U svijetu u kojem se ljubav, sloboda i revolucija često posmatraju kao apstraktni pojmovi, Amina Imamović ih utjelovljuje kroz svoj svakodnevni aktivizam, rad i život. Kao dobitnica nagrade „Youth Activism Award“ za doprinos LGBTIQ pokretu, Amina predstavlja novu generaciju borkinja koje se ne zadovoljavaju postojećim granicama, već ih hrabro pomjeraju. Njena priča počinje u malom gradu, nastavlja se kroz prve aktivističke korake u BiH, a danas se oblikuje kroz angažman u Sarajevskom otvorenom centru, gdje kao programska koordinatorica radi na stvarnim promjenama za zajednicu.
U razgovoru koji slijedi, Amina dijeli svoje prve korake u aktivizmu, izazove s kojima se susretala, ali i snagu koju pronalazi u ljubavi, zajedništvu i feminističkoj borbi. Njene riječi su i svjedočanstvo i poziv na pobunu – protiv nepravde, apatije i mržnje, ali i za svijet u kojem sloboda nije privilegija, već pravo.
RAZGOVARALA: Nikolina Todorović
Voljela bih započeti ovaj razgovor podsjetnikom da si nedavno dospjela među troje finalista za nagradu Youth Activism Award za tvoj doprinos LGBTIQ aktivizmu. Slijedom toga, ovo je lijep povod da ti čestitamo na pobjedi i, prije svega, istaknemo tvoju dugogodišnju ustrajnost, borbu i aktivizam. Kako je sve počelo? Kako je izgledao tvoj početak na polju aktivizma, koji su bili najveći izazovi na početku, u mladosti? Uopće, kako je aktivistička borba u našem podneblju izgledala u momentu kada si ulazila unutar nje, a kako ona izgleda danas?
Hvala ti na lijepim riječima. Sama nominacija mi je bila značajno priznanje i zahvalna sam na tom iskustvu.
Dolazim iz malog grada u BiH, pa tokom otkrivanja svog kvir identiteta nisam znala za postojanje drugih kvir osoba koje su živjele tamo. Tek kasnije, kroz druženja u SOC-u, upoznala sam ljude iz Travnika. Sve je počelo mojim odlaskom na Pitchwise u Sarajevu, zatim učešćem u kvir kampu koji je organizovao Centar za edukaciju i mobilnost mladih „Element“ iz Banjaluke, gdje sam se prvi put i zaljubila u djevojku. Nakon toga nastavila sam s učešćem u uličnim akcijama i drugim kvir aktivnostima, a kasnije i kroz svoj dolazak u Sarajevo i početak involviranja u rad SOC-a.
Na početku, u aktivizmu naivno sam mislila da meni niko ništa ne može. Ali nakon nekoliko prijetnji i bliskog susreta s nasiljem shvatiš da hrabrost ipak ima svoje granice i da biti “delulu” (u zabludi) nije održivo stanje. Sada već godinama radim u SOC-u, poznajem mnogo ljudi iz zajednice, imam mogućnost da pravim promjene koje zajednica zaista može osjetiti, a još važnije mogu da podržim osobe iz zajednice.
Period kada sam ulazila u aktivizam ujedno je bio i period mog pronalaska sebe, ne samo otkrivanja kvir identiteta, nego i toga ko sam ja van okvira porodice i tadašnjeg okruženja. Bila je to prilika za lični rast i razvoj. Mislim da su kasne tinejdžerske godine i rane dvadesete bile vrlo turbulentne, ali dragocjene jer sam tada mnogo naučila.
Scena tada nije imala toliko autovanih osoba, na društvenim mrežama je bila rijetkost vidjeti nekog s naših prostora, a danas imate Balkan queer TikTok. Nisu postojale kvir grupe kakve postoje danas, ali isto tako sada ne postoje grupe koje su tada djelovale. To pokazuje kontinuiran razvoj aktivističke i kvir scene i njenu dinamiku. Danas se već jasno osjeti generacijski switch, gdje se vidi da se generacija Z polako osnažuje i preuzima breme aktivističke borbe, i to mi je zaista drago vidjeti.
Dio si tima Sarajevskog otvorenog centra, gdje si angažirana kao programska koordinatorica. Sarajevski otvoreni centar godinama unazad predstavlja jednu od vodećih i najupečatljivijih organizacija na polju borbe za ljudska prava, s posebnim akcentom na rodnu ravnopravnost i LGBTIQ osoba. Nebrojeno mnogo kampanja, rasprava, konferencija, studija, inicijativa, izložbi i borbi je pokrenuo SOC. Dragocjeno bi bilo da čujemo tvoju percepciju i pogled na sve ono što je SOC do sada ostvario i ostavio iza sebe. Kako je biti dio SOC-ovog tima? Šta je ono što ti je angažman u SOC-u donio? U intimnom i profesionalnom osvrtu, šta je za tebe Sarajevski otvoreni centar?
Jao, gdje me uhvati! Meni je baš bio big deal kada sam krenula raditi u SOC-u. Prvo, riječ je o kvir i feminističkoj organizaciji, drugo, o vodećoj organizaciji na polju ljudskih prava, treće, o osobama – ikonama – kojima se i dan-danas divim, a koje rade tamo. A ja, doslovno baby dyke, krećem raditi u SOC-u, i sve to jer je neko prepoznao moj aktivistički potencijal i nije mu bilo teško ulagati u mene.
Za mene je SOC mjesto slobode, razvoja, ljubavi i podrške. Kroz SOC odrastam i lično i profesionalno. Mislim da će SOC uvijek biti važan dio mene.
Veliko postignuće SOC-a je to što istrajava u borbi već 18 godina. Mislim da to nije nimalo mali broj kada govorimo o bavljenju ovim temama. Za mene je posebno značajna kontinuirana podrška koju pružamo zajednici – psihološka i pravna podrška, kroz koju ljudi imaju stvarnu korist. Pored toga, tu su brojni zagovarački procesi i rezultati koji direktno utiču na kvalitet života zajednice. Na kraju, upravo bolji i sigurniji položaj zajednice vidim kao najveće postignuće.
Izdvojila bih i festival Kvirhana. Možda sam subjektivna, ali vjerujem da se festival razvija stabilno i da s vremenom postaje važna tačka okupljanja i vidljivosti kvir zajednice.
Mlada si. Žena. Ne pripadaš heteronormativnom svijetu. Feministica si. Borkinja si na frontu protiv neumorne patrijarhalne mašinerije koja ustrajava u ušutkivanju i tlačenju LGBTIQ osoba. U tim okolnostima, voljela bih čuti šta je istinski motiv svih tvojih borbi i aktivizma? Koliko se, na tom tragu, tvoj vlastiti identitet u svemu tome oslikava? Šta je ono što te najglasnije tjera na svakodnevnu pobunu i predanu borbu?
Još od djetinjstva svjedočila sam nepravdi u različitim oblicima: kako se dječaci tretiraju drugačije od djevojčica, kako izgleda kada si dijete iz raseljene porodice u novom gradu koji te ne prihvata, a kasnije i kako je biti feministkinja i kvir osoba u odnosu na privilegovane. Sve te situacije godinama su se gomilale u meni i pretvarale u ljutnju na nepravdu, a onda su mi pokazale i pravi put da to kanališem kroz feminističku i kvir borbu, koja je sveobuhvatna i životno važna.
Lično je političko. Vremenom sam osvijestila koliko me moj background gura u dalje borbe, koliko zbog male Amine, drugarica i sestri u borbi ne želim odustati od onoga u šta vjerujem, a to je – sloboda za sve.
Aktivizam i drugarice, od kojih sam godinama imala priliku učiti, učvrstili su me u uvjerenju da su to vrijednosti koje vrijedi braniti.
Mislim da je jedini način da ostaneš pri sebi i da ne izgubiš razum upravo to da nastaviš da se boriš i djeluješ. Kada to ne bih radila, mislim da bih pukla jer se često osjećam hopeless. Ovako barem nešto radim i doprinosim, a to me drži živom.
Pretpostavljam da si se na svome aktivističkom putu do sada susretala s mnogo inspirativnih i zanimljivih ljudi sa svih strana svijeta. Ne sumnjam da si, jednako tako, odlično upoznata s prethodnicima i prethodnicama, borkinjama i borcima za ljudska prava s naših prostora. Ima li, među njima, neko ko te posebno inspirirao i zadivio? Inače, ko su tvoji uzori u aktivizmu? A koje bi, s druge strane, ličnosti iz povijesti mogla izdvojiti, a da su ti važne i zanimljive zbog njihovog aktivizma i/ili lične borbe?
Žene me inspirišu, posebno one koje susrećem svakodnevno, na poslu, na ulici, bilo gdje.
Definitivno me inspirisala i zadivila Lepa Mlađenović, ikona lezbejske i feminističke scene. Ta žena mi je zaista otvorila horizonte.
S domaće scene posebno mi je značajna Lejla Huremović, čije je djelovanje, ali i naše drugarstvo, formativno utjecalo na mene. Tu su i Dina Bajraktarević, moja generacijska drugarica, zatim Doria Jukić, žena energija, drugarica bubnjarka i butchica, koja mi je olakšala da obgrlim butchness u sebi, tu je i Ajna Jusić, simbol hrabrosti i odvažnosti. Od Emine Bošnjak, kolegica i kolega iz SOC-a, mnogo sam naučila.
Lana Bastašić, moj književni i aktivistički crush, neprestano nam daje lekcije iz dosljednosti. Greta Thunberg mi je također važna – mislim da je jedna od značajnijih figura na globalnoj aktivističkoj sceni, i drago mi je da postoji tako relevantan i glasan glas mladih.
I, svakako, na svakodnevnom nivou, inspiriše me moja partnerica i naša ljubav.
Jednostavno, ali važno pitanje – šta je tvoje najveće zadovoljstvo u poslu, a šta je ono bez čega ne bi mogla zamisliti svoj privatni život i svakodnevnicu? S druge strane, šta je ono što te u ovom momentu naše stvarnosti najviše ljuti, uznemiruje i rastužuje?
Nimalo jednostavno pitanje. Najveće zadovoljstvo osjećam kada vidim da se neko iz zajednice osnažio, pronašao svoj glas i prešao preko prepreka koje su mu stajale na putu i sada živi autentično, slobodno, u skladu sa sobom. To je za mene najljepša nagrada.
U svom privatnom životu ne mogu zamisliti svakodnevnicu bez muzike. Muzika me prati kao stalni pratilac – ona me smiruje, podiže, podsjeća ko sam i daje mi snagu kad posustajem.
Najviše me i dalje ljuti nepravda, rastužuje apatija i uznemirava mržnja. A toga, posebno u digitalnom dobu, ima više nego dovoljno. Zato svjesno biram da reagujem koliko mogu, a da ostatak svoje energije ulažem u okruženje s ljudima i energijama koje hrane i podržavaju.
Ljubav, sloboda, revolucija – daj nam svoju definiciju i opis ovih pojmova.
Ljubav – briga, nježnost, razumijevanje, radikalnost.
Sloboda – bunt, odsustvo zaprega, okova, oslobođenje duha.
Revolucija – ujedinjeni pokret, početak i kraj.
