Ružičasti trokut: tragična povijest stigmatiziranja i etiketiranja LGBT osoba

23. 02. 2022

Godinama unazad opsjedaju me razmišljanja o stravičnim zločinima Drugog svjetskog rata. Tu, u prvom redu, mislim na zločine koji su proizašli iz nacističke ideologije – logore smrti, istrebljena na osnovu rasnog predznaka i stereotipizacije. Znala sam zastajati nasred puta, nasred riječi i misli, i pomisliti: Kako je moguće da je svijet nastavio dalje? Kako – nakon toliko žrtava? Kako – nakon takve vrste najbrutalnijeg dehumaniziranja? Kako – nakon takve nečovječnosti još uvijek ima života?

PIŠE: Nikolina Todorović

Premda sam obično sa tih predavanja izlazila iscrpljena i smrvljena, priznajem da mi je semestar u kojem smo, na fakultetu, obrađivali povijest Drugog svjetskog rata i njegovu najtamniju mrlju, donio u život nešto što mi je bilo prijeko potrebno. A to je spasonosna literatura: O banalnosti zla – Hana Arent, Zar je to čovjek – Primo Levi, Modernost i holokaust – Zygmunt Bauman, Rat nema žensko lice – Svetlana Aleksijevič. To su knjige koje su možda i najsnažnije utjecala na mene tijekom studija, a koje su zasigurno u mene unijele neku vrstu neposrednije komunikacije sa najbrutalnijom mrljom čovječnosti. I danas, naravno, još uvijek sam jedna od onih koja Aušvic i sva druga mjesta stradanja i genocida ne umije objasniti nijednim fenomenom – ni time što je zlo banalno ni time što nas je naša civlizacijska modernost i napredak možda samo dovelo na prag holokausta. Jedino dokle mogu dokučiti kada mislim o ovim stradanjima i dalje je pitanje koje u svojoj suštini glasi: Ali, kako, kako je moguće?!

Bez sumnje, holokaust je danas fenomen kojim se na razne načine, raznim prigodama i povodima, bave različite discipline, akademske zajednice i kulturne institucije. No uprkos tome, iznova me obeshrabruje činjenica da smo uistinu jako malo naučili iz ove strahovite historijske lekcije.

Kao središnji civilizacijski i povijesni događaj, holokaust bi trebao predstavljati vrhunac našeg samorazumijevanja i poimanja međuljudskih odnosa. Ipak, još uvijek u svijetu podjednako cirkulišu iste one matrice i premise koje su se zagovarale u nacističim i genocidnim ideologijama. I dalje se svijet dijeli na tobožnje superiorne, bijele, čiste rase i one druge, koje su manje vrijedne. Još uvijek sa zidova i javnih prostora fašistički simboli i poruke poručuju da postoje oni koji siju strah i oni koji moraju živjeti u strahu. Naposljetku, još uvijek postoje oni koji vjeruju da se određene grupe ljudi trebaju smaknuti, pobiti, istrijebiti, prebiti, i još uvijek postoje ljudi koji se zbog svoje rase, religije, seksualne orijentacije ili boje kože, ne smatraju ravnopravnim.

Jedna od sistematskih žrtava nacističkog terora bila je i LGBT zajednica. Svijest o stradanju i patnji LGBT osoba, uprkos tome, ostaje poprilično skučena. I što je još važnije – progonjenje i teror na osnovu seksualne orijentacije zapravo nikada nije ni prestalo.

Činjenica je da, gledano po dugotrajnosti, homoseksualne osobe bile su najduže progonjene tijekom nacističke ideologije. Jer nacistički zločini i progoni nad homoseksualcima započinju još od tridesetih. Ksenofobija, rasizam i homofobija – tri su ključne odrednice nacističke ideologije. Kao žrtve nacizma, homoseksualne osobe su se razlikovale od ostalih žrtava, na primjer Jevreja, jedino po ušivenom simbolu na logoraškom odijelu – ružičastom trouglu. U suštini, njihova je sudbina bila zajednička: hapšeni su, deportovani u logore, tamo mučeni i/ili ubijani.

Slijedom toga, bez sumnje, jedan od najvećih fenomena i događaja u povijesti LGBTIQ zajednice zasigurno je bio holokaust. Drugim riječima, to je jedan od ultimativnih pokazatelja teškog položaja LGBTIQ osoba u kulturi i politici koja je, prije svega, zamišljena i izgrađena na patrijarhalnoj i heteroseksualnoj normi. Upravo zbog toga je važno podsjećati na to da su žrtve nacističkog režima bile i osobe istospolne seksualne orijentacije – i to mahom samo zbog svoje seksualne orijentacije.

LGBT osobe su se, u nacističkoj političkoj agendi, smatrale velikom prijetnjom. Naime, jednako kao i prema Jevrejima, nacisti su homoseksualce smatrali ne samo inferiornim, nego i ozbiljnom prijetnjom za normalne i zdrave ljude, uništiteljima društva, i onima koji sa zavjerom rade protiv Njemačke. Sa druge strane, dakako, nacisti su proganjali homoseksualce zato što su oni odbijali živjeti prema idealima koje je nacionalsocijalizam predodredio – isticanje muževnosti i reprodukcija kojoj je središnji i osnovni cilj bio rađanje njemačke arijevske djece.

Nacistički režim je bio opsjednutu muškom spolnošću, muškom snagom i muževnošću. Stoga su i arijevska djeca trebala predstavljati izvednicu te idealizirane muškosti. Dok, sa druge strane, ženska spolnost nije bila u centru interesovanja nacističke ideologije.

To je veoma značajno iz jednog razloga: odnosa nacista prema lezbejkama. Naime, vjerojatno zabog toga što su žene bile prisiljene vratiti se tradicionalnoj ulozi supruge i majke, i zato što su nacisti smatrali da se ženska seksualnost može lako kontrolirati, odnos nacista prema lezbejkama umnogome se razlikovao od njihovog odnosa prema gejevima. Istina, postoje slučajevi u kojima su lezbejke četrdesetih godina hapšene i otpremljene u koncentracione logore, ali procentualno ni približno srazmjerno broju uhapšenih, deportovanih i ubijenih gejeva. To je, dakle, ništa drugo negoli posljedica činjenice da su nacisti vjerovali da se ženska seksualnost, žene uopšte, vrlo lako mogu kontrolirati i, u konačnici, preobraziti, vratiti u normalno.

U blistavoj autobiografskoj knjizi Heinz Hegera – Muškarci sa ružičastim trokutom: Svjedočanstvo homoseksualca o zatočeništvu u koncentracijskim logorima 1939.-1945. (Domino, 2008., prijevod: Boris Perić), imamo jedinstvenu priliku čitati svjedočanstvo homoseksualca koji je preživio šest godina u nacističkim zatvorima i logorima.

Zanimljivo je, naime, da nas ova knjiga dovodi do jednog važnog pitanja i fenomena – do toga kako su nacisti hapsili, otkrivali i pronalazili homoseksualce. Sa jedne strane, tu su razni spiskovi, policijski popisi osumnjičenih za homoseksualnost, ali nerijetko se dešavalo i to da kada uhapse jednoga, muče ga sve dok ne otkrije ime svog partnera ili prijatelja, ili mu pak za otkrivanje imena obećaju blaži postupak. Ponekad su pronađene fotografije, pisma ili razglednice, također, dovodile do imena homoseksualca kao u slučaju Heinza Hegera. Njegova ljubav prema Fritzu, kako navodi u svojoj knjizi, otkrivena je upravo preko razglednice koju mu je poslao za Božić 1938. godine.

Heger je optužen, zatvoren, a kasnije je poslan u koncentracijski logor obučen u uniformu s ružičastim trokutom. Većina ružičastih trokuta, kako navodi Heger, doživjela je brutalno mučenje – bili su najomraženiji od svih logoraša: Bio je mlad i zdrav homoseksualni muškarac. Prvo večernje postrojavanje nakon što su ga dodali našoj kaznenoj grupi bilo mu je i zadnje. Nakon što je stigao ščepali su ga i ismijavali, potom ga istukli i na koncu pljuvali po njemu. Muke je podnosio sam i šutke. Tada su ga stavili pod hladan tuš, bila je studena zimska večer, i on je čitavu zimsku noć stajao izvan baraka. Kad je došlo jutro, njegovo je disanje postalo čujno hripanje. Poslije je priopćeno da je uzrok smrti bronhijalna upala pluća. No prije nego je do toga došlo, opet su ga istukli. Tada su ga vezali za stup i postavili pod električnu lučnu svjetiljku dok se nije počeo znojiti, pa ga ponovno stavili pod hladan tuš, i tako dalje. Umro je tijekom večeri (Heinz Heger, Muškarac sa ružičastim trokutom).

O nasilju koje su LGBT osobe pretrpjele u koncentracionim logorima svjedoči nebrojeno mnogo svjedočanstava u kojima se, gotovo bez izuzetka, navode brutalna premlaćivanja, ali i verbalna degradiranja. Nadalje, nasilje se, također, vršilo i u ime zdravstvenog istraživanja. Neetička i dehumanizirajuća eksperimetisanja bila su svakodnevnica nacističkih mučitelja-doktora-naučnika, te je stoga jasno da ni homoseksualne osobe nisu bile pošteđene ovakve vrste patnje. Njihova teorija bila je, prema svjedočenju, da homoseksualci mogu postati heteroseksualci kastracijom i hormonskim tretmanima, nakon kojih je plan bio poslati ih u bordel na preobražaj.

Jedno je sigurno, vrijeme ružičastih trokuta na logoraškoj košulji, čini samo jedan odlomak iz duge povijesti progonjenja LGBT osoba. Istina i dalje ostaje porazna: sa ili bez trokuta, stigmatizacija i etiketiranje ne spadaju sa LGBTIQ zajednice i njenih pojedinki i pojedinaca.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!