Sačekat ću dok se završi novogodišnji koncert. Da, tako ću…
Bio je 1. januar i odučila sam, konačno, reći mami i tati da sam lezbijka. Nije to bila nikakva novogodišnja odluka. Jednostavno sam im, nakon što me nisu pustili da idem u Beograd slaviti Novu godinu, htjela reći pravi razlog zašto sam uopće i htjela ići. A razlog je bio jedna djevojka, moja prva velika ljubav. Imala sam 16.
Odlučila sam da se ne želim više nikad dovesti u situaciju da izmišljam razloge i da im lažem (ni do danas nisam naučila lagati) i da zaslužuju znati, jer ih volim i jer me vole. Sad su sjedili u dnevnoj sobi i uživali u prenosu novogodišnjeg koncerta iz Beča, ne znajući da se meni, dok sjedim pored njih, znoje dlanovi i da imam ogroman čvor u stomaku.
Naravno, samoj sam se sebi outirala još davno. Sjećam se dobro slike, i straight ljudi se obično iznenade kad im ju prepričam. Bili smo na moru, na plaži, imala sam 4 godine, gledala sam ljude okolo i pomislila “Kako su sve te žene lijepe, šteta što ću ja morati biti sa nekim dječakom.” Tad, naravno, još nisam znala da ne moram biti sa dječakom i da je sasvim ok da mi se sviđaju i djevojčice 🙂 I, naravno da u toj dobi nisam pojma imala da postoje osobe koje nazivamo lezbijkama. Tek nekad kasnije, sa 13 godina, shvatila sam da to što osjećam prema izvjesnoj Jeleni ne može baš biti samo prijateljstvo i da mora da je ipak nešto drugo. Bez velikih drama, sumnji, traženja ili negiranja, shvatila sam da sam lezbijka i to je bilo to. Nisam vidjela nijedan razlog zašto bi to bilo nešto pogrešno ili strano ili nenormalno. Jednostavno je bilo prelijepo osjećati ljubav, tinejdžersku, platonsku i, nažalost, neuzvraćenu.
Koncert je još uvijek trajao, stalno sam odgađala trenutak, preskočila već i marketinški blok i onu pauzu kad tamo negdje u Beču na scenu izlaze baletani (iako, moram priznati da bi to baš bio prikladan trenutak za outiranje). Jeli smo ostatke novogodišnje večere, tata i brat su razgovarali o nečemu, a ja sam u glavi ponavljala različite verzije rečenica, intonacije i pitala se je li bolji nonšalantni ili dramatični pristup.
Bratu sam rekla još ranije. Zapravo, on je bio prva osoba iz moje bliže okoline kojoj sam rekla da sam lezbijka. Uvijek je bio pravi stariji brat, ona vrsta koja u godinama kad, valjda, svi dečki pokušavaju biti cool i glumiti frajere, zove svoju trinaestogodišnju sestru da ide van sa njim i njegovom ekipom. Nikad nisam išla, ali su mi ti pozivi uvijek puno značili. Kad sam mu se outirala, studirao je i nije živio sa nama, što je, donekle, i olakšalo situaciju, tako da sam mu poslala najjednostavniji mogući mail: “Buraz, ja sam lezba.” Vjerojatno je bio zbunjen i vjerojatno to nije bio najsretniji način outiranja (sada ne bih to tako napravila), ali njegova reakcija je bila: “Hahaha, otkud sad to? Ok, samo nemoj na ovaj način to reći mami i tati.” Poslije smo još malo pričali o tome, upoznao je većinu mojih djevojaka (i znao se šaliti da uvijek imam zgodnije cure od njegovih), nudio rame za plakanje kad sam prekidala i, generalno, ostao super stariji brat.
Publika u dvorani je sad već veselo pljeskala u ritmu Radetzky marša, a meni je grč u želucu rastao sa svakim odsviranim taktom. To je to. Vrijeme je. Nema više odgađanja, koncert je završio i ako sad odustanem, ko zna kad ću opet skupiti hrabrosti. Uozbiljila sam se, okrenula se prema mami i rekla:
“Htjela sam vam reći zašto sam, zapravo, htjela ići u Beograd…”
Tata je u tom trenutku (valjda jer nije skužio da sam rekla nešto bitno) započeo sa bratom raspravu o računalnim procesorima ili tako nečemu, i dalje sam razgovarala samo sa mamom (jer nisam baš bila dovoljno hrabra da kažem “Halo, ja se ovdje outiram, slušajte me!”).
“Zašto?”
“Htjela sam ići zbog nekoga.”
“Pa nek’ dođe on ovdje umjesto da ti ideš gore sama.”
“O tome se i radi. Nije on… nego ona.”
Tišina na nekoliko sekundi. Zatim:
“Aha. Pretpostavljala sam. Pa svejedno, nek’ dođe ona ovdje, ne želim da ideš sama. I nemoj tati ništa govoriti, on to ne bi razumio.”
Tad sam odahnula i sjetila se da tata, zapravo, cijelo vrijeme sjedi pored nas. Pogledala sam i vidjela da on još uvijek jednako priča sa bratom i da nije čuo ništa od ovoga. Dobro, možda je tako i bolje.
Taj osjećaj oslobođenja koji sam osjetila nakon tog prvog velikog outiranja je bio veličanstven. Drhtala sam, što od ostatka straha, što od uzbuđenja i nisam mogla vjerovati da sam to stvarno uradila. Iako je ispalo polovično (jer sam se prvobitno htjela outirati i tati), danima nisam skidala osmijeh s lica.
Kasnije je došla prva veza, pa druga… Mama je upoznala neke moje djevojke i prihvatila ih, iako mislim da ih je u svojoj glavi vidjela kao moje prijateljice. Znam da nije nimalo homofobična i da, u načelu, nema ništa protiv toga što sam lezbijka, ali se boji da neću biti sretna i da će mi život biti težak, iako joj konstantno pokušavam objasniti da sam sretna, da mi život nije ništa teži nego drugima i da, zapravo, ništa ne bih mijenjala. To što sam lezbijka spominjemo u usputnim situacijama, jer sam vidjela da se rastuži i da ne zna kako pričati o tome, pa sam prestala i pokušavati. Nedostaje mi da pričamo o vezama i popratnim problemima, o čemu, valjda, pričaju svaka majka i kćerka. Pogotovo jer se bratovim vezama raduje i komentira ih s onim tipičnim majčinskim ushitom, a za moje dugogodišnje veze zna samo to da postoje. Ali svejedno, ne zamjeram joj, znam da me voli i da je prihvatila to najbolje što može i svejedno je mama kakvu mogu poželjeti. 🙂 Osim toga, jako mi je važno što razumije moj aktivizam, moje učestvovanje u Prideu i zašto mi je to važno i u tome me podržava, a to se za malo kojeg roditelja može reći.
S vremenom sam odselila radi fakulteta i rjeđe sam ih viđala. Tata je, nažalost, umro i nikad mu nisam rekla da sam lezbijka. Mislim da je tako i bolje, jer ne mislim da bi me razumio i vjerojatno bi bio tužan radi cijele situacije.
Sa bratom često putujem i prilično otvoreno pričamo o vezama, djevojkama, prekidima i, zapravo, smo postali još bliskiji radi mog outiranja. Sa mamom sam, također, bliska i kad sam kod kuće još uvijek znamo raspravljati o politici (uvijek smo dijelile slične političke stavove), aktivizmu, pričam joj kako napreduju pripreme za Pride, hoće li ovaj put proći bez nasilja, razgovaramo o mojim prijateljima, faksu, zapravo, svemu (odnosno skoro svemu) o čemu mama priča sa kćerkom. I zaista volim i cijenim vrijeme provedeno sa njom.
Nadam se da će se nekad moći prestati brinuti da će me neko napasti, pretući, da neće misliti da mi je teško biti out među prijateljima, među kolegama i kolegicama na fakultetu, da je neće brinuti tuđe reakcije ako saznaju. I da će možda jednog dana sa mnom prošetati na jednom od Prideova. 🙂
Istina je da je coming out proces. Uvijek će dolaziti novi ljudi pred kojim ćeš se kroz razgovor morati ili outirati ili lagati. Ja na laži ne pristajem. I još uvijek ponekad pri outiranju osjećam onaj grč i nervozu, jer znaš kakva pitanja i komentari ponekad slijede, ali svejedno, nikad ne mislim da se treba skrivati i prešućivati, praviti se da si nešto što nisi. I reakcije su obično pozitivne ili neutralne. Valjda i ljudi mijenjaju mišljenje kad vide da lezbijke nisu tamo neke strane i nepoznate osobe s rogovima na glavi, nego njihove prijateljice, komšinice, kolegice, sestre… A ja volim misliti da mijenjajući mišljenje jednog po jednog čovjeka mijenjamo i čitav svijet. 🙂
H.H., 27
