„Za mene najbitnije iskustvo autovanja je bilo autovanje mojoj mami. Imala sam 23 godine kada sam joj prvi put priznala svoje osjećaje prema djevojkama i svoju prvu vezu sa djevojkom. Ali te noći kada sam joj napokon priznala da sam lezbejka i da volim žene, njena reakcija ipak nije išla onim tokom koji sam ja bila zamislila. Sjećam se da je nakon mog priznanja njeno lice pretrnulo od šoka. U tom trenutku i ja sam bila pretrnula, i imala sam neki ludi osjećaj da je vrijeme stalo dok sam željno iščekivala mamin odgovor. U jednom trenutku pomislila sam da će se mama početi derati na mene, ali je samo polako izustila: Kako mi ovo možeš napraviti? Ne znam u čemu sam to ja pogriješila dok sam te odgajala? Pa šta će komšije reći, ako saznaju?“, prisjeća se Helen svog autovanja mami.
„Sjedile smo tako do kasno u noć i pričale neka 3-4 sata o mojoj seksualnosti, a mama je tvrdoglavo ponavljala kako ona nikada neće prihvatiti to što jesam, kako želi da budem normalna, i kako sam dozvolila da me moja djevojka “preobrati.” Ja sam joj sve to vrijeme uporno pokušavala objasniti da je sve to normalno, da sam ja ista ona osoba koju je od malih nogu učila da bude neiskvarena i puna poštovanja prema svim ljudima. Ipak nije bilo tako jednostavno skupiti hrabrost i priznati da sam lezbejka u društvu koje vas konstantno uči kako je biti gay ili lezbejka mentalni poremećaj.“
Iako njeno autovanje mami nije izgledalo onako kako ga je ona zamišljala, nikada se ne bi vratila nazad. U društvu koje sa svih strana pritišće sve ljude da se uklapaju u heteronormativne matrice društva, gdje riječ lezbejka, gej predstavlja nešto loše, LGBT osobe često imaju problem identificiranja sa identitetom lezbejke, gej muškarca, trans osobe.
„Moje autovanje mami, pa mojim prijateljima/cama i nekim članovima rodbine je za mene bio čin prihvatanja same sebe i svog identiteta. Sjećam se da je meni samoj u početku bilo teško okarakterisati sebe kao lezbejku, jer sam još kao dijete čula pogrdne šale o lezbejkama, a pored toga, imala sam veliki problem sa prisvajanjem kojekakvih etiketa samo zato što me privlače osobe istog spola. Znam da nikada ne bih mogla živjeti laž i pretvarati se da nisam lezbejka, samo da usrećim svoju okolinu. Prihvatiti tuđe snove i ideale za mene bi značilo nepostojanje mene kao jedinke u društvu, a prvenstveno izdaja svih LGBTIQ osoba u BiH, a i šire, koje se nesebično bore za jednaka prava i bolju budućnost.“
Ona navodi da je njen odnos sa mamom mnogo bolji danas nego prije pet godina kada joj je priznala da je lezbejka, i da je tome doprinijela upravo njena istrajnost u afirmiranju i nepotiskivanju svog seksualnog identiteta.
“Na moj nagovor, mama je pročitala neka štiva o LGBTIQ zajednici na Balkanu, kao i ispovijesti drugih LGBTIQ osoba te njihovih roditelja, jer sam željela da se upozna i sa malo pozitivnijim reakcijama ostalih roditelja u čitavom coming out procesu. Svjesna sam da i njoj treba vremena da prihvati moju orijentaciju, tako da imam dosta razumijevanja prema mami i više se ne ustručavam dati odgovore na mnoga njena pitanja koja se tiču mog seksualnog identiteta.”
Dijeljenje iskustava života među LGBT osobama je vrlo bitan momenat u jačanju njih kao individua, pa tim povodom ona kaže:
„Želim poručiti svim osobama koje imaju strah od autovanja prijateljima/cama, da to učine što prije, a ako se i desi da vas taj prijatelj/ica odbaci, nemojte ni na trenutak pomisliti da ste vi uradili nešto pogrešno. Život je suviše kratak da bi trošili vrijeme na osobe na koje se ne možete osloniti kad vam je to najpotrebnije, a istinski prijatelji vas nikada neće odbaciti radi vaše seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.“
Kaže da je svjesna da se možda njena mama nikada u potpunosti neće pomiriti sa njenom seksualnom orijentacijom, pogotovo zbog društva u kom živimo, i mentaliteta naših ljudi kojima je mnogo bitnije šta će komšija reći, ali da ona i dalje preferira da govori istinu a ne laž.
„Najžalosnije u svemu tome je da se i danas, možda i više nego prije, odgaja čitava nova homofobna generacija, jer imamo veliki problem u školstvu gdje se, na primjer, studentima medicine i psihologije i dalje serviraju zastarjele, i dosad već pobijene teorije o LGBTIQ osobama.“
Predrasude koje vladaju u našem društvu kada su u pitanju LGBT osobe su toliko ukorijenjene i značajan su pokazatelj neinformiranosti bh društva.
„Većina mojih prijatelja/ica, pa čak i moja mama, su imali predrasude da su gej osobe i lezbejke lako uočljive u društvu po svom izgledu i ponašanju.Objasnila sam im da takvim činom samo još dublje podrivaju sveukupne predrasude u društvu, te da fizički izgled nije odrednica nečijih osobina, a kamoli da se na osnovu izgleda ili po načinu odijevanja može zaključiti da li ta osoba voli muškarce ili žene.“
Smatra da je autovanje od velike važnosti u svakom društvu, a posebno u onim društvima u kojima je homofobija jako zastupljena i da ostajanje “u ormaru” nije pravo rješenje.
“Samim činom autovanja razbija se čitav mit o nepostojanju LGBTIQ osoba u našem društvu, jer svako autovanje je prvi, ako ne i najbitniji korak u suzbijanju predrasuda i linčovanja osoba drugačijeg rodnog identiteta ili seksualne orijentacije. Sigurna sam da u našem društvu postoje mnoge osobe koje nisu ni svjesne da je njihovo dijete, brat, sestra, rođak/ica, najbolji prijatelj/ica, ili radni kolega/ica gej, i upravo je zbog toga bitno da svi pripadnici LGBTIQ zajednice kroz proces autovanja bliskim osobama pokažu kako njihova seksualna orijentacija ili rodni identitet nisu mjerilo njihovog karaktera ili inteligencije.”
Za kraj razgovora istiće da je cijeli proces autovaja i prihvatanje naše seksualnosti i/ili rodnog identiteta prijeko potreban za stvaranje otvorenijih i iskrenijih odnosa sa nama samima.
“Tek onda kada prihvatimo sebe i ostanemo dosljedni sebi možemo ostvariti bliskije i kvalitetnije odnose sa našom okolinom. Ostajanjem “u ormaru” možemo jedino doprinijeti kreiranju još veće netrepeljivosti i mržnje prema LGBTIQ osobama, a ujedno usporiti ili onemogućiti formiranje tolerancije i jednakopravnosti u društvu.”
Intervju i fotografije: Emina Velagić i Lejla Huremović
Intervjui sa LGBT osobama koje ćemo objavljivati u narednom periodu dio su kampanje povodom Međunarodnog Coming Out dana, koji se obilježava 11. oktobra. Kampanju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, uz podršku Delegacije EU u BiH.
