Fotografija autora po imenu Alex odnijela je treću nagradu na prošlogodišnjem konkursu na temu coming outa u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra u saradnji sa Heinrich Böll Fondacijom. I s njim smo porazgovarali o tome šta coming out znači za trans* osobe, o ideji za fotografiju i vezi umjetnosti i aktivizma.
Razgovarala: Jadranka Ćuzulan
LGBT.ba: Šta te je ponukalo da se prijaviš na konkurs na temu coming outa?
Ono što me je ponukalo da se prijavim na konkurs o temi coming out je činjenica da se ovaj proces razlikuje kod gay i trans* osoba. U većini slučajeva mi nemamo taj izbor da se autujemo ili ne autujemo kao trans* osobe iz različitih razloga. Ovo se pogotovo odnosi na trans* osobe koje su krenule u hormonalni i operativni proces tranzicije prilikom kojeg se mijenja tijelo i poprima onakav oblik kakav osoba želi i onako kako se oduvijek i osjeća. Naprimjer, kada sam ja krenuo primati testosteron, počele su se dešavati sve one promjene koje se inače dešavaju kod cis muškaraca u pubertetu i morao sam da se autam porodici, jer kako drugačije objasniti te promjene?! S druge strane, ja još uvijek imam dokumente na staro ime i rod, i svaki put kada moram da pokažem dokumente moram da se autujem i iznova objašnjavam ko sam i šta sam.
LGBT.ba: Možeš li nam reći više o samoj fotografiji? Kako je nastala? Šta za tebe znači?
Fotografija je nastala spontano. Čim sam vidio konkurs ideja se javila odmah. Upravo sve ovo što sam gore naveo sam htio staviti u sliku i pokazati ljudima kakav je život trans* osobe u državi u kojoj nema nikakva prava i praktički ne postoji. Na slici su u pozadini prikazani ožiljci, ali sa razlogom nisu u fokusu, jer pravi ožiljci su ustvari ti dokumenti koji su stigmatizirajući i ne daju mi da dišem. Meni upravo ova fotografija znači 1000 riječi. 🙂
LGBT.ba: Da li si se dosada bavio fotografijom? Na koji način su za tebe aktivizam i umjetnost povezani?
Ja se jesam kratko bavio fotografijom kad sam bio mlađi, ali ova fotografija je nastala uz pomoć mlade talentovane fotografkinje Nedžibe Idrizović. Mislim da je umjetnost jedan jako dobar medij za bilo koju vrstu aktivizma. Dinamičan je, živi, potiče na razmišljanje, mijenja statičnu percepciju, može da razbija krute i stereotipne stavove itd. Također, često na suptilniji i indirektniji način mijenja i podiže svijest o određenoj problematici.
