Ryan: Slične zamjenice

128576390_8f4a9e9fee_zOna i on. Vrlo slične riječi, samo jedno malo slovo razlike. Slova i riječi sama po sebi ne znače ništa. Naravno, imaju samo ono značenje koje im dodijelimo. Zašto je onda reakcija nekih ljudi na prisustvo ili odsustvo jednog jedinog slova tako jaka i bolna? Šta to slovo može da znači?

Nekada me ljudi pitaju zašto jednostavno ne mogu živjeti kao žena, jer je rod nevažan, i važno je samo kakva si osoba. Nekada su to ljudi koji iskreno žele da nađem najbrži, i iz njihove perspektive, najjednostavniji izlaz iz ovog bola. A nekada su to ljudi koji jednostavno ne žele da nečije postojanje remeti njihov usvojeni rodni poredak.

U oba slučaja, ovaj pristup ignoriše jednu važnu činjenicu: ovdje se ne radi o rodovima kao takvim, niti društvenim značenjima koja vežemo za njih. Ovdje se radi o jednostavnom insistiranju da ne postojimo, kroz tvrdnju da smo nešto što nismo – i sve to stane u jedno slovo a. To a, izbačeno ili ubačeno, zavisno od roda osobe – je tvrdnja da je neka imaginarna alternativa puno prihvatljivija od nas živih i stvarnih. Ti ne postojiš. Ti ne smiješ da postojiš. To su veoma destruktivne poruke za svakoga, i mislim da je žestoka emocionalna rekacija na njih sasvim prirodna.

Kao rješenje nam se predlaže da postojimo izvan svojih tijela, da ne budemo prisutni. Ali, u isto vrijeme se očekuje da funkcionišemo u materijalnom svijetu kao društvena, radna, seksualna, reproduktivna bića. Zato se ponekad pitam da li je možda došlo do zabune, pa ljudi misle da je trans skraćeno od transcedentalno

Traži se da svoju stvarnost prepustimo tuđoj mašti, da ustupimo mjesto izmišljenom liku koji su stvorili drugi. Traži se da život proživimo pod anestezijom. Šta to nekome govori ako ne da on/a kao osoba nije dovoljno vrijedan/a da bude osoba, već samo platno na kojem drugi projiciraju svoje zamisli? Da li je u pitanju rod, ili bilo šta drugo na tom dubokom nivou, svejedno je. To brisanje osobe za sobom povlači bezbroj problema, koji imaju za efekat ukidanje naše doživljene stvarnosti, naše vrijednosti kao ljudskih bića, i prečesto same volje za životom.

Čak i kada bi ovaj svijet bio prosvijetljen, i kada ljudi ne bi kačili upitna značenja za biološki spol, već vidjeli svaku osobu prvenstveno kao ljudsko biće – čak i tada bi ostao onaj duboki bol koji dolazi od jednostavnog  nepodudaranja našeg tijela sa onim što naš mozak uporno očekuje da zatekne i nikako ne zatiče. Forsiranje tog nepodudaranja kroz negaciju stvarnog identiteta nije pitanje pravopisa.

Transrodnu bol mogu zaista razumjeti samo oni koji/e je i sami/e osjete, ali svako može razumjeti bol koja nastaje kada smo prisiljeni da živimo život koji nije naš, dok naš pravi život ističe besmisleno, u ilegali. I svako može shvatiti destruktivnu moć neprestanih poruka ti ne postojiš, ti si nevidljiv/a.

Zato ono malo a izaziva pravu buru. Ne mogu mirno prihvatiti život pod anestezijom, život izvan i daleko od sebe. Ne mogu mirno, bez prigovora, prihvatiti da ne postojim, dok su moji tijelo, duša i svijest rekviziti u tuđoj predstavi. To barem svako može shvatiti.

Foto: Flickr, Exfordy

Komentari

komentara