A šta će vama istospolna partnerstva?

21. 02. 2022

Sredinom 2019. moj tadašnji partner i ja odlučili smo našu vezu usmjeriti u novom pravcu, podići na neki novi nivo koji je podrazumijevao i planiranje odlaska iz Bosne i Hercegovine. U neku sretniju budućnost – mislio sam tada, priznajem dosta nepromišljeno, s izvjesnim mladalačkim zanosom i romantičnim shvaćanjem. Plan je bio jasan: Španija nas je čekala, trebalo je samo sklopiti životno partnerstvo u Hrvatskoj. To je bio najbrži put jer jedan od nas je bio državljanin Hrvatske, a na osnovu sklopljenog životnog partnerstva drugi bi dobio većinu prava i povlastice koje uživaju bračni partneri državljana_ki zemalja Europske unije. Ni prvi niti zadnji od bosanskohercegovačkih istospolnih parova koji je to učinio, neki zbog simboličke prirode, a neki u želji da svoj zajednički život izgrade negdje drugo, uz sve ono što im je nedostajalo ovdje.

PIŠE: Matej Vrebac

U Zagrebu smo došli jednog ranog ljetnog jutra i u jednom od gradskih matičnih ureda dobili termin za sklapanje životnog partnerstva. Iako je matičar bio sasvim pristojan, osjećao sam izvjesnu dozu nelagode, kao da uzimam nešto što ne pripada meni – valjda osjećaj internalizirane krivice – naspram pomiješanog osjećaja radosti, kao da činim ne znam kakav revolucionarni, historijski čin u ime ljubavi. Ne znam kako se on, moj bivši partner, osjećao u tome trenutku, ali tek poslije, malo prije zakazanog datuma, će mi priznati da se osjećao poniženim što je morao otići iz svoje zemlje u drugu državu sklopiti zakonski prepoznatu zajednicu da bi gradio život u nekoj trećoj i zbog toga što su od njega zahtijevali dodatni par dokumenata (jer svaki šalter ili birokratska procedura su svugdje isti). Naša veza je uskoro popustila pod raznim pritiscima, partnerstvo nikad nije sklopljeno, a neka pitanja su ostala da vise iznad moje glave i godinama nakon toga. Zašto sam se osjećao neprijatno u jednom trenutku? Je li to bio znak moje internalizirane homofobije ili je samo to bila slutnja da se ne radi o pravoj osobi za tako važnu odluku? Šta da smo imali priliku ozakoniti životnu zajednicu u Bosni i Hercegovini? Kakva je to stigma istospolnog partnerstva lebdjela iznad moje glave?

Stigma možda zato što većinu svoga života nisam uopće u glavi imao predodžbu o zakonski zaštićenoj, društveno priznatoj zajednici dvije osobe istog spola. Kao mali svaki put sam naćulio uši kada bih čuo odrasle iz najbližeg okruženja da pričaju o tim nastranim ljudima koji žive zajedno, o ljudima koji su im smetali i za koje bi najradije da ne postoje, a da ih većinski nisu ni poznavali. Već tada se vjerojatno po prvi put potisnula sasvim normalna i prirodna ljudska želja da jednoga dana zasnujem svoju porodicu. Ali porodica koja izlazi van heteronormativnih okvira za mnoge nije „prava“ porodica. Da ponovim ono što je rekla drugarica Nera: Samo nepostojanje pravnog okvira koji ne prepoznaje LGBTI parove utječe na socijalnu i intimnu, psihološku dimenziju ličnosti. Zbog toga mnoge LGBTI osobe potiskuju jednu od elementarnih ljudskih želja radi nemogućnosti da se ta ista želja ostvari. Onda kada se pojavi mogućnost zakonskog prepoznavanja, istospolni parovi često ostanu indiferentni jer dosadašnje iskustvo opresije izrodilo je takav obrambeni mehanizam. Ili, kao u mome slučaju, nelagodu da uzimam nešto što je rezervisano za druge, neke „jednakije“.

U lijepoj i miloj nam BiH već mnoge stvari godinama stoje u vremenskom zastoju, status quo naša je stalna deviza. Od 2018. kada je Vlada FBIH usvojila prijedlog za imenovanje interresorne radne grupe zadužene za analizu propisa kojim bi se regulisale životne zajednice osoba istog spola, po pitanju regulacije istospolnih partnerstva i nekoliko sjednica te grupe, dalje se nije prstom mrdnulo. Ni šira društvena svijest jednako tako nije se bogzna šta pomjerila naprijed, ali neke stvari se jesu pomakle s mrtve tačke. Homomrzitelji – kako ih je nazvala jedna moja profesorica jer direktna i otvorena mržnja nema nikakve veze sa strahom – bi i dalje uzimali za pravo da kroje živote drugima, uglavnom po fašističkim metodama. Nije ni čudno pitati zbog čega se proizvodi toliki strah. Sva mržnja reflektuje se na naše živote pa razmišljamo na način da mi zapravo ne želimo istospolna partnerstva, a ne uviđamo da internaliziramo nešto što ne žele drugi, zaboravljajući šta želimo mi sami_e.

„Fuj“, “Pederčino bolesna treba vas pobiti”, “Što te mati nije abortirala“ „Iš sotone“ – par excellance primjeri govora mržnje, samo su neki od komentara homomrzitelja na društvenim mrežama o kampanji #JednakiPredZakonom, inače kampanji koju je u januaru pokrenuo Sarajevski otvoreni centar. Odlično osmišljena i izvedena kampanja koja je zahvaljujući hrabrim LGBTI učesnicima_cama ilustrirala koja su to sve prava istospolni parovi u BiH nemaju, a koja se za heteroseksualne bračne i vanbračne parove podrazumijevaju. Od poreskih olakšica i stambenih kredita za bračne parove, zdravstvenog osiguranja preko partnera_ice, prava na produženu penziju, prava na zaštitu i raspolaganje zajedničkom imovinom pa sve do nemogućnosti na međusobnu brigu, podršku i donošenje odluka u slučajevima teške bolesti. Ipak zaboravljamo da zbog svega toga parovi nemaju otvorenu mogućnost da zajedno planiraju i maštaju o lijepom i donekle sigurnom životu, i starenju bez strepnje. Nemamo jer nešto što nije regulisano i društveno prepoznato, u stvarnom životu djeluje kao da i ne postoji pa se ljudi onda prema tome tako postavljaju i ponašaju. Jednostavno to isključuju kao realnu mogućnost, stavljaju je van moguće stvarnosti. Naravno i da postoje LGBTI osobe koje partnerstvo uopće ne žele i ne zanima ih takav koncept odnosa, ali i mnoge koje preuzimaju ovaj obrazac jer je tako lakše.

Strejt osobe imaju mnogo privilegija same po sebi: ne moraju se autovati i objavljivati svoju orijentaciju svijetu, pravo na brak im nikad nije upitno, ne mogu izgubiti posao zbog seksualne orijentacije, ne moraju se bojati nasilja zbog svoje seksualne orijentacije. Uglavnom iz takve neosviještenosti vlastitih privilegija ne mogu prepoznati ono što nama nedostaje pa pitaju: A šta će vama istospolna partnerstva? Koja prava su vam to ugrožena? Ona o kojima oni ne razmišljaju, ona koja se svakodnevno za njih podrazumijevaju.

Svima je dobro poznato da život u mraku, skrivanju i samounižavanju i nije neki život. Nije pitanje hoće li se desiti situacije, primjerice da neko ne bude u mogućnosti posjetit partnera_icu u bolnici, nego kada će se nešto od toga desiti u budućnosti, jer život je nepredvidiv. Ne bih želio da sebi postavljam pitanje zašto nisam ništa učinio, osim ako miže u međuvremenu ne zadesi neka Španija ili druga eskapistička misija.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!