LGBTI pitanja sve se češće otvaraju u bh. političkom diskursu. Ipak, ovo po automatizmu ne znači da odgovori na LGBTI pitanja podrazumijevaju razumijevanje i ozbiljan interes za njihovo unaprijeđenje. Koliko je homofobije generisala ovogodišnja predizborna kampanja čitajte u tekstu.
Piše: Mirza Halilčević
U skladu sa pandemijskim okolnostima u Bosni i Hercegovini su se predizborne kampanje za lokalne izbore, čini se, vodile na znatno svedeniji način. Nemogućnost okupljanja, a uz sve to preokupiranost realnim problemima uzrokovanim zdravstveno-humanitarnom korona krizom, građanima_kama je ponudila novu perspektivu gledanja na lokalne političare_ke. Tokom ovogodišnje predizborne kampanje, LGBTI pitanje se što prilikom predstavljanja, gostovanja ili sučeljavanja kandidata otvaralo mahom sporadično i nekonzistentno.
U političkom kontekstu, zahvalnost za kontinutitet vidljivosti i sve češće otvaranje LGBTI pitanja i dalje se duguje naporima aktivista i aktivistkinja koji rade na adresiranju izazova sa kojima se suočavaju LGBTI osobe. S tim u vezi, svakako je važno spomenuti i utjecaj Bh. povorke ponosa koja je između ostalog u 2019. godini sigurno bila jedna od neizostavnih tema na društvenoj, ali i političkoj agendi.
Povorka ponosa nije, kako se često imalo priliku čuti, podijelila građane_ke ili političke stranke, ali je definitivno pozvala na očitovanje i na neki način podršku ili eventualni nedostatak iste prikazala u nešto jasnijem svjetlu.
Dugogodišnja aktivistkinja, članica organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, Lejla Huremović mišljenja je da Sarajevo, iako prostornim domaćinom prve Bh. povorke ponosa, ipak ne prednjači značajno u odnosu na druge gradove ili političke partije koje upravljaju drugim gradovima.
“Niti jedna stranka u sarajevskom kantonu javno ne spominje u svojim programima prava LGBTIQ osoba, a ako i eventualno spomenu, onda je to mahom reakcija na neki izvjesni negativni kontekst, nekonzistentnu izjavu, kao što je slučaj Adne Pandžić, koja je i bez obzira na te strašne izjave bila kandidatkinja na aktuelnim izborima za načelnicu. Ovo je još jedan dokaz da našim zakonima vladaju stranke i njihov utjecaj a ne ono što piše u zakonima”, zaključuje Huremović pritom dodajući da kao građani_ke moramo insistirati na mehanizmima praćenja i sankcionisanja svih kandidata_kinja na izborima koji krše izborna pravila, šire govor mržnje i nerijetko šalju fašističke poruke.
Podsjećanja radi, Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa inicijalno je CIK-u uložio žalbu na oglašavanje gospođe Pandžić, te je CIK donio kažnjavajuću odluku po spornu kandidatkinju. Odluka je naknadno od strane Suda BiH i poništena, postupajući po apelaciji gospođe Pandžić, a zbog ne postupanja CIK-a u skladu sa Izbornim zakonom.
“Ja zaista želim da vidim da se u praksi počne dešavati isključenja iz izbornih procesa onih osoba koje šire govor mržnje, netrpeljivost, koji krše izborna pravila i u konačnici misle da su iznad zakona. Jer sve dok imamo političke moćnike i političke stranke koje misle da su iznad zakona mi ne možemo napredovati. Sudstvo mora postati nezavisno i oslobođeno stranačkog utjecaja” dodala je Huremović.
Rezultati lokalnih izbora 2020. godine ukazuju na to da bi urbani bh. centri Sarajevo i Banja Luka, mogli uživati nešto progresivnije vođenje lokalnih politika, obzirom da su za promjenu, na rukovodeće gradske pozicije izabrani ljudi iz lijevih ili partija lijevog centra. Ipak, ne treba zaboraviti da načelno ove političke orijentacije nužno ne podrazumijevaju uvažavanje i razumijevanje manjinskih prava. Već se sada bilježe brojne nekonzistentnosti na lijevom frontu, u koalicijama među kojima su i političke partije koje otvoreno podržavaju između ostalog i LGBTI zajednicu. Homofobija zajedničkih kandidata, ili se provuče ispod radara, ili predstavlja žrtvovanje principa za potrebe koaliranja i veće prijemčivosti.
Specifičnost lokalnih izbora jeste upravo u mogućnosti biranja menadžmenta na nivou lokalnih jedinica – gradske uprave, odnosno, gradskih čelnika_ca. Iako su LGBTI pitanja u mnogo veće fokusu opštih izbora, ne treba zanemariti ni sposobnosti, a ni moć lokalnih jedinica samouprave koje mogu služiti i kao primjer pozitivne uspješne političke prakse. Za jedan takav primjer mogli bismo koristiti i grad Tuzlu.
Dajana Bakić, izvršna direktorica Tuzlanskog otvorenog centra, ali i bivša gradska vijećnica, ove godine lokalne izbore nije pratila kao jedna od kandidatkinja za vijeće grada Tuzle, nego kao građanka i aktivistkinja.
“Moram priznati da nisam temeljito analizirala ponašanje stranaka, kandidatkinja i kandidata, ali u onome što jesam pratila u Tuzli, osim nepravilnosti i kršenja epidemioloških mjera, netrepeljivost je primjetna u stavovima u vezi sa ljudima u pokretu. Pozitivno sam iznenađena da su svi kandidati i kandidatkinja za gradonačelnika/cu Tuzle u jednoj od debata rekli_a da bi podržale_i ili prihvatile_i održavanje Povorke ponosa u Tuzli u skladu sa pravima i demokratskim vrijednostima, iako se to ne slaže sa vjerskim ili etičkim normama pojedinih”, spominje Bakić ističući kako se Tuzla može pohvaliti da ima otvorenu upravu, te da se polako gradi mreža podrške LGBTIQ osobama.
Dajana dodaje i upravo to da LGBTIQ pitanja nema u programima stranaka, te kako je fokus je na komunalnim projektima, što u suštini i jeste osnovna nadležnost lokalnih samouprava. Lokalne samouprave se trebaju starati i o ljudskim pravima i ukupnoj kvaliteti života građana i građanki.
“Važno je da i ti projekti infrastrukture, budžet i drugi razvojni programi budu ravnopravno dostupni svima i da njihova implementacija ne ugrozi nikoga. Važno je da lokalne uprave i tijela odlučivanja budu inkluzivna, reprezentativna, odgovorna i transparentna. Važno je da lokalne uprave i vijeća budu raznovrsna i da prilikom donošenja odluka uključimo različite perspektive. S druge strane, građanke i građani su politička bića i moraju povećati nivo aktivizma počevši od glasanja i kontinuiranog praćenja kako se odluke donose i učešća u njima.”
Republika Srpska, odnosno, Banja Luka, je također birala novog gradonačelnika, te je neuobičajeno dosadašnjoj praksi izabrala mladog kandidata Draška Stanivukovića iz redova PDP-a. Simbolično je da je Stanivuković u ime simbola borbe koja se vodila na Trgu krajine u Banja Luci sinoć otišao sa svojim slavljenicima baš na to mjesto kako bi odatle poručio kako će graditi slobodniju Banja Luku.
Milica Pralica, aktivistkinja i direktorica organizacije Oštra nula mišljenja je kako se ovogodišnja kampanja vodila ne samo drukčije, nego da su se za promjenu i etnonacionalne netrpeljivosti stišale.
“Kampanja koju smo imali priliku gledati za lokalne izbore bila je dosta mirnija u odnosu na dosadašnje kampanje na koje smo navikli, što za lokalne, tako i za opšte izbore. Rekla bih da je ona počela dosta ranije, te da je u skladu sa pandemijom bila značajno koncentrisana na online prostor. Mi smo kao Oštra nula skupa s organizacijom Revolt u Tuzli radili kampanju – kada jedan dan vrijedi četiri godine, gdje smo pričali sa građanima _kama o izborima. Moj dojam je da su građani počeli da se otvaraju, te da etnonacionalni problem postaju sekundarna perspektiva posmatranja politike” zaključuje Milica, dodajući kako je u Tuzli imala priliku sresti i jednu od nezavisnih kandidatkinja koja se otvoreno zalaže za LGBTI prava, do mjere da je svoj reklamni materijal štampala u duginim bojama.
Milica za kraj navodi i kako su i LGBTI osobe jednake žrtve diktatorskog režima koji se do sada sprovodio u RS entitetu. Svako uskraćivanje građanske slobode, zadaje udarac svima koji se bore za ljudska prava, te dodatno utemeljuje marginalne pozicije.
