Donosimo vam iskren i srčan intervju sa biseksualnom osobom koja se identificira kao nebinarna, i koja je bez imalo nagovaranja pristala podijeliti svoju priču sa nama. Upoznajte Ninu*.
Razgovarala: Renata G.
Foto: Privatna arhiva
LGBTI.ba: Možeš li nam, za početak, opisati kako sebe vidiš u smislu roda i spola?
NINA: Dosta puta mi se desilo da me ljudi pitaju “Jesi li ti muško ili žensko?”, čisto zbog načina oblačenja. I to ne kad sam postala tinejdžerka, nego dok sam se još uvijek razvijala. Imala sam kraću kosu najveći period svog života, i uvijek sam se oblačila kao tomboy. Ali da budem potpuno ili jedno ili drugo mi nikad nije odgovaralo. Uvijek sam sebe posmatrala kao nešto između, da imam odlike i jednog i drugog, da mogu razumjeti i jednu i drugu stranu.
LGBTI.ba: Ali ipak se šminkaš?
NINA: Ne znam kako da to objasnim. Ni sama sa sobom još nisam raščistila zašto se šminkam. Postoje dijelovi mene koji mi odgovaraju. Naprimjer, nikad se nisam osjećala neugodno u svom tijelu do te granice da bih izvršila transformaciju, gdje bih se mogla identificirati kao transrodna osoba. I što sam više svjesnija nekih stvari, želim da zadržim taj neki dio ženskog. Ma šta da se desi sutra, da spoznam o sebi da želim da prođem kroz neku transformaciju, opet bih zadržala taj feminini dio sebe jer smatram da postoji određena snaga u njemu. Osjećam se najugodnije s izrazom “androgena osoba”, jer se najugodnije osjećam u odjeći koja ne ističe previše moj spol.
LGBTI.ba: Kako percipiraš svoj spol?
NINA: Uvijek mi je smetalo što mi se ljudi obraćaju preko mog spola. Prvo te gledaju kao žensko, pa onda sve ostalo saznaju o tebi, ako se potrude i ako im je stalo. Od stereotipa do svih ostalih mogućih mikro agresija, ignoriranja, zanemarivanja, preuveličavanja tvojih emocija. Imam osjećaj da sam internalizovala mizoginiju zbog takvog ponašanja. Nekad sama pomislim kako sam slaba zato što sam rođena u ovom tijelu, da ne vrijedim. Iako sam svjedočila milionima slučajeva i znam da žene nisu slabe, znam za šta su sve sposobne, i dalje mi taj glas u glavi govori da nisam dovoljna i da nikad neću biti dovoljna, jer ljudi imaju posebnu percepciju. Taj kolokvijalni pojam ženstvenosti jednostavno mi ne odgovara. Imam osjećaj da je to više performans nego stvarnost, za većinu osoba. Barem bi za mene bio. Jer, dok sam ja pokušavala da se prilagodim, nikad se nisam osjećala ugodno.
LGBTI.ba: Jesi li imala problema zbog načina odijevanja?
NINA: Ako se obučeš ženstveno, onda te ljudi gledaju samo na taj način. Ako pokušavaš nešto drugačije da uradiš, da se predstaviš na drugačiji način, onda im i to smeta jer ne znaju kako da te svrstaju. Onda dolaze pogrdni nazivi, nasilje i sve ostalo. Kao tinejdžerki, bilo mi je lakše nositi se s mržnjom i nasiljem. Krenem da izađem iz tramvaja i lik će mi prepriječiti put. Moram da izvlačim torbu zato što je on vidio moj stil oblačenja i to mu je zasmetalo… Pa do konstantnog ismijavanja u društvu.
LGBTI.ba: A kako se snalaziš sada?
NINA: Dođeš u te godine gdje ti ostane samo trauma. Kao tinejdžer ispunjen si voljom za mijenjanje i ispoljavanje toga što jesi, ali kad dovoljno godina provedeš na istom mjestu bez da se okolina mijenja, ako si samo ti osoba koja se mijenja, onda se počneš preispitivati i prilagođavati, izgubiš svoj identitet i ne znaš pronaći put do one slobode koju si osjećao ranije. Srećom, ja shvatam da postoji negdje neka privilegija, jer opet nisam prelazila tu granicu gdje ti baš ne možeš da se odlučiš kako da me… “svrstaš”.
LGBTI.ba: Da li bi htjela preći tu granicu ženstvenosti?
NINA: Htjela bih to, ali nisam spremna u sebi, jer sam već naletjela na par tih nekih slučajeva gdje mi se desilo od toga da me ljudi preispituju, do toga da me napadaju. Cijela ta stvar sa porodicom, svaki dan imaš nekoga ko te napominje, kome ne odgovara ono što radiš, kako izgledaš. I onda izađeš i društvo te podsjeća na to. Nekad jesam, ali sad trenutno nemam snage da se nosim s tim. Shvatam da i ja da na taj način doprinosim nastavku toga. Divim se osobama koje su smjele da budu u potpunosti ono što jesu, i da se ne boje nikoga, ma šta to izazivalo.
LGBTI.ba: Smeta li ti jezik zasnovan na rodu?
NINA: To je još jedna od stvari koje mi se sviđaju npr. u engleskom jeziku, što postoji riječ “they” (oni). Iako to nekad može biti način i sredstvo alijenacije, da te odbace i da te svrstaju u još jednu grupu, s druge strane bi mi to više odgovaralo i više bih se poistovjećivala s tim, nego da mi se samo na jedan određeni način obraćaju. Dosta puta mi je lakše pričati na engleskom, jer je lakše izraziti se na engleskom jeziku nego na bosanskom. Ne moraš puno razmišljati koga ćeš uključiti, a koga ćeš isključiti.
LGBTI.ba: Kada te neko pita, kako objašnjavaš svoju seksualnu orijentaciju?
NINA: Imam problem sa pojašnjavanjem samoj sebi, samu sebe preispitujem. Imala sam prijateljicu koja je, kad sam se konačno autovala kao biseksualna osoba, nakon toliko njenih komentara „Nemoguće je da si ti strejt“, rekla „Pa eto, valjda i vi postojite“, kao da to nije nešto što je kroz historiju poznato, nego nešto tek izmišljeno. Često je nemoguće za ljude da percipiraju da možeš biti nešto između i da ti je to sasvim okej. Mi nemamo ni najtipičnije gejeve i lezbejke s kojima se možemo poistovijetiti, a kamoli neku biseksualnu, androgenu ili nebinarnu osobu. Jednostavno, ne daju nam da imamo glas.
LGBTI.ba: Kakav je tvoj stav o organiziranju povorke ponosa u Sarajevu?
NINA: O Prajdu mislim sve što mislim i o svakom drugom protestu. Prajd kao prajd izvorno znači način protesta, način traženja prava na život, na postojanje. Ako je stav „Sve uredu, ali između tvoja četiri zida,“ zašto onda ja po Parkuši viđam svaki drugi, treći par kako samo što se nisu poskidali na licu mjesta? Ako mi imamo ikakva prava, zašto vi imate više prava? Zašto vi možete sve, a mi ne možemo ništa? Ako mi možemo samo između četiri zida, kakva su onda to prava? To nije sloboda. Problem je društvo koje nije evoluiralo, koje nije imalo priliku ili nije sebi dalo priliku. Imam osjećaj kao da većina i dalje razmišlja da mi kao Balkanci nismo i nikada nećemo postati dio Zapada i da treba da se držimo tih nekih tradicionalnih podjela.
LGBTI.ba: Za kraj, planiraš li se pridružiti povorci ponosa?
NINA: Iskreno, trenutno se ne osjećam dovoljno sigurno i dovoljno ugodno. Mada postoji vjerovatnoća da ipak hoću, čisto iz nekog inata, pa šta god da se desi. Naš prajd i prajd u Sloveniji, New Yorku, Parizu, su različite stvari. Nema tu nikakve pobune gdje ti ideš na minimiziranje nemira. Nikad se nista nije mijenjalo bez volje i smjelosti, i bez spoznaje da za sve trebaju žrtve. Za sve moraš nešto žrtvovati. Ali kod nas su ljudi rijetko kad spremni žrtvovati bilo šta.
*Ime je promijenjeno za potrebe teksta.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
