Piše: Mirza Halilčević
Film „Šetajmo za ljubav, bebo“, imat će svoju premijeru na Merlinka festivalu u Sarajevu. Producentica Berina Džemailović dokumentovala je proces organizacije povorke, kao višemjesečni rad koji je prethodio samom uspješnom održavanju prve bh. povorke ponosa.
Program Međunarodnog festivala kvir filma Merlinka ove godine upotpuniće i i filmovi bh. produkcije. Festival će biti otvoren Izložbom TransBalkan, autora Aleksandra Crnogorca, a bit će praćen i brojnim filmskim projekcijama, kao i zabavnim aktivnostima koje će biti realizirane na više različitih lokacija u gradu. Ovaj osmi po redu festival otvorit će brojna politička pitanja od izuzetne važnosti za život LGBTI osoba, kao uostalom i stvaranje filmova koje portretiziraju društvene okolnosti u kojima LGBTI osobe egzistiraju, rade, vole, ljube.
Publika ovogodišnjeg Merlinka festivala imat će i izuzetnu priliku i da premijerno pogleda film bh. producentice Berine Džemailović, „Šetamo za ljubav, Bebo“, nastao u saradnji sa Kriva produkcijom. Džemailović je okom svoje kamere dokumentarisala ono što je mnogim medijima, pa i građanima/kama promaklo – a to je proces nastajanja povorke i to iz organizatorske perspektive. Šta je u logističkom, političkom, društvenom, pa i LGBTI smislu značilo organizirati jedan ovakav događaj – neka su od pitanja na koja će ovaj film dati odgovore. Film će biti prikazan u u ime retrospektive na pobunjeničku historiju LGBTI pokreta. Za LGBTI.ba portal, Berina Džemailović govorila je o svojim ambicijama, ili nedostatku istih, procesu stvaranja, idejama i njihovom razvijanju, kao i planovima za prikazivanje filma.
LGBTI.ba: Kaži mi, molim te, otkuda ideja za dokumentovanjem i pravljenjem jednog ovakvog video zapisa, koji prati, dakle, organizatorsku perspektivu prve bh. Povorke ponosa i šta si zapravo htjela postići snimanjem ovog dokumentaca?
Ideja je od samog početka bila dokumentovati proces organizacije Povorke ponosa, jer smo znale da će taj proces biti slojevit, pun izazova i prepreka. Znale smo da taj cijeli proces uglavnom ostane nezabilježen, jer se mediji uglavnom fokusiraju na izvještaj o samom događaju i eventualno zabilježe pokoji dramatični trenutak u toku organizacije – kao što su kontra-reakcije i slično. Zatim, cilj je bio pokazati kako Povorka ponosa nije nešto što se dešava u vakumu ili da to nije nešto što se dešava samo od sebe, da su stvarne osobe uključene u tu organizaciju.
LGBTI.ba: Da li je između ostalog tvoja namjera bila da dijelom dokumentuješ otpor, solidarnost, ali i odgovornost zadatka koji su imali organizatori/ce?
Da, to je bio jedan od glavnih ciljeva. Željele smo zabilježiti otpornost i hrabrost ljudi uključenih u organizaciju. Mi smo provele mnogo vremena prateći sastanke Organizacionog odbora i razne druge aktivnosti koje su prethodile organizaciji Povorke ponosa. Tu je bilo jako mnogo materijala, od kojeg većina nažalost nije dio finalnog reza, ali mislim da je esencija tih unutrašnjih i vanjskih borbi s kojim su se organizatori/ce suočavali/e vidljiva u filmu.
LGBTI.ba: Ovo nije prvi put da okom svoje kamere dokumentuješ kvir događaje. Možemo li reći, kako je ovaj film, kao i uostalom tvoje dostadašnje umjetničko zalaganje i djelovanje, dijelom tvog pobunjeničkog manifesta i načina da se boriš protiv društvene hegemonije?
Jeste. Ja kada sam se počela bviti video produkcijom, uvijek sam se fokusirala na one teme i događaje za nije bilo i nema mjesta u javnom/medijskom prostoru u BiH. Ali onda, jako puno tog otpora je samo u tome kada žena nosi kameru i stativ, odlučuje šta će snimati, kako će to montirati i gdje će sadržaj objavljivati. Vezano za ovaj film, znala sam da će biti mnogo interesovanja, i medijskog i interesovanja dokumentarista/kinja, tako da motiv nije bio u tome da se skrene pažnja na Povorku. Naravno, snimanje ovog dokumentarca je povezano sa mojim dosadašnjim radom, ali, iskreno, ja sam željela na neki način biti uključena u cijeli proces organizacije. Akademski me također interesuju feministički i lgbtiq pokreti, tako da je za mene snimanje ovog dokumentarca bila neka vrsta vizuelne etnografije.
LGBTI.ba: Ovogodišnji film festival Merlinka šalje poruku kako Sloboda prati hrabe. Da li je trebalo hrabrosti za rad na ovom filmu i koji su to kapaciteti i resursi koje si angažovala za pripremu i snimanje ovog dokumentarca?
Ne bih rekla da je trebalo hrabrosti za snimanje ovog dokumentarca. Ja zaista nisam imala osjećaj da radim nešto što bi ugrozilo moju sigurnost na bilo koji način. Ono oko čega sam se brinula je da slučajno ne snimim nekoga ko nije želio/željela da bude snimaljen/a, ili da time na neki način ugrozim njihovu sigurnost. U tom smislu sam provela neko vrijeme samo u konsultacijama sa učesnicima/cama, u konsultacijama sa pravnicom i sve što ide sa tim.
Ja nisam imala vremena, prije snimanja, da se bavim skupljanjem financijskih sredstava, šireg produkcijskog tima i svime što je dio jedne produkcije. I sama sam za povorku saznala neposredno prije nego što je vijest objavljena u medijima i snimanje je dogovoreno ad hoc.
Tako da je možda hrabro bilo upustiti se u ovaj projekt bez financijskih sredstava. Sadžida Hadžić i Nemanja Popović, moji prijatelj i prijateljica i kolega i kolegica, koji su dio nezavisnog kolektiva KRIVA u kojem zajedno radimo, su sa mnom koncipirali i snimali film. Sve je uglavnom bilo gerilski i vlastitim sredstvima.
LGBTI.ba: Za snimanje ovog filma dobila si i materijalnu podršku iz USAID-ovog Programa za osnaživanje nezavisnih medija – New voices. Da li vjeruješ kako si na neki način i ti ovim filmom dala glas LGBTI osobama koji nisu u stanju da budu glasni i na ulici? Da li je bio možda jedan od tvojih motiva?
Nakon što je sav materijal snimljen, slijedio je dugi proces post-produkcije. Tu je ekipa koja radi na IMEP programu za osnaživanje nezavisnih medija bila fantastična. Kada sam im rekla da snimamo dokumentarac o povorci, odmah su predložile da apliciram na poziv za projekte i nakon nekoliko mjeseci su javile kako će podržati post-produkciju filma i još neka dodatna snimanja. To je bilo od velike pomoći. One apsolutno nisu imale nikakve komentare o konceptu, niti su zahtijevale da se film na bilo koji načnim mijenja.
Nisam sigurna da će ovaj film dati glas LGBT osobama koje nisu izašle na ulicu, niti da je to uopšte bio cilj. Ja stvarno nisam imala takve ambicije. Zapravo, ovaj film može da samo bude moj glas, obzirom da sam snimala iz svoje perspektive i u montaži radila onako kako sam ja mislila da bi najbolje bilo za priču. Također, ja sam snimala samo osobe koji/e su aktivisti/ce, a to nije baš najvjerniji prikaz LGBTIQ osoba u BiH (ili bilo gdje). LGBTIQ osobe imaju razne profesije, oni/e su i starije osobe, i osobe u braku, sa djecom, tete na šalteru, ili se uopšte ne identifikuju kao LGBTIQ. Nema smisla da tvrdim da ovim filmom govorim u njihovo ime, a ništa ne znam o njihovim životima.
LGBTI.ba: S pretpostavkom da je materijalna podrška jako važna, kao i razumijevanja donatora i njihova kooperativnost, zanima me, šta je to još bitno, a potrebno jednoj umjetnici za produciranje ovakvih sadržaja?
Kao što sam već rekla, na početku snimanja mi nismo imale financijsku podršku. Iako to ne bih preporučila, mi smo sve snimale bez budžeta. Potrebno je i vrijeme, jer mi koje radimo kao freelance radimo na još projekata, tako da je vrijeme zapravo najvrijedniji resurs. A naravno, mi smo imale sreću da kasnije dobijemo materijalnu podršku, što je onda oslobodilo puno vremena i dalo nam prostor da se posvetimo radu na filmu.
Imaš li neke planove u vezi sa distribucijom svog dokumentarca, da li bi htjela da on bude prikazan još negdje?
Sad za sad je planirano prikazivanje i na Merlinki u Tuzli, i ja bih voljela organizovati i prikazivanje u Prijedoru i Banja Luci. Još nisam sigurna da li ćemo film slati na još festivala, ali znam da će na kraju film biti objavljen online, tako da će biti dostupan svima.
