Betonsko dete

26. 04. 2014

Pitao sam se kako započeti pisati o nečemu što je definisalo mene kao osobu u vrlo kasnom periodu mog života – ne baš definisalo per se, jer to što sam gay me ne definiše kao osobu, to je samo dio moje ličnosti, ali me je definisalo u smislu da spoznam sebe. Da ne bude zabune, da sam to što jesam spoznao sam vrlo rano. Kao petogodišnji dječak sam znao, ne da nije nešto sa mnom uredu, ali da jednostavno nisam kao ostali. Naravno, tada nisam ni znao šta je homoseksualnost, biti gay, sta su hormoni ili strast, ali sam odmah prihvatio sebe bez suvišnih pitanja i razmišljanja da li je to “normalno”.

Kako su godine prolazile, sve sam više shvatao da ja zaista nisam kao ostali dječaci. Vrlo rano sam spoznao seksualnost i tu vrstu privlačnosti (mislim sa nekih 8-9 godina). Čak sam tada i prvi put masturbirao. Ta masturbacija je bila, pa… poprilično čudna. Znao sam ja da sam muškog roda, ali u maštarijama prilikom masturbacije sam sebe zamišljao u ženskom obliku i sa muškarcem. Ovo zaista ne mogu objasniti, ali te maštarije su me držale poprilično dugo, da bih u jednom trenutku, sredinom tinejdžerskog doba, to aposlutno prestalo, i počeo sam sebe zamišljati kao dječaka/muškaraca sa drugim muškarcima.

Kao sto sam rekao, seksualnost i privlačnost sam spoznao vrlo rano i nekako mi je sve to bilo prirodno. Nisam osjećao uopće grižnju savjesti u smislu da je to pogrešno i da je to grijeh (sreća moja, pa su svi u porodici ateisti, što je umnogome možda i olakšalo to moje prihvatanje sebe). Čak nisam ni razmišljao šta li će pomisliti mama, tata, sestra, baba i djed. Nekako je to bio neki moj mini-svijet u kojem sam uživao. To uživanje u svom mikrosvijetu je trajalo poprilično dugo. Ja sam stvorio taj svijet ”mene i sebe” gdje apsolutno nije bilo mjesta za nekog drugog. Ja nisam uopće razmišljao o tome da pokušam nešto, da se upoznam sa nekim drugim, da eksperimentiram, da probam nove stvari, posebno u periodu puberteta.

Ne, zaista, to je bio moj svijet i ja apsolutno nisam imao potrebe da bilo šta učinim po pitanju toga u realnom svijetu i svijetu koji me okružuje. Možda što nisam imao priliku ili što smo se baš kada sam ja i mogao nešto poduzeti preselili iz većeg grada u manji. Taj manji grad je jedna divna provincija u kojoj svako svakog zna i gdje apsolutno nije bilo šanse da se ja ili bilo ko sličan meni izrazi na takav način da dođe u priliku da proba, da vidi, da osjeti ili da upozna. Tako da je moj mikrosvijet savršeno i dalje funkcionisao pružajući meni sasvim dovoljnu količinu zadovoljstva. Možda je to bila neka moja sebična strana, dio mog života koji je bio samo moj i koji nisam morao dijeliti sa svima. Kao što rekoh, preseljenje u provinciju je apsolutno srušilo moj seksualno-emotivni razvoj van tog mikrosvijeta, a iskreno, nisam se ja ni bunio ni patio što se ne mogu osloboditi, i da je ovaj svijet premali za mene.

Maštarije su rasle i razvijale se iz godine u godinu. Zanimljivo je to što sa svojim roditeljima nikada nisam pričao o seksu, nešto se ne sjećam da sam se o istom educirao na TV-u ili u novinama, ali opet, mašta je radila bez obzira što nisam imao nekog pretjeranog dodira sa nekim vanjskim utjecajima. Kako su se maštarije razvijale, tako se razvijao i moj osjećaj šta volim, šta želim i čemu težim u tome svemu. Prva najveća je bila o nastavniku fizičkog u osnovnoj školi. I dan danas se mogu sjetiti tih maštarija. Ono što je čudno, kada se sjetim, je da ja nikada nisam imao simpatiju u smislu nekoga ko mi se svidio. Svaka privlačnost koju sam iskusio je bila na čisto seksualnoj osnovi, ali to se može pripisati mom pubertetu. Kraj puberteta je bio i kraj mog bitisanja u tom velikom gradu, gdje da sam ostao, siguran sam da bi moj život u mnogome, kao gay osobe, bio drugačiji.

U globalu, ja sam znao od malena da sam to što sam i nikada nisam imao problema od strane drugih ljudi da sam bio šikaniran, pretučen, psovan, itd. Ja sam bio prosječan momak, ne previše feminiziran, a ni previše mačo. Bio sam neki prosjek koji drugima nije odavao moju različitost.

Preseljenje u manji grad je dovelo do razvoja tehnologije i interneta, tako da moje maštarije više nisu bile samo u mojoj glavi, one su se prebacile na internet. Prije sam golo muško tijelo viđao ili u novinama ili u svojoj glavi. Ovdje mi je bilo na izvol'te koliko god, ko god, kakvih god, ali isto tako sam mnogo više bio izloženiji upadanjima u sobu. Srećom ,monitor je uvijek bio strateški namješten tako da nikada nisu znali šta gledam sve do jednom kada je mama vidjela da gledam sliku golog muškarca. Nije reagovala, jer mislim da uopšte nije ni vidjela, mada, znajući moju mamu, znala je ona i vidjela, samo što je odlučila da ne govori ništa.

Kad sam već kod svoje mame – to je žena koja je uvijek meni i mojoj sestri davala slobodu, i smatram da je umnogome zaslužna (iako vrlo nesvjesna te činjenice) što sam ja sebe prihvatio vrlo rano, iako će kasnije mojim coming outom stvari biti vrlo zanimljive po pitanju našeg odnosa.

Završetkom gimnazije i odlaskom na fakultet, i još narednih nekoliko godina moj mikrosvijet je i dalje bio tu, ali sam ja kompenzirao svoj nedostatak oslobađanja imanjem mnoštva prijatelja. Tako sam shvatio kako inače ljudski odnosi funkcionišu, a i veze, jer sam u sve bio uključen. Savjete imao za sve osim za sebe. Na taj način sam polako razvijao i osjećaj šta ja želim, kako želim, koga želim, na koji način, dugoročno, itd. (U praksi će se sve to pokazati vrlo teškim i kontradiktornim).

Sve je to trajalo do jednog trenutka tj. dva. Upoznavanjem nekoga ko je bio gay, i trenutka kada sam shvatio da moja sestra nalazi nekoga, te postoji mogućnost da se ja čitav život neću oslanjati na nju, niti biti uz nju, kao ni ona uz mene.

Taj gay prijatelj je probudio u meni razmišljanje šta i kako, znatiželju da želim da se vinem napokon iz svog mikrosvijeta u stvarni svijet. To me je poprilično dugo držalo. Tu nastaje problem, ja nisam mogao da djelujem, jer ja nikoga nisam znao u smislu nekoga sličnog sebi (prijatelj u tom trenutku prestaje biti prijatelj), ali se pojavljuje neko preko koga ću ja polako ući u taj svijet, ali ne prije nego što sebe sasvim slučajno outujem. Nenamjerno i neplanski, i to osobi koju tada prvi put upoznajem.

Ja sam već godinu dana prije toga razmišljao kako i na koji način da sebi bliskim ljudima, prvenstveno sestri i mami, kažem sve. Postojao je hiljadu i jedan plan, ali nijedan od njih nije sproveden u realnost, i moguće da upravo od tolikog razmišljanja moj mozak nije više mogao da čuva u sebi toliko informacija.

Moj prvi coming out je bio sasvim neplanski. Moja najbolja prijateljica i ja smo otišli da se nađemo sa poznanikom i njegovom najboljom prijateljicom, koju ja tada prvi put upoznajem. Sjedili smo, sjećam se, u jednom od sarajevskih kafića, i ja sam ušao u neku neobaveznu priču sa njom. U svoj toj priči ona je mene pitala “Pa znaju li ti roditelji?”, aludirajući na to da sam gay. Ja sam u istom trenutku i bez razmišljanja rekao: “Ma ne, ne znaju.” Tada sam shvatio šta sam rekao, te sam se jednostavno ukopao u mjestu spoznavši da sam upravo rekao ono što sam čekao godinu dana da kažem, i to osobi koju apsolutno ne poznajem. Nije to bio klasični coming out, ali sam indirektno potvrdio prvi put nekome da sam gay. Tog istog dana sam odlučio da je vrijeme da i moja sestra sazna. Nakon što sam se svojoj sestri outovao, prvo pitanje koje je postavila bilo je “Jesi li siguran?”, i meni najsmješnije: “A da odeš do psihijatra, da te on malo pregleda?”. Njena reakcija naprvu nije bila toliko dramatična. Bila je vrlo mirna i staložena, bez neke dramatične scene. Drugog dana se već pojavio problem, jer je moja sestra meni zamjerila. “Zašto si ti našao sada to da uradiš kada su ti roditelji stari, da li želiš da ih ubiješ time?”, što me je strašno povrijedilo, a i nešto što je od tog trenutka moju sestru i mene jos više povezalo, jer je u budućim razgovorima sa njom i tokom otkrivanja mojih osjećaja i mog stava u svemu, vrlo brzo je shvatila sve i u potpunosti stala iza mene.

Sav taj coming out meni bliskim ljudima je protekao vrlo dobro, štaviše odlično, onako baš hollywoodski kako sam i očekivao. Što bi rekao moj poznanik: “Ti nisi sretan u smislu tvog coming outa, ti si sretan sto si okružen takvim ljudima”, i to stalno sebi ponavljam. Sjećam se koliko mi je taj 29. rođendan te godine bio nešto najljepše na svijetu, okružen ljudima koji napokon sve znaju i napokon mogu sa njima o sebi pričati. Taj osjećaj slobode i tog napokon zatvorenog kruga je nešto što osjetite jednom u životu. Neopisiv osjećaj sreće da sam napokon slobodan i spreman da izađem iz tog svog mikrosvijeta i uđem u taj realni, da napokon prestanem maštati o “tom nekom” i da ga napokon nađem.

Odmah nakon rođendana sam odlučio da se odvažim i napokon priznam svojoj mami. To baš i neće ići tako lako, jer moja mama i ja imamo jedan vrlo specifičan odnos gdje nam ne treba puno da od jedne teme razvijemo hiljadu i jednu, i usput se oko neke nevažne i posvađamo. Sjećam se da je bila subota i da smo ona i ja bili sami u sobi. Mama se vratila sa nekog seminara i neobavezno smo počeli pričati. U jednom trenutku ja sam nju pitao “Mama, a koliko si ti liberalna?”, na šta je ona mene pitala (sasvim logično) “A zašto pitaš?”. Tu počinje moja priča o “nekome” ko je gay, pitanja šta ona misli i kako bi se ona osjećala da je njegova majka. Mi smo se tada posvađali oko neke desete teme gdje je ona mene pitala “Pa jesi li ti gay ili nisi?” na što sam ja rekao “Šta te briga”, a dobio povratni odgovor “Pa, vidiš sine, to nije liberalno”. Ne sjećam se svega iz tog našeg razgovora i mog zvaničnog coming outa njoj. Iako ja njoj direktno nisam rekao, ona je znala tada da ja pričam o sebi. Tog dana je rekla dvije stvari: “Smatram ako postoji ono malo posto, 1%, da ga privlače žene, da pokuša na tu stranu” i “Mislim da nikada neće biti sretan”. Ova prva je logična, a ova druga me je toliko povrijedila da je, iako je ona kasnije objasnila na šta je mislila, zauvijek promijenila moj odnos prema njoj u smislu mog povjerenja i moje bliskosti sa njom. Njeno objašnjenje je glasilo da ja neću biti sretan iz prostog razloga što živim u sredini u kojoj živim, da me neko može ubiti i da ja ne mogu ostvariti svoja prava. Tada sam joj rekao: “Pa, mama, ja ću biti sretan jer ću naći nekog ko me voli i koga ja volim, a sve te stvari su vrlo lako prilagodljive ako želimo to.”

Nakon toga nismo puno pričali o toj temi, do jednog dana kada je moja mama, ne pokazujući znake da ju je sve dotaklo, došla do mene i rekla kako je na Plivinom sajtu čitala članak o tome kako gay muškarci nastaju kada je majka glava porodice, pa eto, ona se pita šta je ona mogla drugačije uraditi da se meni to ne desi. Meni je to za ženu koja je medicinski radnik bilo vrlo čudno, što je pored toliko zvaničnih sajtova izabrala jedan na kojem se stavljaju članci bez ikakve podloge. U toku dana je i saznala da sam u vezi, i pokazala koliko je brižna majka jer me je vidjela da plačem (prva veza, pa i samim tim prvi problemi) i onda onako rambovski rekla: “On tebe za*ebava… Okani se njega”. Ali to je bio prvi i posljednji put da smo na tu temu pričali. Samo mi je jednog dana rekla: “Ja ne želim da pitam i ispitujem. Ako imaš šta da mi kažeš – reci.” Ja i dalje ništa nisam rekao niti o jednoj vezi u kojoj sam bio, niti o svom razvoju kao gay muškarca. Apsolutno ništa, jer koliko god sam povrijeđen prvim izgovorenim rečenicama, znam da će se ona brinuti za mene i da će sa mašinkom htjeti doći ovdje i izrešetati svakog muškarca koji će me i koji me je ikada povrijedio, a na kraju krajeva, to je moj život i neke stvari ona ne mora da zna.

Što se tate tiče… Ne znam, on mi je još neostvarena želja u smislu da mu priznam, jer nekako smatram da on ne bi najbolje reagovao. Od toga sam za sada odustao jer sam dobio upozorenje od mame da “ako kažeš ocu da si gay, to će biti njegova smrtna presuda” i poslušao sam. Ja i dalje ne znam kako bi reagovao, mada ja njemu godinama govorim da se ženit’ neću, niti djecu imati, i da ću biti sam, a pri tome cure nikada nisam imao za svojih 30 godina (nije mi tata glup baš toliko), čisto da ga pripremim za nekada i nešto. Tračak nade mi i dalje daje informacija da je mojoj sestri, prije nekoliko mjeseci, gledajući kako je Parada ponosa u Beogradu otkazana, rekao: “Pa, neka puste djecu da imaju svoj dan i da pokažu… Ne smetaju nikome.”

Što me dovodi do moje prve veze i prvog poljupca i prvog seksa i svega ostalog što se desilo ubrzo nakon mog zvaničnog coming outa.

Iz ove perspektive ne gledam na sva ta iskustva kao na nešto vrlo pozitivno. Možda zato što i nisu bila, jer su me uvela u taj odnos povjerenja, ljubavi, a i stresa “zašto, kako, zbog čega”. Inače, moj prvi poljubac se desio ubrzo nakon što sam po prvi put upoznao svog tadašnjeg momka kojeg, gle čuda, upoznah preko Gay Romea (sajt koji će bh. gayevima doći glave, meni se čini, ali nažalost, trenutno jedino mjesto gdje, ako ništa, možete upoznati nekog, popričati i možda nekada dejtati). Ne mogu reći da je bio čudan ili loš, iskreno i ne sjećam se, ali je meni bio ispunjenje snova da se desilo napokon nešto o čemu sam maštao. Sjećam se da je poljubac bio kratak jer smo se ljubili u međuspratu njegove zgrade u polumraku. I to smo praktikovali u budućnosti. Ne znam zašto, ali nam je to bilo uzbudljivo. Sjećam se da je bio mlađi od mene šest godina, i kada smo se prvog dana trebali upoznati, ja sam ponio nož u torbi i rekao sestri da ako se ne vratim zove policiju. Odmah smo ušli u “vezu” i sve je nekako burno bilo. Tada se desilo i prvo seksualno iskustvo. Vrlo kratko… Vrelo Bosne i livada. Meni je sve to tada bilo nekako uzbudljivo jer mi je sve bilo novo. Ne žalim zaista, ali možda su se neke stvari mogle odigrati malo drugačije u tom trenutku, da sam ja drugačije razmišljao, ali dobro, ako ništa, dobro je istu priču ispričati kao anegdotu. Ne dešava se svakom da nevinost gubi na livadi onako baš organski… Obično to bude u nekim kolima (standardno bosanski). Nakon te veze su nastajale i druge koje su kratko trajale, jer najveći problem koji imam je traženje tog idealnog muškarca. Nisu to preveliki zahtjevi, ali jednostavno mislim da sam zbog traženja tih ideala bespotrebno ulazio iz veze u vezu, očajnički tražeći da dobijem od partnera to nešto što se nikada nije desilo. Mislim, u silnom tom traženju došao sam do zaključka da što si više out, to su ti manje šanse da nađeš nekoga koga tražiš. Kada vam neko postavi pitanja “Jesi li fem?” ili “Kako se oblačiš?” ili “Nadam se da ne privlačiš pažnju?”, shvatiš ustvari kako je ta maska predstavljanja sebe kao dijela mase toliko rasprostranjena kod gay muškaraca da prosto zbog toga određene ljude odbijaš. Ako ti nisi spreman da sebe prihvatiš, kako ćeš onda mene? Ako je nekome bitnije kako ćeš ti proći gradom sa njim, nego kakva si ti osoba, onda se gubi čitava poenta imanja bilo čega ozbiljnijeg.

Možda je moj zaključak o svemu pogrešan, jer nisam dugo u svemu ovome, ali opet takvo stanje zaista ne odaje nadu da je traženje nekoga za nešto dugoročno uopšte moguće. Niko ne mora biti out, niti mora to razglasiti na sva zvona, ali isto tako ne trebamo odnose svoditi na paranoju i strah. Ako ćemo tim putem ići, onda nećemo nikada moći stvoriti nešto stabilno i dugoročno, a mislim da kada se sve svede na jedno, svi mi ipak tražimo nekog da bude tu kraj nas, da nam bude lijepo, da imamo tog nekog pored sebe ko je samo naš i da smo mi njihovi. Koliko god me sve to ponekada pokoleba, i od mene napravi ogorčenog starca, imam tu nadu da će ipak naići taj neko ko ne mora biti idealan, ali neka bude dovoljno hrabar da sa mnom ne prkosi nego gradi nešto u ovoj državi, i u ovim uslovima, potpuno slobodno i uklopljeno u sav ovaj mahalsko-homofobični mentalitet.

Mogu reći da je moj coming out, i čitavo to iskustvo, bilo poprilično blago i vrlo pozitivno, što ne znači da će nekada u nekom trenutku biti negativno i loše po mene. Ja sebe volim i obožavam ovo što sam, i to zaista mislim. Iz ove kože ne bih nikada niti bih išta promijenio. Možda jedino žalim što nisam sa nekim stvarima ranije počeo, u smislu svog otkrivanja, eksperimentisanja i ostalih stvari, ali dobro, kažu da nikada nije kasno, pa sa 29 postanete ponovo tinejdžer i preživljavate ono što niste sa 16, 17 ili koliko god.

Poenta svega je da nisam zažalio niti u jednom trenutku zbog toga što sam to što jesam i što sam odlučio da se outujem, da sam svjestan da ću imati problema održati neki odnos sa partnerom u ovakvom stanju u kakvom se nalazimo, ali isto tako smatram da se sve može kad se hoće i da se sve to može uklopiti u okvire kakvi su ovdje. Možda je utopijski, ali mislim da je bolje i tako, nego da čitav život provedem u strahu i paranoji da li mi svaki put kada izađem u grad na čelu piše DERPE. Ne znam, čitajući sve ovo, imam osjećaj kao da sam imam bipolarni poremećaj, čas sretan, čas tužan, pa ponekad ogorčen, ali vjerovatno je to ”normalno”, i put koji svako mora proći u jednom trenutku, jer biti gay u ovom vremenu i na ovom prostoru je, jednom riječju, prosto bipolarno.

Betonsko Dete, 30

Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.

Komentari

komentara

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica:
Nejra Agić

Kontakt:
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!