Piše: Ajdin Tinjak
Foto: ctvnews.ca
U Domu za stara i iznemogla lica u Mostaru sa osobama koje su svoj aktivni životni vijek proživjele/i u drugim okolnostima i vremenima, razgovarali smo o LGBT temama. Ne iznenađuje da niko od njih nije znao šta znači skraćenica LGBT, niti izjave da “nisu odgojeni da o tome pričaju”, ali iskreni odgovori i njihova radost jer osjećaju da su ponovo važni jer ih neko nešto pita i traži mišljenje, mame osmijeh na lice. Uostalom, ko se još ne bi nasmijao kada bakica od 80-tak godina za Eltona Johna kaže “gluho bilo, daleko mu kuća od moje”.
Bajro R., štićenik ovog doma, sagovornik je koji je počeo šire i otvorenije odgovarati na pitanja, za razliku od njegovih kolegica iz doma koje su šturo, duhovito i više o svojim staračkim problemima govorile.
No čika Bajro je izgubio upaljač i otišao je po drugi, pa dok se nije vratio razgovarali smo sa Fatimom, Fatom, Pašanom i Mevlidom.
“Ne odobravamo istospolne brakove”, jednoglasne su moje sagovornice i dodaju da je prije sve bilo drugačije jer odgoj nije dozvoljavao da se radi bilo šta što će udariti na obraz porodici. I prije nego sam uspio postaviti drugo pitanje, jedna od njih je, sjetno se prisjećajući svoje mladosti, kazala: “Nemoj da te muško dirne! Uvijek su nam govorili… Sramota je bilo s momkom izaći.” A onda su uslijedile priče o ašikovanju u mladosti. Uspio sam nekako razgovor vratiti na željeni kolosijek i pitati ih za mišljenje o promjeni spola.
“Ne znamo, možda je to bolest ili jednostavno tako mora biti. Prije se o tome nije pričalo i nije se tome davala pažnja. Bile su neke druge vrijednosti. Mi nismo nikada čule za to, a društvo je prije osuđivalo sve one koji su drugačiji, pa se možda nije javno govorilo o tome”, odgovaraju i nakon nekoliko “jah, šta ćeš”, jedna od njih ponovo upućuje sjetnu iz mladosti: “Nama su uvijek govorile naše nene, mame i tetke da gledamo sa kim ašikujemo, jer sve je to u genima, tako se rode.”
“Ni momak i djevojka nisu smjeli javno da se drže za ruke, a kamoli poljube. A ne nešto drugo. Nije se znalo o tome ništa”, komentiraju naše sagovornice odnos prema gej osobama u njihovo vrijeme dok su one bile mlade. O legislativama iz oblasti ljudskih prava i zakonima ne znaju puno. Tek toliko da su zakoni naopaki i da bi trebali biti bolji kako bi svi mogli normalno živjeti.
“Mi samo mislimo o tome kako je nama ovdje i kako da preživimo. Mi smo ti, znaš, ni mahnite, ni pametne, nego između ta dva faktora – tu smo!”, kaže Pašana.
Čika Bajro, iako u poznim godinama i krhkog zdravlja, ne može bez cigara. Našao je upaljač i nastavili smo razgovor. Bake ostavljamo po strani i počinjemo razgovor s gospodinom – jedinim koji je pristao razgovarati s nama.
Njemu ne smetaju istospolni brakovi i kaže da treba pustiti to sve jer i da se osudi ili ne osudi, toga će biti. O promjeni spola nema negativno mišljenje jer je poznavao neke ljude koji su bili, kako reče da se tada zvalo, “naopako nastrojeni”. “Prije se o tome šutjelo jer je bila sramota i bruka, sada su se promijenili neki životni standardi, pa sada je sve ono naopako – poželjno”, kaže čika Bajro i nastavlja: “Smatralo se kao bolest neka i poremećaj, i svi ti drugačiji su u tom vremenu sakrivali se, da ne bi bili izrugivani. Danas imaju podršku od mnogih i javno se izjašnjavaju. Prije su bili konzervativni stavovi, tradicionalni odgoj, pa su to bile zabranjene teme.”
“Ja nemam ništa protiv, to je tako. Mislim da je to tako, rođeno. Rodi se tako i šta ćeš, već prihvatiti!”, poručuje naš sagovornik dok pažljivo otresa pepeo cigarete u praznu kutiju Drine.
U staračkom domu zatekli smo i Slovenku Pavlu C., koja slabo govori bosanski jezik, ali je uspjela reći da zna gej osobe u Sloveniji još iz nekih prijašnjih vremena (dana njene mladosti) i da ona nema ništa protiv toga.
Naši sagovornici/e, štićenici/e staračkog doma u Mostaru, su nas doveli do zaključka da su ljudi i prije primjećivali osobe drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne oko sebe, ali da tome nisu pridavali ni vremena ni pažnje. Bilo je uvriježeno mišljenje da je riječ o bolesti te su osobe homoseksualne orijentacije bile izložene sramu, pa su skrivale svoje živote. Genetskim kodovima su to prenijeli na svoje potomke jer su se ženili zbog reda, a ne što su voljeli žene, a njihovi potomci u ovim vremenima dobili pravo na slobodno izražavanje svoje seksualnosti – mogao bi se izvući zaključak iz razmišljanja sagovornika/ca koji/e su kroz razgovor spominjali i “ženidbu i udaju radi reda”.
Portal LGBT.ba je prvi (prema dostupnim informacijama) koji je posjetio jedan starački dom i od ljudi u trećoj životnoj dobi, sigurno punih želje da nešto kažu i punih mudrih savjeta i nadasve punih one neiskvarene ljudskosti koja, sigurni smo, počne bujati iz čovjeka kada osjeti da se bliži kraj, tražio mišljenje o temi LGBT populacije. Da li će njihovi komentari, stavovi, poruke…, riješiti problem diskriminacije i marginalizacije LGBT populacije u BiH? Neće. A da li smo iz njihovih komentara, stavova, poruka…, nešto naučili? Sigurno da jesmo. Stoga topla preporuka medijima, nevladinim organizacijama, političarima…, da posjete starački dom i pitaju. Ne košta ništa, a dobit ćete puno.
Naši sagovornici/e na kraju naše posjete kazali/e su da bi reagovali pozitivno i prihvatili to kada bi u njihov starački dom sutra doselila osoba koja je homosekusalna. Ali, što se i moglo očekivati, s komentarom “Samo da nije neko moj… i taj pjevač što živi s muškarcem… gluho bilo.”
A onda, nakon pozdravljanja, jedna od štićenica doma kršeći pravila odgoja koja je učila od majke, nane, tetke da ne priča o tome, i s molbom da to ne pišemo i spominjemo, šapatom kaže: “Žene su zavoljele žene u haremima i tako je nastala lezbijska populacija. Bilo ih je puno i bile su sklone da se između sebe vole”, i dodaje, više za sebe: “A i muškarci nisu uvijek mogli da ih zadovolje…”
