Trenutno se u online sferi odvija Vox Feminae Festival, njegovo prvo online, a 14. po redu izdanje. Iza svega stoji vrijedna ekipa zagrebačke K-Zone i portala VoxFeminae.net.
Zadovoljstvo nam je bilo za sagovornika imati Marina Čajdu, producenta i jednog od organizatora Festivala. Pročitajte šta on posebno preporučuje vašoj pažnji u specijalnom dijelu programa posvećenom IDAHOT-u, ali i tokom cijelog festivala koji traje sve do 24. maja.
Razgovarala: Lamija Begagić
LGBTI.BA: Pored što se po prvi put dešava na proljeće, ovogodišnji Vox Feminae Festival umnogome je drugačiji i po tome što je potpuno online. Nama izdaleka, to je, dakako, promjena nabolje, po prvi put smo u mogućnosti slušati odlične razgovore i gledati super filmove a da ne moramo da se uvaljujemo drugarima na gajbu i prelazimo 400 kilometara. Vama u Zagrebu, pretpostavljam, online izdanje ima niz manjkavosti, ali, moguće je, i prednosti.
Kako se iskustvo organiziranja festivala ove godine razlikovalo od prethodnih, da li vas je kao tim nečemu naučilo i hoće li uticati na neke izmjene i dopune narednih izdanja jednom kad sve ovo bude iza nas?
VFF: S obzirom na to da kontinuirano unutar godine djelujemo online – kroz portal Voxfeminae.net, i po prirodi smo većinom introverti kao organizatorice, nije nam pretjerano teško palo preseliti se s festivalom u virtualni prostor. Tu smo dakako imali golemu podršku kako suradnica tako i donatora. A da budem iskren, trebalo nam je malo motivacije i pozitivnih misli nakon lockdown-a i potresa pa smo se s veseljem primile posla i organizacije.
Žao nam je što smo morale odustati od nekoliko umjetničkih prezentacija koje jednostavno bolje „dišu“ uživo, ali ako to okolnosti dozvole, uprizorit ćemo ih prvom prilikom u javnom prostoru uživo. Kao organizatoru i producentu, osobno mi je najbitnije da je program posjećen, i zato me veseli što nam online forma dopušta da se program prati iz drugih gradova i dijaspore, tim više što bar među brojnim zemljama Ex-Yu jezična barijera gotovo da i ne postoji.
Što i kako ćemo dogodine, ostaje vidjeti. Svakako zagovaram raznolike načine prezentacije i dosega publike, i bilo bi mi drago nastaviti raditi na tome da online segment festivala postoji čak i nakon prolaska epidemije te da ga dignemo na još kvalitetniji nivo za nas i našu publiku.
LGBTI.BA: Program je podijeljen u nekoliko sekcija: film, razgovor, performans, izložba i radionica. Koliko je zahtjevno raditi takvu vrstu multidisciplinarnog festivala i jeste li razmišljali da ga preinačite u samo filmski ili na neki drugi način suzite polje djelovanja ili ste stava da su polja nas nezavisnih radnika i radnica u kulturi ionako dovoljno sužena i skrajnuta da je i ovo malo? I kad sam već kod toga, da pokrenem odmah i to teško pitanje financiranja i potpore festivala, juče, danas, sutra?
VFF: Festival je, otkad znam za sebe, uvijek bio više od samo jednog svog segmenta. Bilo da se radilo o fokusu na glazbu i film, kao što je bilo prvih godina, ili teorijsko-izlagačkom i umjetničkom aspektu kao što je recentno. U tom smislu, festival je i odraz raznolikosti nas kao organizatora, naših osobnih afiniteta, te naravno publike koja kroz čitavu godinu prati Voxfeminae.net koji također obrađuje rodnu ravnopravnost i queer teme u različitim područjima. Iako gotovo svako izdanje ima svoju temu, mogu reći da nam zapravo paše biti „svuda pomalo“ i ne vidimo to kao nužno lošu stvar.
VFF nam u Zagrebu dođe nešto poput dodatnog Pride Week-a, kada želimo slaviti i valorizirati postignuća žena na svim područjima te se umrežiti sa svim inicijativama i pojedinkama koje su rodnoj ravnopravnosti doprinijele u recentnom periodu. Za nas je festival uvijek pored učenja, jedno malo slavlje i umrežavanje.
Kao i svim drugim organizacijama civilnog društva koje se bave alternativnom i queer kulturom, sredstva nam se režu iz godine u godinu. Tome sigurno ne pomaže desno orijentirana vlast ali ni nedavne situacije poput pandemije i potresa u Zagrebu koje će se svakako odraziti na ekonomiju, društvo i financiranje kulture. Sretne smo što i s ono malo što upecamo uspijemo napraviti tako bogat program. Sredstva su nam ove godine od strane lokalnih donatora manja nego prethodnih, no svejedno smo zahvaljujući susretljivosti suradnica uspjele organizirati program koji traje čitava tri tjedna. Kao tim kontinuirano tražimo načine financiranja, ali tako da budu komplementarni našim dugoročnim projektima među koje spada i festival. Na kraju krajeva, snalazile smo se i kao i VFF i kao zajednica aktivistkinja od početka djelovanja s puno gorim uvjetima, i društvenim i financijskim, teško da nas ijedno od navedenog može pokolebati da ga stvaramo i dalje.
LGBTI.BA: Možeš li iz svakog segmetna ovogodišnjeg programa izdvojiti neke svoje lične favorite i preporuke, ali i preporučiti nešto što bi moglo zanimati čitateljke i čitatelje portala lgbti.ba koji se prevashodno bavi pitanjima roda i seksualne orijentacije. Na koji način funkcionira filmski program online, na koji razgovori?
VFF: Svakako bih preporučio sadržaje koji se odvijaju upravo uoči IDAHOT-a. Među ostalim, to je razgovor sa slovenskom grupom Four Voices koju čine Suzana Tratnik, Kristina Hočevar, Nataša Sukič i Vesna Liponik. One će, uz moderaciju naše Antonele Marušić, predstaviti situaciju s L(GBT+) literaturom i uspjehom lezbijskih autorica u Sloveniji. Program je na rasporedu u četvrtak, 14.5. u 21h na ovom linku.
U nešto više aktivističkom i osobnom tonu družit ćemo se i s Duginim obiteljima, odnosno Ivom Šegotom i Mladenom Kožićem koji u Hrvatskoj čine prvi gej par koji je izazvao sustav u bitci za pravo na posvojenje, koje im je uskraćeno unatoč presudi Ustavnog suda da su ispunjeni svi preduvjeti da postanu udomitelji. Bit će jako interesantno čuti njihova iskustva u proteklih godinu dana ovog medijski jako eksponiranog slučaja. Razgovor će voditi koordinator Duginih obitelji Daniel Martinović, a neposredno prije razgovora pogledat ćemo i kratki film o Ivi i Mladenu kojeg su snimili Antonio Penić i Sara Kekuš. Program je na rasporedu u petak, 15.5. u 18h na ovom linku.
Kad već spominjem filmove nikako nemojte propustiti ni naš vikend blok filmova LGBTIQ tematike kojeg emitiramo s Voxfeminae.net portala i našeg Vimeo accounta, od petka 15.5. u 12h pa kroz čitav vikend. Ako već ne smijete nikud, bar se zakucajte pred kul nezavisne filmove.
LGBTI.BA: Budući da ovaj razgovor vodimo kad se Festival već solidno zahuktao, imate li već neki feedback, šta su ljudi sa zadaovoljstvom pratili, slušali, gledali, kako je zadovoljna publika, kako učesnice i učesnici, kako vi iz organizacije?
VFF: Kao i svake godine, publika najbolje reagira na sve sadržaje koje su povezane sa strašnim ženama i našom društvenom igrom Fierce Women. Festivalsko otvorenje koje je uključivalo predavanje Milene Benini i Mihaele Marije Perković o manje poznatim autoricama znanstvene fantastike bilo je izuzetno gledano, jednako kao i ono koje su uprizorile na otvorenju 2018. posvetivši ga Ursuli K.Le Guin. Naša stalna suradnica i dramaturginja Jasna Jasna Žmak probila je sve rekorde gledanosti svojim predavanjem ‘Strašne lezbe’ o lezbijskoj književnosti i to nam već daje solidne naznake što naša publika voli, i kakve im programe i sadržaje trebamo donositi ubuduće.
Svatko unutar tima ima neki svoj programski favorit.
Kolege iz filmske sekcije se sigurno najviše vesele premijeri svog filma ‘Želim to i doma’ pri kraju VFF-a, mene recimo jako zanimaju sadržaji koje dosad nismo imali prilike ugostiti poput kamišibaj izvedbe Kozlića, performansa Petre Brnardić ili predavanja o uspavankama Katarine Juvančić – što nas također očekuje do kraja festivala 24.5.
S druge strane, siguran sam da se naša voditeljica ureda i administratorica najviše veseli tome što ove godine nema nijednog putnog naloga. 🙂
LGBTI.BA: Četrnaest godina nije malo, možeš li za naše čitateljke i čitatelje koje to mahom gledaju sa „sigurne distance“ (nažalost), iznijeti par impresija, brojki i informacija o životnom putu Vaše festivalske tinejdžerke?
VFF: Kao i svakoj tinejdžerki divljaju nam hormoni, svađamo se sa starcima (čitaj: ugovornim tijelima), i slijepo vjerujemo u bolje sutra i društvo koje će ne samo nas nego i sve nakon nas podupirati, bili dječaci ili djevojčice, u ostvarenju svih snova. U tom smislu je sigurno dalek put pred nama, a veselimo se dio svega što smo do sada naučile podijeliti i s drugima.
