Zidovi koji štite, zidovi koji tište…

Piše: Lamija Begagić

Prije godinu dana, umjereno toplo ljeto je bilo na svom vrhuncu, a moje prijateljice i prijatelji bili su na odmorima, mahom izvan granica mile nam domovine. Ja sam dio odmora provela po ginekološkim oridinacijama, a u jednom od tih ljetnih posjeta svojoj ljekarki, naručena sam za posljednji (nadali smo se, a nade su nam i uslišene!) pregled za deveti septembar. Znala sam tada da će to biti dan nakon prve povorke ponosa i odmah sam pomislila kako li će izgledati to jutro, kada u 8 sati idem na neizvjestan pregled, a žilama još uvijek kuljaju potoci adrenalina. Srećom, pregled smo, nenadano, odradili dosta ranije, sa pozitivnim ishodom, a dan nakon povorke priuštila sam si odmor, mnogo sna i sate razgovora i sumiranja dojmova sa porodicom i prijateljima.

U jednom od tih pretresanja svih prekrasnih detalja sa „najbolje povorke na svijetu“, neko se od nas pobojao da će svaka naredna biti blijeđa i da ne smijemo zaboraviti da njena važnost nije samo u tome da mi napokon osjetimo slobodu, ljubav i priznanje na ulicama i u javnom prostoru, nego da iznova i iznova izlazimo i sa jasnim i glasnim političkim zahtjevima, jer povorke ponosa ne lete tek na krilima elana i solidarnosti, već ih pogoni i ozbiljan i kontinuiran rad na poboljšanju prava i životnih uslova LGBTI osoba i drugih manjinskih zajednica.

Obećali smo si da će se rad nastaviti i da ćemo i ljeto 2020. dočekati s jednakom zebnjom, ali i ponosom.

A onda je došla 2020. I kako ono loši moderatori kažu, bila je to gošća koju „ne moramo posebno predstavljati“… Šalu na stranu, presrela nas je neobična, neplanirana i neočekivana godina i skupa sa pandemijom novog i neistraženog virusa donijela i ekonomsku nestabilnost, neizvjesnost, porast porodičnog nasilja, izoliranost i nemobilnost i sveopći društveni i mentalni nemir. U tim novim okolnostima kojima se ne nazire jasan kraj, mada ljeto odmiče, svi planovi, pa i oni o organizaciji druge Bh. povorke ponosa, uvjetovani su razvojem epidemiološke situacije, koja se, pak, mijenja iz sata u sat.

No, postoji nešto što nismo znali prošle godine u ovo vrijeme, a što danas znamo i što itekako ima veze sa borbom za vidljivost LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini. Nešto u čemu nam je ova nesretna 2020. pomogla, a to je nimalo ugodno višemjesečno iskustvo zatvorenosti u vlastita četiri zida koje smo svi iskusili. Otud se, nakon tih nekoliko mjeseci straha, zabrinutosti, tenzije, porasta nasilja i drugih posljedica zatvorenosti, među organizatoricama i organizatorima Bh. povorke ponosa sasvim prirodno izrodio slogan za drugu povorku: „Nije život četiri zida“!

Jer život nisu zidovi, nisu granice, nisu zabrane, nisu zatvaranja. Pred kolike god nas izazove, zdravstvene, egzistencijalne i ine druge stavljala pandemija koja još uvijek hara svijetom, toliko nas je i, makar u kratkim periodima introspekcije, podsjetila kako, nažalost, živimo u svijetu nejednakih šansi i mogućnosti.

Dobro je zato pri svakom izlasku na ulicu, pri svakom druženju sa ljudima koji nas razumiju i uvažavaju, pomisliti na one koje doslovno i preneseno zaključavaju u sobama jer su pogrešne seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, jer žive sa nasilnim partnerima koji im oduzimaju slobodu, jer im je mjesto u kuhinji, jer…

Dobro je pri svakom putovanju, makar kod prijatelja na vikendicu, pomisliti na one koji imaju pogrešne pasoše, kriva državljanstva, kojima video pozivi i zoom meetinzi nisu od juče, jer godinama već idu na online svadbe i sahrane najmilijih.

Život nije četiri zida i druga će se povorka desiti u ovom ili onom obliku, ili neće, o tome znaju više oni koji je pripremaju, svakako brinući prije svega o sigurnosti i odgovornosti. Uspoređivati je po njenoj snazi i energiji sa prvom, u ovim je okolnostima sasvim nepotrebno i bespredmetno.

U ovih gotovo jedanaest mjeseci od prve bh. povorke ponosa do danas, LGBTIQ osobe su svakim danom opet radile isto: bivale savjesne građanke i građani, osobe koje nose maske, drže se preporučene distance, strahuju za zdravlje roditelja i bolesnih prijatelja, dijele maske po komšiluku, obavljaju kupovinu starijima, pridržavaju se svake mjere i ostaju u kućama kad treba. Nije problem ostati u četiri zida, kada su zidovi sigurnost i javna odgovornost. U svim drugim okolnostima, ponovimo opet: život nije četiri zida, a prekoračiti prag i glasno zalupiti vratima, najveća je pobjeda, zatvarali ih pred poslodavcima koji nam krše radna prava, pred nasilnim partnerima i partnericama ili pred roditeljima nezadovoljnim našim identitetima, orijentacijama, profesijama…

Ostanimo, stoga, odgovorni i ovo ljeto, kako smo bili i prošlo, čuvajmo zdravlje i zatvarajmo glasno vrata svjetova u kojima su naša seksualna orijentacija i(li) zastava u našim pasošima crveni kazneni poeni na rang ljestvici ljudskih prava.

Naslov teksta aluzija je na stihove sjajne pjesme Zapis o štitu Maka Dizdara: Poiskah štit dobri da štiti me / Bacih ga, potom, dobrog jer / Tišti me.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!