Izvor: Ljepota i zdravlje
Teško je mjeriti stepen nasilja i stepen diskriminacije. Gejevi i lezbejke koje rodno izgledaju drugačije i dalje su na udaru. Uvijek su žrtve one koje upadaju u oči i izgledaju slabije. Manjina je slabija, zapamtite. Kakva je LGBT scena u BiH, za čija i kakva prava se oni “drugačiji” bore, pitali smo dvije aktivistkinje na čelu “Sarajevskog otvorenog centra”, organizacije za LGBTI prava.
Razgovarala: Jelena Joksimović
Fotografije: Senad Ćeško
Važno je kakva ste osoba, a ne koga volite
Lejla Huremović
Koordinatorica programa
Kako ste i kad osvijestili svoju seksualnu orijentaciju?
U srednjoj školi, u doba adolescencije. To je generalno doba kada postajemo svjesni naše seksualnosti. A osvještavanje je došlo zaljubljivanjem u djevojku. Osjećaji su nešto što ne možete lako kontrolisati, pogotovo u to doba. Ili osjećate ili ne. I nije bilo ničijeg uticaja na činjenicu da sam se zaljubila u ženu. Seksualna orijentacija je nešto sa čim se rodite i nemoguće je da neko utiče na nju, jer da je tako, svi bismo bili heteroseksualni, budući da smo odrasli u heteroseksualnim porodicama.
Koja je prva emocija s kojom ste se susreli nakon što ste osvijestili svoju seksualnu orijentaciju? Da li je to bio strah, stid ili nešto treće?
Na prvu je to bilo uzbuđenje, jer sam bila zaljubljena. Zaljubljenost je divan osjećaj koji nas ponese i mislimo da s tim osjećajem možemo sve. Šok je bio drugi osjećaj, ne jer sam tu činjenicu vidjela kao nešto loše ili pogrešno, već jer su moje bliske prijateljice loše reagovale. Osjećala sam ljutnju i razočarenje jer drugi ne vide da sam samo zaljubljena kao i oni. Pol osobe nije bitan, bitni su osjećaji. Nikada me nije bilo stid što me privlače žene, jer u tome ne vidim ništa pogrešno. Više me je stid okoline u kojoj živim, a koja se pravi da je divna i puna dobrih ljudi, a zapravo bi najradije da ne postojim.
Koliko je važno biti otvorena prema svojim prijateljima, porodici, okolini? Kako su svi oni reagovali?
Skrivanje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta može biti jako teško i može ostaviti mnogo posljedica na naše živote. Nije nimalo jednostavno živjeti dvostruke živote, a društvo vas tjera da to radite. Ja sam generalno brutalno iskrena, to moji prijatelji najbolje znaju. I to skrivanje moje seksualne orijentacije mi je stvaralo mnogo pritisaka i osjećaja nezadovoljstva, zato sam se i odlučila preći taj korak i reći svojim prijateljima i porodici da sam lezbejka. Ali mi je za neka autovanja trebalo više od 10 godina. Ne jer nisam bila sigurna u to šta jesam, već zbog straha od gubitka porodice ili prijatelja/ica. Teški su ti procesi autovanja, ali su toliko oslobađajući da se nikad nisam pokajala što sam se autovala. Nisu svi super reagovali na prvu, ali vremenom smo postali puno bliži, naši odnosi su postali dublji i jači. Ako vas neko zna cijeli život i zna kakva ste osoba, ne vidim zašto bi činjenica da volite isti pol promijenila vaš odnos, može ga samo učiniti iskrenijim. Važno je kakva ste osoba, a ne koga volite, a sa porodicom i prijateljima bi to trebalo da bude presudno.
Koji je zapravo cilj Pridea? Mi ga nemamo, nažalost… Da li imamo neki događaj koji možemo da računamo kao adekvatnu “zamjenu”?
Povorka ponosa, parada ponosa, prajd, nazovimo ga kako god hoćemo jeste javni protest, iskazivanje nezadovoljstva, ukazivanje na diskriminaciju i nasilje, otpor i borba za prava LGBTI osoba. Svaki izlazak na ulicu u vidu performansa, protesta, protestne šetnje jeste povorka ponosa. Jer kroz svaki od pomenutih vidova se mi borimo za naša prava. Možda je u ovom pogledu važno govoriti o toj sintagmi “parada ponosa”, budući da se često od nekih heteroseksualnih osoba može čuti rečenica “šta imaju paradirati i ponositi se, ne paradiramo i ne ponosimo se ni mi”. Ovo je vrlo važna izjava i pokušaću da na nju odgovorim. To nije nikakvo puko paradiranje, pogotovo ne u društvima gdje uopšte nije jednostavno izaći na ulicu. Paradiranje je politički protest, kao protest radnika/ca kojima su uskraćena prava, kao protest bilo koje druge grupe ljudi. LGBTI osobe su još uvijek nedovoljno vidljive u BiH, a povorka ponosa je kroz istoriju pokazala da podiže vidljivost i ima efekta u promjenama. Kada govorimo o ponosu, ako svakodnevno neko pokušava da vas gurne na marginu, ako kroz školovanje učite da ste bolesni, poremećeni. Ako vas neko istuče na ulici zato jer ste se držali za ruku sa vašom partnericom ili vas istjeraju iz kafane jer ste poljubili osobu koju volite, a i dalje pružate otpor i ne vraćate se u četiri zida, onda imate mnogo razloga da budete ponosni na svoju hrabrost. Odatle dolazi taj ponos, ponos da ne posustajete i da se hrabro i uzdignute glave borite da budete ono što jeste. I ja ću uvijek biti ponosna i na sebe i na sve LGBTI osobe koje hrabro pružaju otpor nametnutim normama.
Da li ćemo uopšte u bližoj budućnosti moći održati Pride i kod nas?
Pitanje da li ćemo moći ne bi trebalo da bude ključno, jer nam je to zagarantovano zakonima i međunarodnim zakonskim propisima, koji kažu da svaka grupa ljudi ima pravo da održi mirni protest. Ja se želim voditi tom činjenicom da vlast neće prekršiti ove zakone i međunarodne konvencije. Vjerujem da će se povorka ponosa u skorijoj budućnosti desiti i u BiH, budući da su prava LGBTI osoba još uvijek svakodnevno ugrožena, da postoji mnogo nasilja i diskriminacije, i da je potrebno izaći na ulicu i boriti se za bolji status i zaštitu prava i života LGBTI osoba.
I za kraj, šta biste poručili LGBT zajednici?
Da ćemo, pored svih problema koje imaju svi građani/ke u ovoj državi, svaki dan imati neke izazove i zbog toga što smo lezbejka, gej, biseksualna, trans ili interspolna osoba, ali da smo svi i sve hrabre čak i onda kada padnemo u depresiju ili se susrećemo sa anksioznim napadima. Mene su radionice podrške, druženja i upoznavanja drugih LGBTI osoba ojačale, zato se povežite sa drugim LGBTI osobama, jer zajedno možemo prevazići strahove i biti jače i jači.
Društvena podrška je vrlo bitna i za razvoj veze
Vladana VasićRukovoditeljica zagovaranja
Šta sve objedinjuje vaš identitet?
Mnogo je stvari koje smatram bitnim za to ko sam i šta sam. Svakako moja uloga u porodici kao kćerke, sestre, rodice, djevojke/partnerke, onda ljubav prema životinjama – mojim mačkama i psima, činjenica da sam veganka, da sam završila Pravni fakultet, privilegija da mogu to znanje da koristim u zalaganju za dostojanstveniji život onih kojima su u BiH ugrožena osnovna ljudska prava. Moj posao i angažman u aktivizmu za ljudska prava LGBTI osoba i žena, ljubav prema književnosti. I definitivno moja biseksualna orijentacija, činjenica da osobe koje volim biram na osnovu njihove ličnosti i energije između nas, a ne na osnovu pola ili roda kojem pripadaju. Ne bih rekla da je bilo koji identitet bitniji od drugog, iako me neki čine izloženijom negativnim reakcijama društva, ali su svakako svi nezamjenjivi u formiranju moje ličnosti i moje uloge u društvu. Često okolina vidi samo moj biseksualni identitet a zanemari svaki drugi. Razlog za to nije zato što mi, LGBTI osobe, ističemo svoju seksualnu orijentaciju već zbog ugroženosti koju nam donosi drugačija seksualna orijentacija od većinskog dijela populacije. Ako zbog toga što volite nekoga, morate da strahujete za svoju sigurnost, onda taj identitet svakako postaje veoma bitan.
Kome ste prvi put otkrili svoju seksualnu orijentaciju?
Moje prvo autovanje je ustvari vrlo smiješna priča, ja sam se zaljubila u jednu djevojku i nisam baš bila svjesna intenziteta tih emocija jer sam prije toga uglavnom bila zaljubljena u muškarce. To se desilo na jednom putovanju na koje sam išla s prijateljicama i jedna od njih mi je rekla “Pa, ti si zaljubljena u nju.” I ja sam se tu branila pa kao nisam, pa ne znam, ne mislim ja da je to to. I ona mi samo kaže “Znam te kakva si kad si zaljubljena, sad si zaljubljena.” Kasnije, naravno, sam rekla sestrama, koje su me podržale, pa prijateljicama, pa na kraju i svom ocu. Ono što je meni bilo bitno jeste ne samo da imam njihovu podršku u društvu koje će me svakako osuđivati i odbacivati, nego i da budu sretni zbog mene, kao što sam i ja sretna zbog njih kada se zaljube i kada imaju pored sebe nekoga ko ih čini sretnim.
U kojoj mjeri postoji diskriminacija i šta za vas predstavlja najveći izazov?
Prema nekim istraživanjima koje je sprovelo udruženje “Sarajevski otvoreni centar”, svaka treća LGBTI osoba u BiH bila je diskriminisana upravo zato što je lezbejka, biseksualna, transrodna ili interspolna osoba (to znači da je samo zbog toga što je biseksualna, na primjer, izložena nejednakom tretmanu u porodici kada treba da predstavi svoju partnerku/a, nejednakom tretmanu prilikom pružanja neke od usluga socijalne zaštite ili u bilo kom drugom polju života). Ono što se postavlja kao izazov jeste uvezati LGBTI aktivizam sa drugim pokretima za ljudska prava u BiH. LGBTI osobe su i radnice i radnici, i studenti i studentice, i žene, i povratnice i povratnici, Romi i Romkinje, i imaju iste probleme kao i heteroseksualne i cisrodne pripadnice i pripadnici ovih grupa, samo su dodatno ranjivi zbog svoje seksualne orijentacije, rodnog identiteta i/ili polnih karakteristika. Upravo ovim uvezivanjem došlo bi do uvezivanja društva u BiH, prihvatanja drugačijeg i zajedničkog rada na pitanjima koja su nam svima od interesa.
Šta su realni problemi LGBTI osoba u BiH?
LGBTI osobe u BiH dakle imaju probleme sa pronalaskom posla, rješavanjem stambenog pitanja, dizanjima kredita, obrazovanjem i zdravstvom i sve one probleme koji nas sljeduju kao građane i građanke ove zemlje. Na sve to imaju problem sa odbacivanjem društva, pa čak i svojih porodica i prijatelja, diskriminacijom i nasiljem koje se neminovno javi nakon autovanja/ obznanjivanja njihovog identiteta. Svaka treća LGBTI osoba u BiH pretrpila je diskriminaciju, svaka četvrta nasilje. Lično sam primala prijetnje, uvrede i druge vidove verbalnog nasilja, koji su zaista moj život učinili težim i mene uplašenijom i opreznijom, što nije nešto s čim želim živjeti. Sigurnosna situacija u BiH nije idealna ni za koga, ali ja se pored toga što se bojim da će me neko napasti i opljačkati, dodatno plašim da me neko ne prepozna kao aktivistkinju za ljudska prava LGBTI osoba i zbog toga ne napadne na ulici. Drugim ljudima to se i dešava, lično radim na pravnom savjetovanju i dokumentujem najmanje 20-30 slučajeva teškog verbalnog i fizičkog nasilja godišnje, isključivo prema LGBTI osobama zbog toga što jesu.
Postoji li nešto čega se bojite?
Bojim se kao što sam rekla za svoju sigurnost, za sigurnost svojih prijatelja i prijateljica. Znate kako žene uvijek šalju jedne drugima poruke kada naveče stignu kući da znaju da su sigurno stigle, LGBTI osobe to rade svakodnevno. Moji prijatelji i ja javljamo jedni drugima da smo stigli kući i da smo sigurni, da se ništa nije desilo u tih 15 minuta do pola sata. Bojim se da ću i kao druge mlade osobe morati napustiti BiH, što ne želim jer volim svoju zemlju i želim je mijenjati na bolje, jer će izbor biti između mog života i ostanka ovdje. Bojim se da će nas mržnja prema drugačijem uništiti kao društvo, umjesto da nas obogati i podstakne na razvoj.
Mnogi bi vas pitali zar nije lakše da ćutite i živite u tišini…
Nisam sigurna da je lakše. Razmislite kako je vama kada nekome nešto veliko i važno lažete, zar vas ne izjeda iznutra? Šutnja ne štiti, ona šteti, a nije ni fer, ni prema osobi koju volim, ni prema mojim najbližim. Niti njima dajem priliku da me upoznaju u potpunosti, niti se osjećam povezano s njima, nego otuđeno i odbačeno već unaprijed, niti dajem prostor osobi koja me voli i dijeli život sa mnom, da u tome zaista i uspije. Zašto bih krila ljubav, mene ona inspiriše, čini sretnom i boljom, i ne može nikako biti negativna. A nije ni pravedno razlikovati ljubav. Kao osoba koja je bila u vezi i s muškarcima i sa ženama, mogu vam reći da je i društvena podrška vrlo bitna za razvoj veze. Kada sam s muškarcem društvo se oduševljava, ostavlja nam mogućnost ozvaničenja zajednice, daje nam prava i obaveze, priznaje nam tu ljubav. Kada sam sa ženom toga nema i društvo nas tjera da dokazujemo ljubav i borimo se protiv različitih prepreka. A osjećanja su ista, a podrška je ista, ljubav je ista.
