Razgovarala: Renata G.
Foto: Privatna arhiva sugovornika
Da heroji sa plaštevima ne postoje samo u filmovima nam dokazuje i jedan lokalni Superman. Riječ je o mladiću iz jednog od manjih bh. gradova koji pripada dvjema od najugroženijih manjinskih grupa – romskoj i LGBTI zajednici. Pristao je razgovarati sa nama kako bi nam dočarao kako je živjeti u maloj i zatvorenoj zajednici, svakodnevno biti duplo diskriminisan, a uz to zadržati dozu optimizma. Razgovor pročitajte u nastavku.
LGBTI.ba: Možeš li nam, za početak, sebe opisati u nekoliko rečenica? Ko je Superman?
Superman: Imam 25 godina i gej sam. Studiram anglistiku i bavim se društvenim angažmanom s mladima. Osim toga, bavim se fotografisanjem i modelingom. Senzibilan sam, izuzetno optimističan i borac za kompletna ljudska prava.
LGBTI.ba: Kako tvoja lokalna zajednica reaguje na LGBTI teme?
Superman: S obzirom da dolazim iz manjeg grada, generalno je u društvu teško prihvaćena svaka tema koja vodi ka nekom razmišljanju skroz drugačijem od uobičajenog. Poznajem dosta osoba koje su mene prihvatile takvog kakav jesam, ali i mnogo onih koji me ne prihvataju.
Najviše mi smeta neprihvatanje drugačijih ljudi. Počevši od moje familije, koji su, sami po sebi, u svojim marginama, koje ne prelaze. Ne mora da znači da ako si drugačiji, po bilo kojem pitanju, da si stvarno drugačiji i da nešto s tobom nije uredu – već da si čovjek kao i oni, što bi se reklo od „krvi i stresa.“
LGBTI.ba: Ima li nešto unutar LGBTI zajednice što ti smeta?
Superman: Smeta mi to što mi unutar zajednice nismo, ne mogu reći kolegijalni, nego nismo iskreni prema sebi. Mi zbog društva i lokalne zajednice sami sebe bojkotujemo, sakrivamo se i potiskujemo neke svoje osobine i dijelove ličnosti, kako ne bismo bili autovani. Pretvaranjem da smo nešto što nismo, mi pristajemo na sve paranoje i fobije prema LGBTI osobama. To je moja mala zamjerka i volio bih da se po tom pitanju opće stanje i u lokalnoj, i u LGBTI zajednici popravi.
LGBTI.ba: Kako je najbolje uticati na te probleme?
Superman: Da bi se nešto promijenilo, prvo moramo promijeniti sebe, analizirati sebe. Prvenstveno moramo vidjeti imamo li mi, u nekom aspektu, pogrešan stav prema društvu. Trebamo paziti pri optuživanju drugih, i mi kao individualna lica trebamo vidjeti u čemu je problem, da bismo mogli na pravilan način odreagovati na situaciju. Uvijek postoje dvije strane jedne medalje.
LGBTI.ba: Kako se može uticati na mlade po pitanju rušenja stereotipa i homofobije?
Superman: Koliko god to društvo negiralo, potrebno je obrazovanje neformalnim putem. Potrebne su edukacije i treninzi o rodnoj normativnosti. Mali broj heteroseksualnih osoba na Balkanu je upoznat s tim šta je to rodna normativnost. Za većinu to je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, Barbie lutke koje su za igru za djevojčice, a oružje kojim se igraju dječaci.
Kod mladih može doći do promjene. Ne može se promijeniti svijest, ali mlade možemo da potaknemo na razmišljanje. To se pogotovo odnosi na queer mlade, jer im se treba dati prostora gdje bi oni mogli raditi na prihvatanju sebe – jer si u moru sličnih, ti jedan drugačiji.
LGBTI.ba: Za kraj, treba li Bosni i Hercegovini prajd? Kada bi se organizovao, da li bi mu prisustvovao?
Superman: Treba, ali samo da bismo pokazali da i mi pripadamo društvu, da smo dio društva. Ali ponekad, kada gledam organizaciju prajda u drugim zemljama, neke stvari mi se ne dopadaju, jer skreću pažnju sa poente prajda. To su polugoli ljudi i dosta nekih drugih pogrešnih stvari. Prisustvovao bih prajdu kada bi bio drugačije organizovan, bez nudizma na ulici – prvenstveno zbog male djece i starijih ljudi. Ako već prajduješ, prajduj u skladu sa finim ponašanjem – pokaži da i ti imaš pravo da se sa svojim partnerom držiš za ruku na ulici.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora.
