Bivša prva dama Islanda otvoreno o ljubavi prema svojoj supruzi

Odabravši Jóhannu Sigurðardóttir za predsjednicu vlade, Island je 2009. postao prva država u svijetu čija je premijerka deklarirana lezbijka i svrstao se među rijetke zemlje koje na čelu vlade imaju ženu. Osim po iznimno uspješnom mandatu, Sigurðardóttir ostaje upamćena kao prva premijerka koja je sklopila istospolni brak.

Njezina dugogodišnja partnerica, a od 2010. i supruga, Jónína Leósdóttir, postala je tako “prva dama” u istospolnom braku. Dvije su žene zajedno od 1985, nakon što su obje napustile tadašnje supruge kako bi mogle biti zajedno. Veza od 30 godina okrunjena je brakom odmah po izglasavanju bračne jednakosti na Islandu.

U razgovoru za britanski Telegraph bivša prva dama Islanda otkrila je kako je bilo živjeti uz suprugu koja se nalazi na čelu vlade, vlastiti proces autanja i život nakon što se Jóhanna povukla iz visoke politike, prenosi CroL. “Nije bilo lako. Živjele smo u potpuno različitim razdobljima. Nije bilo zakona za gay osobe niti prava na sklapanje civilnog partnerstva. U usporedbi s današnjim vremenom, živjele smo u kamenom dobu”, započela je Jónína svoju priču.

Javnost bolje prihvaća stariju sijedu ženu koja je lezbijka

Dobar dio veze par se morao skrivati od očiju javnosti jer su brinule za Jóhanninu političku karijeru. Zbog toga nisu ni živjele zajedno, pa im je bilo teško nekome dokazati da su toliko dugo u vezi. “Kad se sad osvrnem, to je bilo zapravo jako glupo. Nama je samo naštetilo jer smo bile u potpunosti izolirane. Nismo nigdje pripadale”, prisjeća se Jónína. “Sigurna sam da smo mogle započeti zajednički život, ali smo nekako zapele. U jednom trenu sam bila jako ljuta i frustrirana da sam često znala lupati vratima i derati se na nju jer mi je bilo dosta skrivanja”, iskreno govori o problemima iz ne tako davne prošlosti.

Dvije su žene zajedno uselile nakon 15 godina veze i shvatile da nije bilo nikakvih reakcija od strane medija i javnosti. Mediji su poštivali zahtjev za privatnost para, a prvi razgovor s Jóhannom kao premijerkom imali su devet godina kasnije kad je i izabrana za ovu poziciju. Narod je prema njoj tada uveliko gajio simpatije i bio uvjeren da će ih izvući iz bankrota, što se kasnije i pokazalo istinitim.

Razloge za nereagiranje medija i javnosti Jónína vidi u tome što su obje starije i sijede žene. “Mislim da ljudi gledaju na bijele žene koje su bake kao na bezopasne i ne vide u njima prijetnju”, smatra ona. Kaže kako bi se sasvim sigurno susrela s drugačijim reakcijama da je muškarac ili mlađa. Ovako je njihova veza jako dobro prihvaćena i gotovo nitko o tome da i nije govorio. Na odobravanje su naišle čak i u Kini, tokom službenog posjeta, gdje je homoseksualnost zabranjena.

“Biti gay nije izbor”

Što su godine više odmicale, to je njihova veza postajala sve “normalnijom” i nije plijenila pažnju javnosti. No, kad su se dvije žene počele viđati tijekom 1980-ih, obje su se tada nalazile u braku s djecom. “Skrivale smo se i bojale da će nam djeca zbog toga ispaštati. Obje smo morale proći kroz razvode i dobro razmisliti o posljedicama koje će sve ovo imati na djecu”, kaže Jónína.

Njihovi supruzi nisu bili oduševljeni novonastalom situacijom, ali su s vremenom prihvatili realnost i pronašli nove supruge. Nijedno od njihove djece nije osjetilo negativne posljedice, a Jónína govori kako su njezini sinovi sad uspješni poslovni ljudi te da su svi oženjeni.

Zbog uzbudljivog i bogatog života, odlučila je napisati i knjigu o njihovoj vezi jer smatra da bi mogla otvoriti oči drugima o istospolnim vezama i ohrabriti one koji ne prihvaćaju svoju seksualnost. “Pokušavamo poslati poruku da biti gay nije izbor nego nešto što ti se dogodi. To nije nešto što bilo ko od nas želi izabrati jer je život puno lakši kad nisi gay. No, nama je unatoč tome jako drago što smo gay”, poručuje Jónína.

“Zaljubila sam se u osobu”

U intervjuu se prisjetila i trenutka kad se zaljubila u Jóhannu. Upoznale su se na jednom političkom događaju, dok je Jónína radila kao novinarka, a ubrzo je shvatila da je zaljubljena u Jóhannu. “Nisam očekivala da bi se to meni moglo dogoditi. Drugačije je kad to sve proživljavate u zreloj dobi, a ne u tinejdžerskoj, kad ste nesigurni u sebe”, prepričava Jónína koja se nikad nije identificirala kao lezbijka.

Jóhanna Sigurðardóttir za svog je mandata učinila mnogo po pitanju ženskih prava, o čemu je govorila u novembru 2013. na globalnom sastanku političarki

“Nikad mi nije bilo bitno tako se definirati. Uvijek se radilo o tome da sam s osobom koju volim i to nije bio velik dio mog identiteta, jer kad imate 30, vaš je identitet već izgrađen. Zapravo, kad sam bila mlađa, lezbijke su me pomalo plašile”, kaže ona i prisjeća se studentskih dana kad se prvi put susrela s gay osobama. “Kad sam bila u jednom gay klubu, nisam htjela ići u toalet jer sam se bojala susresti s lezbijkama. To mi je bilo kao da mi neko kaže da idem u toalet gdje su samo muškarci. Ovo dosta govori o mojoj ignoranciji i gluposti”, nastavlja.

Danas je situacija neusporedivo drugačija. O zaljubljivanju govori kao o nečemu što se ne tiče spolne orijentacije ili identiteta već same osobe. “Moje prijateljice zaljubljuju se u muškarce zbog njihovog fizičkog izgleda, ali kod lezbijki je to puno drugačije. Mi se zaljubljujemo u osobu. Možda sam u krivu i puna predrasuda, ne znam”, kaže ona i osvrće se na svoju knjigu za koju se nada da će pomoći u suzbijanju predrasuda prema gay osobama.