Nijedna parada ponosa nije kao prva, ali su sve jednako bitne

Pride u Belgiji Foto: BELGA

Piše: Selma Kešetović

Naša zemlja još nije doživjela svoju prvu povorku ponosa, što ne znači da neki od njezinih stanovnika/ica parade ponosa nisu pohodili/e u nekim od gradova u svijetu gdje su one već dio tradicije.

Ivana Dračo, koja je nakon terora kojeg je prošla kao posjetiteljica Queer Festivala u Sarajevu 2008. godine, svoju prvu povorku ponosa doživjela na alternativnom prajdu u Berlinu. “Nakon nasilno prekinutog Queer Sarajevo Festivala, kojeg pamtim po prijetnjama, uvredama, pljuvanju i naguravanju od strane krvožderne rulje, a zatim i šaketanja od strane huligana i policije koja odbija da pošalje patrolu na mjesto napada – obrela sam se na Berlinu na alternativnom prajdu. Dakle, nije dovoljno imati prajd koji posjećuje pola miliona ljudi i na kojem, bez ijednog incidenta, plešu i uživaju u svoj svojoj vidljivosti i osjećaju sigurnosti i ponosa, prelijepa bića svih rodnih i seksualnih (ne)opredjeljenja i utjelovljenja. I onda sve to završi ogromnim partijem ispred Brandeburške kapije. Berlin ima i nešto što se zove alternativni prajd, nastao kao odgovor na komercijalni, pomodni i depolitizirani (plus rasistički i islamofobni, rekla bi Butler) ‘mainstream’ prajd. Nakon par godina shvatiš da u ovom gradu svaki veliki ulični festival izgleda isto – jednaka količina šljokica, kvira i slobodne ljubavi. I za osobe koje su doživjele fizičke napade u pokušaju da posjete izložbu queer udruženja, i to je dovoljno alternativno. Međutim, iz perspektive Berlina, manifestacije poput alternativnog prajda predstavljaju korak dalje. Pod motom ‘Queer stays radical’ i ‘Yalla to the streets’, pokušava se obračunati sa duboko ukorijenjenim praksama poput homonacionalizma, ‘pinkwashinga’, rasizma i diskriminacije unutar LGBTIQ zajednice. Uz sve to muzika trešti, školjice lete, jednorozi poskakuju. I ja se osjećam u svom, na svom.”

Aleksandar Talijan navodi svoju prvu paradu kao jedinstvenu, posebno u kontekstu samoprihvaćanja i borbe za osnovna prava koja su mu u njegovom gradu uskraćena. “Moj proces outovanja samom sebi bio je jako dug. Sa 15 godina, živio sam u Banjoj Luci i često sam pomišljao na to kako sam usamljen. Ova usamljenost nije se odnosila na nedostatak partnerskog života, nego je imala razorne domene. Vjerovao sam da sam jedina gay osoba u svom gradu (a radi se o drugom najvećem gradu u BiH). U cijelom tom procesu vjerovanja da sam jedina gay osoba u svom gradu, pa možda čak i u državi, do prve parade ponosa na kojoj sam bio, desilo se mnogo promjena. Počeo sam da živim otvorenije, outovan i porodici, ali opet to mi nije bilo dovoljno. Otišao sam na prvu paradu ponosa u Beograd, i smatram da je bilo izuzetno bitno što se radilo o gradu i državi u kojoj LGBTI osobe i dalje stiču svoja prava i slobode, jer nisu ravnopravne. I pošto se radi o državi u kojoj sam nekada živio i u kojoj mi živi dio porodice, ta parada ponosa za mene je predstavljala slobodu, slobodu kakvu do tog momenta nisam osjetio u svom životu. Adrenalin, sreća, snaga, zajedništvo, različitost, ples, borba. Borba bojama, dugom, šarenilom, i jedna šetnja. Jedna šetnja koja znači život! Prvi put osjećam u životu da tu pripadam i da me insititucije prepoznaju. Nisam sam, iako malo ljudi poznajem, ali imam osjećaj da na sve njih mogu računati. Nijedna parada nije bila kao prva, ali sve su jednako bitne. Volio bih da je onaj Aleksandar od 15 godina tada imao priliku vidjeti ovog sada, kao i sve ostale učesnike/ce koji/e su šetali/e, plesali/e i pjevali/e. Njegov izlazak i put do prihvatanja samog sebe bio bi mnogo brži i lakši.”

Aleksandar na prideu u Beogradu

Renata Turkeš, jedna od pionira/ki LGBTIQ aktivizma u poslijeratnoj BiH, posebno u rodnoj Tuzli, gleda na iskustvo prajda kao esencijalno važno, a svoj prvi je doživjela u Belgiji 2014. godine. “Na svoj prvi pride otišla sam tek u Antwerpenu 2014. godine. Mislim da nisam skidala najveći osmijeh s lica, bila sam toliko sretna i ispunjena što svuda oko sebe vidim samo ono najljepše u životu: slobodu, solidarnost i ljubav. Slažem se da je pride u Belgiji, kao i u mnogim drugim progresivnim zemljama, donekle izgubio svoj politički i aktivistički karakter, i prerastao u veliku zabavu i slavlje. To, međutim, nipošto ne znači da nije potreban: prvi pride u Istanbulu održao se 2003. godine kada je prisustvovalo 30 osoba, na prideu 2014. godine učestvovalo je više 100.000 osoba, no već iduće godine pride je zvanično zabranjen!”

Renata povorku ponosa vidi kao proslavu temeljnih prava i sloboda koje LGBTIQ osobe ne uživaju, ali i kao prihvatanje same sebe unatoč heteronormativnosti koja tjera na povlačenje i sram. “Pride je protest protiv sistematskog progona, nasilja, ugnjetavanja, utjerivanja straha, devaloriziranja, ismijavanja i ponižavanja. LGBTIAQ ponos u ovom kontekstu za većinu tako ne podrazumijeva ponos zbog svoje seksualne orijentacije, nego zbog vlastitog mukotrpnog i dugogodišnjeg procesa rasta gdje naučite da prihvatite i volite sebe, da se osjećate dostojanstveno i prebrodite osjećaj straha uprkos nametnutom kolektivnom osjećaju inferiornosti i srama (što je nedavno sjajno objasnila Hannah Gadsby). A heteronormativnost je opresivna prema svima nama, bez obzira na dob, rod ili seksualnu orijentaciju; pride nam je zajednička strategija protiv nametnutih i nerijetko pogubnih okvira srama i stigme. Nadam se da se ubrzo vidimo na prvom prideu u BiH, jedva čekam!”

Mlada Iva Farrah Duraković je ove godine otišla na svoju prvu povorku ponosa na kojoj je pobijedila strah zahvaljujući upravo zajedništvu. “Ljubav, sloboda, mir i pravda, sve je to rečeno jednom riječju, a to je prajd. Moje prvo iskustvo je bilo ove godine u Zagrebu. Osjetila sam strah, ali u jednom momentu, kada sam ugledala armiju ljubavi, mira, slobode i tolerancije iza mene, ispred mene, pored mene, ničeg me nije bilo više strah: shvatila sam da smo zajedno jači i da sve nevolje možemo pobijediti našim šarenilom!”

Na kraju možemo samo zaključiti da ovi ljudi zaslužuju hodati ponosno i u svojoj državi, kao i svi/e ostali/e građani i građanke u njoj.

Komentari

komentara