema pravo na taj način slaviti ljubav. Zato je samo živi. Nije joj važno što niko ne zna za nju. Ne želi nanijeti bol osobama koje su joj udahnule život. Strah koji je natjerao da ode nije strah da će oni povrijediti nju, nego da će je ubiti bol koju će to saznanje nanijeti njima. „Neće razumjeti. Neće pronaći način kako da nastave živjeti sa činjenicom da njihovo dijete voli isti spol. Njoj to već dobro ide. Godine borbe su je ojačale. Lakše je da to bude samo njen teret“, izgovara u sebi rečenice kao mantru. Da ne vrisne. Da se ne uguši u vlastitoj tišini.
Ali, isključivanje jednog dijela sebe kada im ide u posjetu, za nju je kao hodanje na jednoj nozi dok drugu drži u ruci savijenu u koljenu. Svjesna je da je ona tu, i da je možda i jača i snažnija od noge na kojoj stoji pred njima, ali se boji da je spusti na zemlju. Zato se vraća iscrpljena. Zato joj je sve teže skupiti snagu da im ponovo ode.
Taoci slobode
Dani su istkali mnogo godina njenog života. Podmuklom tišinom razgovara sa roditeljima o onom što već dugo slute. Ne govori da sa osobom sa kojom živi dijeli mnogo više od stanarine i režija. Ne govori o ljubavi kojom ta osoba upotpunjava sve što radi, i kako ona daje pečat svakoj njenoj želji. Ne govori o tome koliko joj je ona nadoknadila ono čega se odrekla kada je odlučila da šuti – osjećaja pripadanja, sigurnosti, porodice, doma. Ne govori da je sretna. Ne govori da želi da znaju da je sretna.
Ne govore da žele da znaju.
Zato je sve češće zapljusne val emocija kad ih prepozna u sebi – neodlučna je kao oni, priča u snu, na ljutnju reaguje šutnjom, razvila je isti iracionalni strah da vozilo hitne pomoći koje je upravo prošlo vozi osobu koju voli, obavezno komentariše koliko je novca potrošila, a sve što je kupila stalo je u jednu kesu. Nikad ne zna koja naizgled bezazlena misao će biti dovoljna da sruči na nju sve godine potisnutih osjećaja nedostajanja i potrebe za njihovom podrškom. Šutnja kojom je čuvala njihovu sreću tada ispliva na površinu, ali ostaje da pluta u praznini kojom je ispunila prostor između njih.
Vremenom, ta praznina postaje crna rupa svemira njenog života koja halapljivo guta sve što je izgradila. Izbacuje iz sebe sažvakani smisao i opravdanje za strah, ostavljajući samo ogoljena pitanja. „Zašto mi nedostaju sad kad sam napokon dovoljno samostalna da živim bez njih? Sad, kad sam kilometrima slobode odvojena od njih? Zašto sad želim da se vratimo u onaj trenutak u kojem sam na pragu izlaznih vrata prekorila skriveni dio sebe zbog želje da im skoči u zagrljaj? Da li je svaki korak koji sam od tada napravila na putu ka vlastitoj slobodi, bio bliže do ‘predaleko’, iz kojeg više ne znam kako se vratiti?“
Crpi posljednje atome snage dok pokušava ponovo postaviti liniju odbrane od sve glasnijih misli – možda bi i oni izabrali njenu sreću, baš onako kako je ona godinama birala da šutnjom brani njihovu. Možda bi i oni vremenom naučili da prihvate i vole i taj dio nje, baš onako kako je i ona naučila. Možda bi onda bila manje usamljena u njihovoj blizini. Možda bi joj osjećaj slobode bio ugodniji kad bi znala da nije i dalje taokinja vlastitog straha.
