Zvonimir Dobrović: Da se nisam bavio Queer Zagrebom, možda bih otišao iz Hrvatske jer mi je trebalo živjeti svoj queer identitet

22. 02. 2022

”Zanima me širina i čitav spektar mogućnosti pokazivanja javnosti što znači biti queer, što znače margine, što znači biti manjina, i da svatko u određenoj situaciji negdje nekad biva manjinom.”

PIŠE: Vanja Šunjić

Zvonimir Dobrović; FOTO: Daniel Moss

Udruga Domino ove godine obilježava 20. godišnjicu Queer Zagreba. Cjelogodišnji program 20. izdanja Queer Zagreb sezone okupiće više od 100 domaćih i međunarodnih umjetnika, te će se održati više od 50 javnih događanja od januara do decembra 2022. godine, pri čemu se posebno ističe festivalski blok međunarodnih gostovanja i događanja od 24. do 28. maja. Tim povodom, o putu koji su prešli u prethodnih 20 godina, umjetnosti, sredstvima otpora, identitetima i prilikama u našim društvima razgovaramo sa Zvonimirom Dobrovićem, umjetničkim direktorom festivala, kustosom i menadžerom u kulturi.

Nekidan sam razgovarala s kolegom iz Zagreba koji je konstatovao da je Bosna makar 10 godina iza Hrvatske. Ja sam rekla 18, budući da smo imali tek dvije Povorke. Kako se osjećaš kad se osvrneš unatrag? Itekako je imalo smisla, no da li je ponekad bilo deprimirajuće?

Ono što je dobro znati je da ta vremenska crta nije u realnom vremenu, odnosno kad govorimo o nekim postignutim pravima, društvenoj razini prihvaćanja različitosti, možemo postaviti neke mjerljive gabarite tko se gdje nalazi u vremenu i konstatirati tko je ispred, a tko iza i koji se zakoni još moraju mijenjati i koji se koraci još moraju obaviti. Ali ono što se na Zapadu događalo 50 godina, u Hrvatskoj se događalo 20 godina, a nadam se da će se u Bosni događati još kraće. Put je zadan, ali vrijeme u kojem se on mora prijeći, na sreću, nije. Zato nije bilo deprimirajuće, jer smo osjećali da imamo neku vrstu utjecaja na ono što se događa.

Kako je Queer Zagreb rastao i razvijao se sve te godine?

Queer se oslanjao na malo drugačije razumijevanje stvarnosti – mi se programom nismo obazirali tko je iza, a tko ispred. U artu je to teško na taj način postaviti, ja sam htio graditi programe na tezi da queer ovisi o geografiji i da je svaki takav uvjetovan određenim društvom autentičan. Samo tako mi se činilo da se možemo posvetiti punom razumijevanju queera u raznim oblicima u kojima se pojavljuje, ili skriva, ili naslućuje. A sam Queer Zagreb je rastao popunjavajući razne rupe u onome što je dostupno u Hrvatskoj, od filmskih programa, likovnih, književnih do izvedbenih. Skoro nigdje nije bilo queera tada, a sad je gotovo trendovski se baviti queerom.

Koliko su se situacija i društvena klima u Hrvatskoj od tada promijenile po pitanju queera, seksualnih manjina i ljudskih prava? Hoće li Orbanizacija Evrope i jačanje desnice, dešavanja u Poljskoj, Sloveniji itd. retrogradno djelovati na bitke koje ste izvojevali?

Ti valovi retradicionalizacije su nas zahvatili i napravili štetu, ali su nas sve podsjetili da kad se radi o stvaranju sigurnijeg i pravednijeg društva, radi se o kontinuiranom poslu edukacije, održavanja razina koje su se postavile. No, nije slučajno da se ovakvo jačanje desnice potpomognute crkvom tako snažno osjetilo baš u novim državama i mladim demokracijama. Institucije naših demokracija nisu dovoljno snažne da se odupru tome, i to živimo danas, ali samo osvješteni. Odgovorni građani će biti najbolja obrana od takvih navala u budućnosti i mi sami postajemo najbolja brana demokratskog društva čije vrijednosti se vide upravo u tretmanu onih koji nisu većina.

Q20 plakat; FOTO: Sanjin Kaštelan

Politička platforma Možemo je stasala iz organizacija i inicijativa čiji ste i sami dio. Postoji li mogućnost da se ta klima preseli i na ostale gradove u Zagrebu i da se prepiše to iskustvo?

Možemo je sigurno jedna nova energija i jedno novo razumijevanje politike kao instrumenta borbe za javni interes, a javni interes i javno dobro jesu vrijednosti kojih su se družali ljudi u Možemo dok su bili dio nevladinog sektora. Nadam se da će se ta energija i entuzijazam prenijeti na ostale gradove i da će građani sve više htjeti biti uključeni u politički život u svojim sredinama.

Kad govorimo o iskustvu i putu koji ste prešli, šta je ono što biste savjetovali nama iz okolnih zemalja, koji smo i dalje svjetlosnim godinama iza vas?

Ne bih samo tako odbacivao ikoju stvarnost i situaciju, ali razumijem da je i percepcija stvarnosti drugačije onih koji su u nekoj borbi i aktivizmu i posredno ipak žive svoje queer živote možda mnogo drugačije od onih koji nisu dio toga i koji se tek trebaju ohrabriti. Ja recimo da se nisam bavio Queer Zagrebom, možda bih otišao iz Hrvatske jer mi je trebalo živjeti queer identitet, ali kroz rad na queer festivalu sam osjećao da nekako živim najpunijim načinom koji mogu. Tako da bi moj savjet uvijek bio da se svatko pokuša osjećati što točnije sa samim sobom. I ako je borba za queer prava ono što nam daje taj osjećaj, onda nema tog puta koji se neće prijeći i cilja koji se neće postići.

Zašto ste odabrali umjetnost kao medij kroz koji ćete djelovati, ili se to negdje samo nametnulo?

Umjetnost je bio namjeran odabir – umjetnost komunicira s velikim brojem ljudi na jednoj drugoj razini od čistog aktivističkog načina borbe. Mene je zanimala ta širina i čitav spektar mogućnosti pokazivanja javnosti što znači biti queer, što znače margine, što znači biti manjina, i da svatko u određenoj situaciji negdje nekad biva manjinom. Kroz art je moguće gledati svijet tuđim očima i iz perspektiva koje nisu samo naše osobne. Zato mi se čini da je umjetnost ono što nas čini boljim ljudima i ono što nam potiče i kreativnost i empatiju.

Osim što ste se izborili za participaciju queer-a u mejnstrimu, Hrvatska ima solidne zakonske regulative (makar se to nama iz Bosne tako čini) koje se tiču istospolnih partnerstava, trans osoba, itd. Koja borba je bila zahtjevnija i je li je bilo moguće voditi odvojeno?

Bilo je moguće voditi borbu odvojeno, i na neki način se ona tako i vodila. Queer Zagreb nije bio primarno fokusiran na čistu promjenu legislative, to nije bio naš kapacitet najjači. Ali paralelno odvijanje dva snažna pravca – onaj aktivistički kroz prajd i onaj umjetnički kroz queer rezultirali su time da Hrvatska jest napravila ogroman korak naprijed. Zakoni se uvijek mogu mijenjati, ali da bi oni funkcionirali i da bi imali smisla „na ulici“, za to je potrebna druga vrsta akcija – kampanje, art, edukacije.

Koliko se mlade generacije queer osoba razlikuju od vas kada ste kretali prije 20 godina? Koliko je njima danas lakše, budući da postoji infrastruktura i umiju li to da cijene? S druge strane, nemoguće je ne primijetiti da je sve veći broj mladih ljudi radikalan i da otvoreno propagiraju mržnju i netoleranciju.

Popuštanje crkvi posljednjih trideset godina sigurno ima utjecaja na poraznu činjenicu da među mladima postoje zaista neke tendencije koje ne bismo očekivali. Ali s druge strane vidimo posve drugačiju stvarnost, mlade koji su ponekad i nadišli ove identitetske odrednice, sve je fluidnije, manje važno, nije uvijek svaki taj identitet usuprot nečemu, moguće je ne biti nevidljiv na mnogo više načina nego smo ih mi imali na raspolaganju. Da biste pogledali queer film danas ne zahtijeva nikakav poseban angažman, a prije dvadeset godina ste morali na tu jednu rijetku projekciju otići vani, izložiti se, neki strah živjeti… ali ste morali ići, što zbog filma, što zbog socijalizacije. To osnažuje, iako se iz današnje perspektive čini kao neka luda stvarnost. Tako da sam sretan znati da se queer identiteti mogu živjeti na mnogo načina na koje mi nismo mogli ni zamisliti.

Igor Zenzerović – Studija jednog zagrljaja: FOTO: Silvija Dogan

Kako preživljavate već treću pandemijsku godinu i je li u Hrvatskoj bilo rezova budžeta lijevim i queer organizacijama, pod izlikom da postoje potrebitiji?

Nažalost rezova ima svake godine, nekad mi se čini da se svi bavimo magijom jer ne znam odakle se više može rezati. No, rezovi su rezultat nesposobnosti i manjka političke volje da se uspostavi razvojna i progresivna kulturna politika koja će se prestati oslanjati isključivo na mastodontske institucije u kulturi. Dugotrajni rezovi će zapravo rezultirati osiromašenjem onoga u čemu bismo mogli parirati i konkurirati sa svijetom, kad bi samo bilo malo vizije – ali za to je potrebno da se i politika razumije kao javni servis.

Queer Zagreb svoju obljetnicu želi obilježiti saradnjom sa Univerzitetom Yale iz SAD-a pri kojem će se organizovati izvedbeni i konferencijski program posvećen Queer Zagrebu s realizacijama u Zagrebu u maju i na Univerzitetu Yale u septembru, a ovoj će saradnji biti posvećen jedan broj American Theater magazina. Druga međunarodna saradnja je ona s British Museumom s kojim će Queer Zagreb organizovati edukativni program za domaće kustose i muzeje o stvaranju posebnih programa u okviru postojećih postava s naglaskom na queer i LGBTIQ+ tematiku u umjetnosti, a sve po uzoru na jedan od najuspješnijih programa koje je British Museum uveo prije nekoliko godina.

Ipak, osnovna programska linija Queer Zagreba je podrška domaćim umjetnicima i saradnjama s domaćim kulturnim institucijama i organizacijama. Tako će se dvadeseti Queer Zagreb obilježiti kroz projekte i programe koji se realizuju u saradnji s HRT-om, Hrvatskom poštom, Kinom Mediteran, Ansamblom LADO, Etnografskim muzejem, Festivalom svjetske književnosti, Tjednom suvremenog plesa, Institutom za etnologiju i folkloristiku i mnogim drugima. Jedna od kustoskih tema kojima je program posvećen je istraživanje queera u hrvatskom folkloru i narodnoj baštini.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!