PIŠE: Admir Adilović
Biti ono što nisam oduvijek je bilo teško, naprosto oduzima previše životne energije, to uzaludno igranje uloge koja mi ne pripada. Zamislite glumce koji svoje uloge igraju samo dok se neka serija ili film snima, ili dok su na pozornici, a nakon toga se vraćaju sebi, onome što oni zaista jesu i žive svoj svakodnevni život. LGBTI osobe to ne mogu, one uloge moraju da igraju svakodnevno i bez prestanka. Igraju uloge koje će ih zaštiti i s kojima će se osjetiti prihvaćeno u društvu. Iako je to kroz prizmu maske nekog drugog identiteta koji nije ono JA, ipak osjećaj koji je zadovoljavajući i svima nama potreban. Maske za LGBTI osobe ne predstavljaju puki kostim koji mogu da obuku jednom ili dva puta godišnje, ovaj kostim traje sve dok postojimo pred drugima. Kažem „kostim“ jer se radi o cjelokupnom prikazivanju k vani. Bilo da se radi o tome šta će osoba obući, kako će sjediti, kako će držati olovku, kakvu kosu će imati, da li će pokazivati emocije i s kime će se družiti. To je naprosto jedan super izrežiran filmski lik koji mora da se živi stalno.
Strah, sramota, nasilje, izoliranost – ovo je samo dio onoga što tjera LGBTI osobe da nose kostime, a da svoje prave identitete stave u ormar. Dok mnogi kostime za noć vještica drže u ormaru, LGBTI osobe primorane su veliki dio sebe, svog selfa držati u tom istom ormaru, na ofingeru koji bi trebao biti rezervisan za nešto drugo. Strah kao emocija može da bude pokretačka, ali i devastirajuća, kod LGBTI osoba ona najčešće ima oba efekta, s jedne strane devastira identitet onoga što jesmo dok s druge pokreće novu energiju kojom održavamo ulogu s kojom izlazimo prema široj zajednici. O ovoj temi razgovarao sam s LGBTI osobama koje definitivno imaju drugačije pogleda na ideju maske i življenja identitet koji nije njihov
Jasmin iz Sarajeva kaže da je njemu njegova maska jedina sigurna zaštita od nasilja i da ju on svjesno bira nositi. „Biti heteroseksualna osoba pred drugima je nekada lako. Ne pričam o svom seksualnom životu, pravim se da joj moj momak zapravo žensko i sve funkcioniše onako kako treba.“ Navodi da se na život s maskom odlučio prvenstveno zbog sigurnosti u vlastitom domu. „Moj otac je vjernik, musliman, zamislite da ja njemu kažem da ja volim muškarce, jutro ne bih dočekao. Nije to pretjerivanje, zaista je tako. Bio bih sretnik kada bih u takvoj ulici samo bio izbačen iz kuće, to bi bila lutrija. Svjestan sam da bi me jedna minuta života bez maske pred meni najbližim ljudima koštala života.“ On naglašava da mu najveću sigurnost od nasilja i opasnosti daje ova maska, jer maskulinog muškarca niko neće tako lako dirati. „Izgledam macho jer sam tako siguran. Zamislite da sam feminiziran, pa niko od ljudi koje volim sa mnom ne bi komunicirao, bio bih sam.“
Iz Jasminove priče jasno je da strah biva jači od želje za autentičnim životom i da je potreba za prihvaćenosti mnogo važnija od slobodnog življenja. O tome da maska ipak ne mora uvijek biti štura i da postoje drugačiji oblici pokazivanja sebe u društvu govori nam Dino iz Maglaja.
„Ja sam sa svojima kući jako str8 lik, s prijateljima sam otvoreno gay, a na poslu se spekuliše da li sam biseksualan ili aseksualan. Ja se pokazujem onako kako je to potrebno, malo prilagodim svoje ponašanje i onda se uklopim.“ Dino o tome da je njegova potreba za uklapanjem u društvo jedna od glavnih razloga za fluidnost njegove maske. „Meni je bitni da me roditelji vole i da s njima imam dobar odnos, upravo zbog toga sam s njima str8. Najbolji i najbliži prijatelji su oni koji me zaista poznaju i s kojima ja bivam ja. A profesionalni život posjeduje totalnu nezainteresovanost za ovaj dio mene, što jasno i dajem do znanja. Niko nema pravo za koga ja volim, ali im dopuštam da nagađaju.“ Dino dodatno napominje da mu osjećaj moći, a koji dobiva time što si daje za pravo da bira kada će šta biti, daje energiju da se bori i sutra.
Dok zapravo mnoge LGBTI osobe žive istu sudbinu kao Dino, te imaju različite fluidne identitete i karaktere spremne da odgovore svakoj situaciji koja se nalazi pred njima, postoje i one koje se apsolutno protive maskama. Jedna od njih jeste Nela iz Tuzle koja kaže da identitet ne treba da bude sakriven.
„Mene je nošenje maske kada sam bila mlada uništilo. Uništilo je moje samopouzdanje, naučilo da ne volim sebe i da ne poštujem ono što ja jesam. Kada sam bacila masku, onda je život postao lakši, a ja sada imam mnogo više energije za mnogo bitnije i ljepše trenutke. Život se iskristalisao, nakon mog javnog autovanja došlo je do prekidanja mnogih odnosa ili naprosto separacije bez najave ili pojašnjenja. Prvo me to uznemiravalo, a danas sam sretna sa onime što jeste“. Nela kaže da je ključ skidanja maske naučiti da voliš sebe i da zaista sve možeš samostalno. „Kada sam shvatila da ne trebam odobrenje roditelja ili društva da budem ono što jesam, onda sam i teret vratila onima kojima on pripada. Maska nije bila moja, maska je kreirana od očekivanja i potreba drugih, bila je tako skrojena da se uklopi u sve ono što je drugima drago. Skinuti masku i viknuti: Ja sam tu! bilo je apsolutno oslobađajuće“.
Činjenica je da naša zajednica život bez maske često gleda kao privilegiju, međutim moramo shvatiti da je život bez maske naše osnovno pravo, a ne privilegija ili nešto za što nam je potrebna tuđa dozvola. Za kraj moram da kažem da mi je lično svijet ljepši kada ga gledam svoj očima, a ne kroz veo maske.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
