Piše: Emina Žuna
Prije nekoliko mjeseci sam za portal LGBTI.ba pisala tekst o muškarcima koji su glumili žene u kojem sam dala nekoliko primjera filmskih ostvarenja koja su me se u tom smislu naročito dojmila. Inače, vrijedi ponoviti da je cross-dressing odvajkada bio značajka performativne umjetnosti i muškarci su tumačili žene još u antičkom teatru na Zapadu, ali i u klasičnom japanskom Kabuki teatru. U elizabetanskom teatru ženama je bio potpuno zabranjen pristup na pozornicu i ženske uloge su tumačili muškarci, što nam je dobro poznato iz nekih filmova koji se bave Shakespearom. Za prve žene glumice se pak vezivao epitet moralno nepoćudnih, ‘lakih žena’, ali i nakon što su sebi izborile mjesto na svjetskim pozornicama, muškarci su i dalje nastavili tumačiti žene i oblačiti žensku odjeću. U tekstu sam postavila pitanje u kojoj mjeri je to zaista bilo zbog postizanja komičnog efekta (Charlie Chaplin, Monty Phyton, Nadrealisti), a koliko zbog same ženske uloge u kojoj su se željeli oprobati.
Što se tiče obrnute situacije i žena koje glume muškarce, njih u historiji performativne umjetnosti nema ni približan broj. Dva crno-bijela klasika koja bih izdvojila, i koja sam gledala najviše zbog glavnih glumica, su Queen Christina (1933) u kojem se Greta Garbo oblači u dječaka i Sylvia Scarlett (1935) u kojem to isto radi Katherine Hepburn. I jedna i druga to čine jer ih splet okolnosti natjera i u muškoj ulozi zadobijaju slobodu koju nemaju u ženskoj. To vrijedi istaknuti jer se historijski može dovesti u vezu sa prvim pokretima za oslobođenje žena, prema čemu ovi primjeri mogu biti filmski izrazi njihove potlačenosti. Također, ne može se prenebregnuti činjenica da se ta uloga dodjeljuje upravo glumačkim veličinama kakve su bile Garbo i Hepburn – što može značiti da se uloga gledala kao izazovna i cilj joj nije bio postizanje komičnog efekta kakav je bio obrnut slučaj u istom vremenskom periodu (npr. filmovi Charlieja Chaplina).
Što se tiče novijih filmova, većina filmskih časopisa ističe manje-više iste filmove među kojima se kvalitetom ili sadržajem izdvajaju: The Year of Living Dangerously (1982), Albert Nobbs (2011), Boys Don't Cry (1999), I'm Not There (2007), She's the Man (2006), Shakespeare in Love (1998), Victor Victoria (1982), itd. Sigurna sam da su mnogi od nas pogledali jedan ili više od ovih filmova, a onima koji nisu lista može služiti kao preporuka. Ako bih govorila iz ličnog iskustva, izdvojila bih Boys Don't Cry i Shakespeare in Love kao filmove koji su imali veliki utjecaj na mene jer je veoma bitno vrijeme kada nešto gledamo. Iako su filmovi Victor Victoria i The Year of Living Dangerously, na primjer, odlični filmovi u kojima su Julie Andrews i Linda Hunt ostvarile maestralne uloge, meni je romansa kakva je Shakespeare in Love sa Gwyneth Paltrow prirasla srcu jer sam je gledala kao tinejdžerka, iako čak ni ne volim taj žanr. Boys Don't Cry je također snažno djelovao na mene, ali za razliku od prethodnog filma, radi se o antologijskom filmu u kojem je Hilary Swank, glumeći mladića zarobljenog u tijelu žene, ostvarila ulogu života. Film je svevremen i na listi je mojih stalnih preporuka.
Međutim, u ovom tekstu željela bih se opširnije pozabaviti s dva druga primjera. Prvi predstavlja genijalnu epizodu iz serijala Masters of Horror (2005-2007) koja nosi naziv The Screwfly Solution, a koju sam otkrila sasvim slučajno. U njoj se na karakterističan horor način, uz stilska sredstva žanra, predstavlja svijet u kojem bi muškarci popustili svojoj nasilnoj prirodi i posve istrijebili žene s planete. U seriji se propituju mizoginija i granice muškog fizičkog nasilja prema ženama, a serija otpočinje scenom iz sigurne kuće u kojoj zlostavljana žena vodi razgovor s uposlenicom, tvrdeći joj da su svi muškarci nasilni, u što ova ne želi povjerovati. Kako radnja napreduje i iz realnog prelazimo u fanstastični domen žanra, misteriozni virus napadne muški rod i to se ispostavi kao tačno. Naime, svi muškarci ‘polude’ i u ženama počnu vidjeti smrtne neprijateljice te ih tamaniti kao muhe. Žene se za to vrijeme pokušavaju odbraniti, kriju se, a jedna od taktika koju masovno koriste jeste ‘maskiranje’ u mušku odjeću i pretvaranje da su muškarci. Na taj način neko vrijeme uspijevaju ostati nevidljive od strane muškaraca što je veoma bitan elemenat filmskog narativa jer se ‘izazovna ženska odjeća’ često navodi kao motiv za silovanje i fizičko nasilje. Zato se ovdje odjeća izjednačava sa ženskošću i njenim ukidanjem se i same žene neko vrijeme čine nevidljivim i mogu proći kao muškarci. Šta se na kraju desi i koje su konsekvence svijeta bez žena, ostavljam vam da sami otkrijete u epizodi koja nam hiperboliziranim stilskim sredstvima žanra predstavlja pojavu kojoj neprestano svjedočimo – muško nasilje nad ženama.
Drugi primjer se odnosi na žene koje su glumile muškarce, ali ne na filmu, nego u stvarnom životu – virgine. Nedavno sam u Guardianu pročitala tekst o Stani Cerović, posljednoj crnogorskoj virgini. Podsjetimo se, radi se o patrijarhalnom običaju iz dijelova Albanije, Crne Gore i Kosova prema kojem se kćerka u porodicama bez muškog potomka birala da postane sin da bi održala prezime i domaćinstvo. Zarekla bi se na celibat i obavezala da će brinuti za majku i sestre i u potpunosti se odricala svog ženskog identiteta. Cerović u tekstu tvrdi da se oduvijek osjećala privilegovano, a ne zakinuto, jer je imala veću slobodu i mogla raditi stvari koje ženama nisu bile dopuštene. U tekstu se spominje i film Sworn Virgin (2015), koji je talijanska redateljica Laura Bispuri radila po romanu albanske spisateljice Elvire Dones. U njemu se, sudeći po kritici jer ga nisam gledala, radi o virgini koja, za razliku od Stane, žali zbog sudbine i želi da se ponovo srodi sa svojim ženskim identitetom. Razmišljajući o ova dva suprotstavljena primjera, možemo se zapitati da li se Stana Cerović osjećala sretno u svojoj ulozi zato što je produkt patrijarhalne kulture u kojoj su muškarci privilegovani i imaju povlastice i veće slobode, ili je Stana Cerović i bila muškarac u tijelu žene pri čemu je njena životna uloga predstavljala sretan splet okolnosti. U potonjem slučaju, Stani Cerović nikako ne bi odgovaralo da je neka osviještena feministkinja vraća njenoj ženskoj prirodi i povezuje s navodno izgubljenim identitetom.
Bilo kako bilo, i virgine i većina navedenih filmskih primjera u kojima su žene glumile muškarce, otkrivaju nešto veoma bitno. Otkrivaju da su žene postajale muškarci ili da bi zadobile slobodu koju nisu imale, ili iz straha da ne budu kažnjene za određeno ponašanje. A to su potpuno drugi razlozi od muških, koji su u ulozi žena bili najčešće zbog zabave ili radoznalosti.
