MIHAELA ŠUMIĆ: Obiteljsko nasilje i seksualno zlostavljanje teme su o kojima pišem jer me plaše

24. 02. 2022

Mihaela Šumić (1998, Banja Luka) bosanskohercegovačka je pjesnikinja i spisateljica koja je nedavno za zbirku priča Herbarij svete smrti osvojila regionalnu nagradu Štefica Cvek, a netom prije toga je nagrađena Čučukovom knjigom za svoj pjesnički prvijenac Nekoliko sitnih uboda.

Za naš portal, Mihaela Šumić je govorila o regionalnim nagradama i natječajima, poslijeratnoj generaciji bh. autora i autorica, njenim intimnim uzorima i strahovima, književnosti kao eskapizmu, prevođenju kao dinamičnom i odgovornom poslu, obiteljskom nasilju i seksualnom zlostavljanu unutar obitelji, bračne zajednice i općenito nasilju nad ženama kao temama o kojima će nastaviti još dugo da piše i promišlja, te o kvir književnosti i tome kako su, vrlo često, autori i autorice koji/e uvode kvir motive prinuđeni taktizirati, umotavati priču, izbjegavati eksplicitno i ogoljeno opisivanje kako ne bi odbili publiku.

Razgovarala: Nikolina Todorović

Nedavno si za zbirku priča Herbarij svete smrti, zajedno sa još nekoliko kolega/ica književnika/ica iz regiona, dobila regionalnu književnu nagradu Štefica Cvek. Nagrada je pokrenuta od strane Regionalnih kritičarki Pobunjene čitateljke, te voditeljica portala Bookvica.net, sa ciljem afirmacije, prije svega, ženskog stvaralaštva koje obuhvata regionalno govorno područje i sve prozne knjige objavljene tijekom 2021. godine. Dakle, tvoja proza je prepoznata kao pobunjena književnost, odnosno književnost koja se bavi ženskim, feminističkim i kvir temama. Koliko tebi intimno, kao jednoj od dobitnica, znači ova nagrada, ali kako je istovremeno doživljavaš i tumačiš u kontekstu njene važnosti za regionalne književne nagrade i natječaje? Šta je to novo, subverzivno i značajno što našoj književnosti donosi utemeljenje nagrade koja nosi nazivi po sjajnoj i autentičnoj junakinji kakva je Štefica Cvek?

Ova nagrada je zaista bila iznenađenje, posebice kad sam čula koliko je naslova predloženo. Možda će zvučati pomalo smiješno, ali imati bilo kakvu poveznicu sa Dubravkom Ugrešić i njenim utjecajem na suvremenu balkansku književnost uistinu je velika čast. Nagrada „Štefica Cvek“ je prva nagrada na našim prostorima kojoj je u cilju promocija „marginaliziranih“ tema u domaćoj književnosti, onih tema koje nekako nevidljivo prolaze ispod radara. Za ovako male prostore to je iznimno značajno jer imamo tu tendenciju da sve interpretiramo kroz nešto tradicionalniju prizmu pa samo ona književnost koja se eksplicitno etiketira kao „feministička“, „aktivistička“ i „kvir“ biva viđena i doživljena kao takva, a ona djela koja se bave istim ili sličnim temama, ali se ne etiketiraju na taj način žive u nekom međuprostoru. Pobunjene čitateljke su ovom nagradom tom međuprostoru dale strukturu, što je uistinu nešto novo i veoma važno za regionalnu književnost.

Herbarij svete smrti svježa je, autentična i uzbudljiva zbirka priča kakva se rijetko sreće u regionu – navodi se u obrazloženju za nagradu Štefica Cvek. Ono što je zaista karakteristično za tvoju dosadašnju zbirku poezije i proze jeste svježina koju unosiš u našu savremenu književnost – počevši od tema kojima se baviš, te inovativnih, hibridnih žanrova i autentičnog stila. Meni su, na primjer, u tvojoj književnosti posebice zanimljivi tragovi i pečati onoga što je, čini mi se, na tebe ostavilo i ostavlja snažan utisak. U prvom redu tu mislim na latinoameričku i špansku kulturu, tradiciju, književnost i umjetnost. Hrabro je i pohvalno to što u književnost uvodiš vlastite uzore. Posebno mi je bilo zanimljivo čitati kako se obraćaš junakinjama iz latinoameričkih serija. Činjenica je da su one važan dio naših odrastanja, generacijski nešto što nas je mahom obilježilo, umnogome i oblikovalo. Dakle, nismo mi samo djeca rođena poslije rata, postoji još jednako mnogo fenomena koji su nas ispratili u odrastanju, o kojima uporno šutimo kada pišemo jer mislimo da su te teme trivijalne, sitne, smiješne… Koliko misliš o tome dok pišeš? Koliko misliš, dakle, o perspektivi iz koje progovaraš, okruženju iz kojeg dolaziš, ali i raznim uzorima koji nas, na izvjestan način, dok smo mladi, nerijetko udaljuju, usamljuju ali i oslobađaju iz društva i sredine kojoj pripadamo?

Kad sam tek počela ozbiljnije pisati (u smislu da želim da netko to pročita), izbjegavala sam takve teme jer su mi izgledale previše banalno u usporedbi sa književnošću kojom sam tad bila okružena, to je ona „književnost iz školske čitanke“ i to je bio jedini period u kojem mi je bilo teško pisati, slijedila sam tu ustaljenu i jedinu formu koju sam poznavala, ali to nisam bila ja i nekako sam se uvijek osjećala nedorečenom. No kako sam sve više čitala nešto noviju književnost tako sam bila sve oduševljenija tom sposobnošću pojedinih pisaca da banalnost reinterpretiraju na autentičan način. Tad sam se počela igrati sa temama, stilovima, jezicima, epohama, geografijom i svim ostalim fenomenima uz koje sam odrastala.

Književnost je za mene uvijek bila eskapizam, knjige sam čitala jer je svijet oko mene bio previše opipljiv, bolan i izvjestan, svijet u knjigama bio je kao neko zasebno tijelo, nešto nepoznato i uzbudljivo i prepuno novih iskustava, ne morate putovati na kraj svijeta – knjige pružaju taj isti nivo tjeskobe i uzbuđenja uslijed otkrivanja nečeg novog.

Poslijeratna rekonstrukcija društva i klimave političke strukture obilježile su djetinjstvo svih nas koji smo se rodili i/ili odrastali nakon rata i još uvijek ne možemo reći da smo ikad osjetili da živimo u stabilnoj zemlji niti da smo ikad u potpunosti mogli definirati tu zemlju. U poslijeratnoj BiH neustaljenost je izvjesna, tako da vjerujem da svi tragamo za nekom šačicom stabilnosti u knjigama, filmovima, glazbi ali i jedni u drugima.

Do sada si objavila dvije knjige: zbirku pjesama Nekoliko sitnih uboda (2020) i zbirku priča Herbarij svete smrti (2021). Zanimljivo je da si obje knjige objavila u izdavačkoj kući Imprimatur iz Banja Luke. Koliko ti je povjerenje i suradnja sa ovom izdavačkom kućom, urednicima/icama, bila značajna u procesu afirmiranja na književnoj sceni? Neafirmisani/e autori/ice da bi objavili prve knjige obično svoje rukopise šalju na razne natječaje. Kako posmatraš i percipiraš regionalne natječaje za mlade autore/ice, odnose izdavačkih kuća prema neafirmisanim autorima/icama? U svemu tome, mora li, vrijedna i talentirana zbirka i knjiga, naći svoj put do izdavača i čitatelja uprkos svemu?

Kad je riječ o književnim natječajima, pokušavala sam, ali konkurencija je velika i ponekad je zbilja teško tako doći do izdavača. Mnogi natječaji su jezično ili prostorno uvjetovani, a na regionalnim je konkurencija baš velika. Još jedan problem sa književnim natječajima je distribucija knjiga.

No, da ne dužim o tim komplikacijama, uspjela sam objaviti dvije knjige i suradnja sa Imprimaturom je jedna od boljih stvari koje su mi se desile u posljednjih nekoliko godina. Imprimatur čini mali tim ljudi koji su u izdavački posao ušli više iz ljubavi prema književnosti nego iz interesa i upravo zbog toga su spremni na rizik koji nosi objavljivanje neafirmiranih autora i autorica. Objava prvih knjiga je u kontekstu isplativosti kompliciran i rizičan korak i izdavačke kuće su većinom skeptične kad je riječ o prvim knjigama, posebice knjigama poezije.

Vrijedne knjige će nekako i nekad naći svoj put do čitateljske publike, to je neizbježno, no ukoliko nemate podršku izdavača, taj proces može trajati godinama.

Budući da si do sada pisala i objavila poeziju i prozu, koju od ove dvije forme smatraš zahtjevnijom i, prije svega, šta je ono što ti je mogla pružiti svaka od njih? Koliko se, u tvome iskustvu, razlikuje proces pisanja poezije i proze? Osim toga, da li trenutno radiš na nekom novom rukopisu? U kojoj formi zamišljaš svoju sljedeću knjigu?

Pisanje ne smatram zahtjevnim, bilo da je riječ o poeziji ili prozi, zaista uživam dok pišem i otkrivam nove stvari. Rekla bih da je to koliko je nešto zahtjevno više stvar raspoloženja i okolnosti – nekad bih napisala priču, ali jednostavno ne mogu odvojiti tih nekoliko sati da sjedim i pišem pa na kraju od toga napišem pjesmu.

Poezija je dosta brža od proze i u vremenu koje je potrebno za njeno pisanje, ali i u ritmu i slikama; poeziju više doživljavam kao neki skup flashbackova, a prozu kao veliki filmski prostor.

Za prozu treba više vremena i pripreme, no ta priprema za pisanje je jedan od najzabavnijih dijelova pisanja – mogla bih satima sjediti pred laptopom i čitati o nekim povijesnim događajima ili kulturama i mitologiji i kasnije to sve povezati u jednu priču. Poezija dozvoljava više eksperimentiranja sa slikama i njihovom povezanosti, sa onim što se govori i načinom na koji se to nešto govori.

Ove godine bi, ukoliko sve bude išlo po planu, trebala biti objavljena zbirka poezije „Imenik Laure Carvalho“ koju sam pisala tijekom prvog lockdowna 2020. Tu sam si dozvolila da kreiram neku vlastitu formu i da se igram sa kontekstom i slikama i više je konceptualnog karaktera. Kad je riječ o daljim književnim pothvatima, još uvijek nisam sigurna u kom pravcu idem, počela sam nekoliko stvari istovremeno, ali imam premalo slobodnog vremena za sve ono što mi padne na pamet.

Postoje li teme i motivi kojima se opsesivno vraćaš? Postoji li nešto što te opsjeda, teme o kojima promišljaš svakodnevno i koje se prelijevaju i kovitlaju u tvojoj književnosti?

Reakcije na moju prvu knjigu bile su da je puna nasilja i smrti, ne toliko u eksplicitnom smislu koliko u smislu poante i neke centralne teme. To se nastavilo i u drugoj knjizi. Istovremeno me fascinira i užasava koliko smo navikli na nasilje, koliko je ono postalo dio svakodnevnog života na našim prostorima i kako više uopće ne reagiramo na njega.

Obiteljsko nasilje i seksualno zlostavljanje unutar obitelji su teme o kojima pišem jer me plaše. Baš kad sam završila drugu knjigu u kojoj ima dosta priča u kojima je upravo to centralna tema objavljeni su podaci o seksualnom zlostavljanju maloljetnica od strane srodnika, iskorištavanju maloljetnica u pornografske svrhe i prostituciji maloljetnica (također unutar obitelji) kao i seksualnom zlostavljanju unutar bračne zajednice i općenito o nasilju nad ženama u BiH – za vrijeme pandemije broj slučajeva je naglo porastao i to su, naravno, samo prijavljeni slučajevi. Sama činjenica da su to stvari o kojima sam mjesecima pisala u svojim pričama i da se to u tolikom broju dešava i kod nas me potreslo i zaprepastilo. Upravo zbog toga mislim da ću nastaviti pisati o tome.

Jako dugo razmišljam i pišem o tome kako je odnos prema kvir književnosti u bosanskohercegovačkom izdavaštvu vrlo krut, a opet, sa druge strane, nerijetko se dešava da se i u recepciji kvir književnosti dogodi neka vrsta deprimirajućeg promašaja. U svojim knjigama ti se, između ostalog, baviš i kvir motivima i temama, pišeš homoerotsku poeziju… Kakvo je tvoje mišljenje o kvir književnosti koja nastaje u Bosni i Hercegovini? Itekako imamo autore i autorice, različitih generacija, koji pišu o kvir temama i motivima. Ali da li ih čitamo dovoljno? Da li se o tim temama jasno i otvoreno progovara u književnim kritikama?

Istina je da za ovako malu zemlju imamo dosta odličnih književnika koji pišu o kvir temama i drago mi je što neka od njihovih djela uspijevaju naći put do šire čitateljske publike. Problem sa kvir temama u bosanskohercegovačkoj književnosti je što su ili nevidljive ili vidljive, ali nam je prijatnije da ih ignoriramo. Takav je otprilike i stav prema LGBT zajednici u BiH. Tradicionalni i većinski dio društva će tvrditi kako kod nas „takvi ljudi“ ne postoje ili će onog trenutka kad shvati da „takvi ljudi“ ipak postoje u našoj zemlji početi redati čitav niz kletvi, prijetnji i uvreda, a onaj malo otvoreniji dio društva će uvažiti nečiju seksualnu orijentaciju, ali će se neprestano autocenzurirati kako bi se prilagodio većini. To se dešava i u književnosti, bavit ćemo se radije stilom i društvenim kontekstom i univerzalnosti teksta, što i jesu veoma bitni faktori u tumačenju književnog djela, ali nekako ćemo uvijek „preletjeti“ preko homoerotskih motiva, što se zasigurno ne dešava s djelima u kojima su likovi heteroseksualni ili u kojima je glavna tema te prirode.

Da bi se na našim prostorima kvir književnost uspjela izboriti za vidljivost na široj sceni, nažalost moramo taktizirati, romantizirati, cenzurirati i nekako „umotati priču“ da ne bude previše eksplicitno, otvoreno i bukvalno jer će u suprotnom odbiti većinsku publiku, nazvala bih to nekom vrstom „straightbaitinga.“

U posljednje vrijeme zapazila sam da mnogo vremena i truda ulažeš u prevođenje. Posao prevoditelja/ice je jedan od onih koje zaista smatram posebno dragocjenim, zbog toga i u ovom razgovoru započinjem tu temu. Kakvo je tvoje iskustvo i viđenje prevođenja? Da li ti je prevođenje izazovan i zahtjevan posao? Mogu li se prevoditelji/ice povremeno dosađivati dok prevode, ili je to dinamičan, odgovoran ali istovremeno i zabavan proces koji odvaja i odvodi iz stvarnosti i svakodnevnice? Za izdavačku kuću Imprimatur nedavno si prevela knjigu Sezona uragana Fernande Melčor. Ponovo ono što je tebi blisko – latinoamerička književnost?

Moje iskustvo s prevođenjem počelo je još u osnovnoj školi kad sam bila čudakinja koja sluša tradicionalnu meksičku glazbu pa da bih opravdala svoje „čudaštvo“ počela sam prijateljicama prevoditi neke od pjesama koje sam voljela slušati. Prva stvar koju sam prevela bila je pjesma „Acá entre nos“ Vicentea Fernándeza, no trebale su proći godine kako bih se usudila prevoditi književnost. U prevoditeljskom radu nema prostora za dosađivanje, upravo tako kako si rekla – to je dinamičan i odgovoran proces za koji treba puno vremena, puno strpljenja i koncentracije. U početku može biti teško dok se ne uhodate i ne suživite s tekstom, ali nakon toga se opustite i zapravo postane zabavno, posebice kad sleng jezika s kojeg prevodite prilagođavate slengu jezika na koji prevodite. Imala sam tu sreću da moj prvi zvanični prijevod bude „Sezona uragana“, roman koji objedinjuje nekoliko meni bliskih i dragih tema, meksičku kulturu uz koju sam nekako paralelno odrasla i stil dosta sličan Márquezovom, tako da sam zaista uživala u čitavom procesu, mada ne negiram da je bilo mučnih trenutaka.

Kao sjajna spisateljica, zasigurno mnogo vremena provodiš čitajući, otkrivajući nove autore/ice, i vraćajući se najdražima? Budući da sam sigurna da imaš vrlo zanimljiv, bogat i originalan spisak, možeš li za naš portal izdvojiti nekoliko naslova koji bi bili tvoje preporuke za čitanje?

Knjige kojima se uvijek vraćam su Márquezove knjige – zahvaljujući njegovom svijetu, psihodeličnoj šarolikosti likova i prostora i njegovom stilu sam se zaljubila u književnost. Za one koji vole poeziju, posebice homoerotsku poeziju, preporučila bih „Bilitidine pjesme“ (Les chansons de Bilitis) autora Pierrea Louÿsa; ta zbirka je objavljena krajem devetnaestog stoljeća i autor je sve pjesme bazirao na fragmentima Sapfine poezije tvrdeći kako je on zapravo samo preveo poeziju sa grčkog jezika te kako je Bilitida stvarna osoba koja je živjela u isto vrijeme kad i Sapfa, što je kasnije demantirano. Tu zbirku su žene kriomice poklanjale jedne drugima početkom dvadesetog stoljeća, tako da iza te zbirke stoji čitava jedna povijest koja oživljava pred čitateljem. Kad je riječ o drugim preporukama, savjetovala bih svima da ne bježe od suvremenih domaćih autora, što je greška koju sam i sama napravila i sad imam osjećaj da sam propustila mnogo toga i da će mi trebati još pet života da sve nadoknadim jer zaista imamo sjajnu književnu scenu i sjajne autore; preporučila bih „Kintsugi tijela“ Senke Marić, „Zovite me Esteban“ Lejle Kalamujić, „Svetkovinu“ Magdalene Blažević, „Junaka bez lica“ Fedora Marjanovića, „U jarku“ Slađane Nine Perković, „Vrapce u oluji“ Ninoslava Mitrovića, „Otkako sam kupila labuda“ Tanje Stupar Trifunović, „Uhvati zeca“ Lane Bastašić i „Privremeni boravak“ Jasmine Topić (ovo je zaista skraćen popis).

Kada u ovom trenu listaš svoje zbirke, unatoč tome što su objavljene, što već žive svoje samostalne živote, osvajaju nagrade i pripadaju tebi koliko i svakom novom čitatelju/ici, da li su to, u tebi, i za tebe, zauvijek završene priče i pjesme?

Za vrijeme pisanja sam znala da je nešto gotovo upravo u onom trenutku kad vidim da je sve logički povezano i da iz čitateljske perspektive izgleda dovršeno. Iz sadašnje autorske perspektive bih opet možda promijenila neke dijelove, ne toliko u smislu sadržaja već bih možda nekim likovima dala više prostora da se odmore od svojih traumatskih iskustava, no to onda ne bi imalo smisla iz perspektive čitatelja, niti bi bilo dosljedno.

Većinom sam zadovoljna onim što je do sada objavljeno, a i imala sam sjajne urednice koje su mi pomogle da ono što sam pisala sagledam iz više perspektiva. Za sada bih rekla da te priče i pjesme smatram završenim, no „zauvijek“ je velika riječ i ne znam da li ću možda u budućnosti napisati drugi dio neke priče ili pjesme ili ih proširiti u neki duži format, to je opcija koju bih željela ostaviti otvorenom.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!