Uprizoriti queer kroz pozorište i film: ljubav kao svaka druga

Pred brojnim posjetiteljima/cama drugog dana Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu, održan je panel “Uprizoriti queer” na kojem su govorili/e glumica Snežana Bogićević, te glumci Boris Leri i Alban Ukaj o svom iskustvu portretiranja LGBTIQ likova na sceni i na filmu.

Piše Selma Kešetović

Alban Ukaj, kosovski glumac, doživio je velikih uspjeh sa filmom “Brak” iz 2017. godine u kojem igra biseksualnog oženjenog muškarca koji ostvaruje ljubavno-seksualnu vezu sa svojim prijateljem tokom bolnog procesa poslijeratnog traženja najbližih koji se vode kao nestali. Moderatorica, poznata urednica i novinarka Kristina Ljevak, željela je da zna kako se Ukaj snašao u scenama fizičkog zbližavanja dva muškarca jer takve scene izazivaju najviše reakcije heteronormativne publike. Ukaj je naveo da mu je od velike pomoći bila rediteljica i da ga je ona u tom smislu navodila kako da izađe iz vlastitih očekivanja i pristupa seksu. Prije nego je uopće počeo da govori o spomenutom filmu, nije mogao da se ne osvrne na događaj koji mu se urezao u pamćenje, događaj koji kao traumu svi mi nosimo – napad na Queer Sarajevo festival prije deset godina. Tada je, po njegovim riječima, “trčao u pomoć”, kolegici i prijateljici Snežani Bogićević, zarobljenoj ispred ulaza u Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Osvrnuo se na ravnodušnost policije koja je odbila da zaštiti građane/e, kao i strance/kinje koji su također bili/e ozlijeđeni/e, kao i taksiste koji/e su odbili/e da voze ozbiljno ozlijeđenog Holađanina do hitne pomoći. “Posebno mi je ostala urezana slika u novinama muškarca koji je bio među napadačima, mislim da je bio pripadnik vehabija, koji je nosio majicu na kojoj je velikim slovima pisalo ANIMAL.” Među Albanom i Snežanom se osjetio taj emotivni momenat – deset godina kasnije, oni govore na festivalu queer filma u Sarajevu, u znatno drugačijoj atmosferi. Ukaj, pak, nije mogao da ne izrazi žaljenje što je Sarajevo jedini grad koji još nije uspio da održi povorku ponosa.

Snežana Bogićević je portretirala ženu zaljubljenu u drugu ženu u SARTR-ovoj predstavi rađenom po tekstu Gorkog “Djeca sunca” rediteljke Selma Spahić. “Meni uopće nije bio bitan spol, meni je bilo bitnije sa kim ću raditi i kad sam čula da će mi partnerka biti glumica čiji rad volim i sa kojom se odlično kačim, bila sam veoma srećna što ću to raditi sa njom.” Za nju, pitanje ispostolne ljubavi uopće nije na stolu kao problematično ili neko posebno pitanje, kao što nije bilo ni ostalim ljudima koji su radili/e na toj predstavi. “Nisam se posebno pripremala za ulogu lezbejke, jer sam tekst to nije tražio. To je bila ljubav kao svaka druga”.

Isto iskustvo je imao Boris ler, radeći predstavu “Kad bi naglas govorili” reditelja Srđana Vuletića. To je bila samo jedna od priča, ljudskih priča, kao takva je tretirana i kao takva uglavnom prihvaćena od strane publike. Koliko glumci/ice uopće dobro igraju svoje uloge, Ler smatra da uveliko ovisi o reditelju, jer ako reditelj tačno zna šta hoće, onda je to dobitak za predstavi i za glumce/ice same.

Što se tiče reakcije drugih, kako kolega/ica, tako i ljudi oko njih, o činjenici da su oni kao straight osobe portretirali/e gej/bi/lezbijske likove, Ukaj je spomenuo da je reakcija bilo raznih, između ostalog je spomenuo pripadnika Dveri u Beogradu kako mu je rekao da “ima muda kad kao Albanac koji živi i Bosni glumi pedera u Beogradu.” On sam smatra da ponekad treba i sam uzvratiti žešće na homofobiju kao što je on jedne večeri u kafiću. Snežana je govorila o svom razočarenju jer je smatrala da ljudi koji su kulturni i prosvjetni radnici/ce bi nužno trebali biti izvan tih zidova mržnje, ali to, nažalost, često nije tako, često i oni/e budu utkani/e svojim tijelima i glasovima upravo u taj isti zid.

Krisitna Ljevak se osvrnula na heteonormativno pravilo filma koji gej likove kažnjava smrću, odlaskom ili prisilnim vječanjem i pristajem na te iste norme, pitanje je da li doista izlazimo iz tog narativa koji je u našem regionu dobro utkao film “Fine mrtve djevojke”. To je na kraju pitanje više upućeno rediteljima/icama i autorima/icama. Snežana Bogićević naglašava da je posao glumice i glumca da istraži lik koliko je moguće više i da što više znanja i iskustva udahne u njega. Ona, kao zaposlena glumica, ponekad mora da igra i uloge koje joj se manje sviđaju, što je potvrdio i njezin kolega Boris Ler.

Očekujemo što više filmova i predstava u narednom periodu koji će iskustvo bivanja queer osobom primjereno prenijeti, ali i imati jedan prosvjetiteljski momenat i pustiti LGBTIQ osobe da žive i prežive.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara