Epidemija i psihičko zdravlje LGBTIQ+ osoba: ‘Biti kući mi je bilo jednako noćnoj mori’

Pandemija koronavirusa je većini nas, bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet, promijenila svakodnevicu i u nju donijela nove teškoće koje se odražavaju na mentalno zdravlje i osjećaj zadovoljstva vlastitim životom. Ipak, baš kao i u „redovnim“ uslovima, seksualne i rodne manjine pod većim su pritiskom od opšte populacije.
Piše: Tamara Zablocki

Osim što mogu biti pod većim zdravstvenim rizikom od razvoja komplikacija ukoliko do zaraze novim virusom SARS-CoV-2 dođe i što ih diskriminacija na tržištu rada neproporcionalno pogađa i u ovoj situaciji, LGBTIQ+ osobe u vanrednim okolnostima epidemije u većoj mjeri trebaju psihološku pomoć od opšte populacije. Starije LGBTIQ+ osobe češće nego druge demografske skupine žive izolovano, što je u uslovima epidemije dodatno pogoršano, dok su mlađe u ovom periodu trpjele usljed obustave nastave, zatvaranja studentskih domova i bile primorane vratiti se u roditeljske domove u kojima ne nalaze podršku, a mnogim trans osobama otežan je ili zaustavljen proces terapije. Gubitak posla ili prihoda potisnuo je seksualne i rodne manjine još dublje na društvenu marginu.

‘Nazad u ormar’

Istraživanje koje su proveli University College London i Sussex University pokazalo je da su simptomi depresije od početka epidemije najčešći među mlađim osobama koje su primorane provoditi vrijeme s porodicom koja ih ne prihvata.

Tea*, dvadesetjednogodišnja queer studentica iz manjeg bh. grada, bila je prisiljena vratiti se u roditeljski dom iz inostranstva nakon što je nastava na njenom univerzitetu obustavljena. Roditelji za njenu seksualnu orijentaciju znaju, ali je ne prihvataju.

„Studiram vani i zadnjih pet godina ne živim s roditeljima. Nisam mogla priuštiti ostati u državi u kojoj studiram kad je počela pandemija, pa sam se vratila u svoj mali grad, u još manji jednosobni stan, na kauč u dnevnoj koja je i kuhinja i trpezarija u jednom. Moji roditelji su super ljudi. Naučili su me da kritički razmišljam, volim prirodu i ljude, da budem blaga i dobra, da slušam dobru muziku, čitam i maštam. Bili smo dobar tim dok to moje kritičko razmišljanje nije otišlo nekoliko koraka dalje od onoga što njima odgovara. Odjednom, odrasla sam u osobu koju oni ne razumiju i tu se desio veliki raskol. Najveći okidač, naravno, bilo je moje outanje prije tri godine. Tada je naš odnos dosta zahladnio i dobro nam je došlo to što nismo živjeli zajedno. Online smo mogli nastaviti folirati da se bezuslovno volimo“, navodi.

Iako je neprihvatanje u roditeljskom domu počelo još godinama prije, Tea ističe da su mjeseci od razglašenja pandemije za nju bili naročito teški.

„To je bio prvi put u pet godina da sam bila s roditeljima bez prilike da odem negdje, da se sve troje resetujemo, dođemo sebi, pa krenemo iz početka sa zajedničkim životom. Povratak u porodični stan na ovakav način je sranje samo po sebi, ne znam nikoga ko bi jedva dočekao čudne poglede i pasivno-agresivne komentare o načinu na koji slažeš veš, režeš paradajz ili što ne sušiš kosu. Osim što moram imati masku pred svojim roditeljima i zanemariti čitav dio svog identiteta, prešutjeti interese, zaljubljenost, slomljeno srce, situaciju su dodatno komplikovale te obične sitnice zajedničkog života.“

Tein vršnjak Ajdin živi s roditeljima kojima nije out, što mu je, u kombinaciji s činjenicom da usljed preventivnih mjera suzbijanja epidemije nije bilo događaja na kojima bi bio okružen LGBTIQ+ ljudima koji ga razumiju i prihvataju, otežalo posljednjih šest mjeseci.

„Nažalost, živim u porodici u kojoj nisam out svojim roditeljima, tako da je jasno kako je izolacija dosta pogoršala tu situaciju. Ne radi se toliko o činjenici da je provođenje vremena s roditeljima samo po sebi teško za mene, već o pravdanju kad moram negdje ići. Npr. kad bih se trebao naći s nekim, uvijek bi me pitali: „Gdje ideš?“, u fazonu, ukoliko je moranje onda je okej, ali izlazak i ne baš. Iako su moji roditelji prema meni poprilično susretljivi – pored toga što im nisam outovan – i što imam slobodu u kretanju, činjenica da nisam mogao odlaziti na žurke je poprilično devastirajuća, uz to da nije bilo nekih dešavanja i/ili druženja isključivo za queer zajednicu.“

Namjenski događaji za LGBTIQ+ zajednicu znače boravak u prijateljskom, razumijevajućem okruženju kakvo porodica ili radno mjesto često nisu. Strah od zaraze, mjere predostrožnosti, zabrana okupljanja, policijski sat i posljedično utihnuli noćni život doveli su do toga da već pola godine manjka takvih događaja koji istovremeno podrazumijevaju i uvezivanje i aktivističko djelovanje, te olakšavaju borbu sa svakodnevnim začkoljicama manjinskog života. Odgođena je i sama Bh. povorka ponosa.

„Čitavoj zajednici fali uvezivanje ili najobičniji odlazak na dernek, ili ostajanje do kasno, što je definitivno bilo svedeno na minimum za vrijeme pandemije“, navodi Ajdin.

S njim se slaže i Mia*, dvadesettrogodišnja studentica iz Sarajeva. „Najviše su mi falila druženja s prijateljima, a pogotovo druženja u kojima bih se kao lezbejka mogla osjećati sigurno. Ni prije pandemije takvih nije bilo mnogo, a sad ih je još i manje.“

Ona je s dolaskom pandemije ostala i bez prihoda, jer je ranije bila angažovana na javnim dešavanjima kojih od marta nema. Mia dodaje da cijeloj situaciji nije pomoglo ni to što su „otpale“ druge svakodnevne aktivnosti koje su je zaokupljale.

„Najprije mi je bilo drago kada je nastava obustavljena i preseljena u online prostor, ali mi nije prijala činjenica da ću non-stop morati biti zatvorena sa svojima jer mi je kuća dotad predstavljala samo mjesto gdje mogu prespavati. Fakultet, posao, sve stvari koje su se činile normalnim sad su djelovale kao bijeg od realnosti i kako nisam više mogla odlaziti tamo i družiti se s kolegama i kolegicama, primat su preuzele stvari koje su me zapravo tištile. Bila sam sve usamljenija i shvatila da sam, otkako znam za sebe, jako malo vremena provodila kući. Uvijek su tu bile brojne aktivnosti, druženja, treninzi, posao, škola, pa mi je sada biti toliko kući bilo jednako noćnoj mori. Tu nikada nisam u potpunosti mogla biti ono što istinski jesam“, navodi Mia.

Tea dodaje da je muči i osjećaj krivice za raskol koji se desio s roditeljima, naročito kada vidi koliko stres fizički utječe na njih.

„Valjda zato što sam bila toliko privržena njima, taj kontrast njihove, kako kažu, bezuslovne ljubavi s jako oštrim nerazumijevanjem i nepodržavanjem mojih izbora mi je dosta pogoršao emocionalno stanje. Takva ljubav mi se čini licemjernom, te i dalje učim da ih ne osuđujem previše oko toga, jer na kraju dana – vole me, imam dom, a o tome što žele da ne pričam „o tome“, mislit ću kasnije.“

Borba s psihičkim problemima – na svoju ruku

Mnoge LGBTIQ+ osobe su u toku epidemije prvi put osjetile simptome anksioznosti i depresije, ali nisu svi uspjeli doći do psihološke podrške. Onima koji su prije epidemije redovno išli na psihoterapiju ili bili pod nadzorom psihijatara_ica, iznenadnom promjenom mjesta boravka, gubitkom prihoda, otežanim radom domova zdravlja ili prebacivanjem psihoterapije u online prostor također je otežan dolazak do potrebne podrške. S obustavom predavanja i povratkom u BiH, Tea je izgubila pristup psihoterapiji, te se sa svojim psihičkim teškoćama morala boriti na način koji se nikom i ni u kojim uslovima ne preporučuje – sama.

„Od terapeutkinje nisam dobila nikakvo uputstvo. Bila sam na četiri različita lijeka i nakon što nisam dobila odgovor od nje, a ni od psihijatrice, odlučila sam da bi najpametnije bilo da se sama polako skinem s njih. I tako, već u prvoj sedmici aprila, skinula sam se s lijekova za bipolarnu depresiju – što niko nikad ne preporučuje da se radi bez stručne preporuke, pogotovo kad si pod stresom – jer nisam znala kako doći do lijekova u svom gradu. I naravno, (ne)uspješno sam ušla nazad u ormar. Gubitak koliko-toliko organizovane rutine na fakultetu je bio okidač za toliki emocionalni nered, da se uopšte ne sjećam prvih dva-tri mjeseca u Bosni. Skoro niko nije znao da sam se vratila. Pala sam u začarani krug usamljenosti i samo-mržnje, da nisam mogla biti dobra prijateljica, a ni kćerka. Nije pomoglo ni to što se moje stanje čitalo kao lijenost.“

Ajdin kaže kako okolnosti epidemije na njega nisu utjecale toliko da bi mu narušile mentalno zdravlje, već ih je više osjetio u sitnicama koje čine svakodnevicu, poput toga da nije mogao preko interneta kupiti neke stvari koje su mu bitne, ali istovremeno naglašava kako je svjestan da je po tome u manjini.

„Hrpi mojih prijatelja_ica koji_e su pripadnici_e LGBTIQ+ zajednice jeste utjecalo na mentalno zdravlje. Iako nisam outovan, privilegovan sam time što sam stvarno bio zauzet, i još uvijek sam, drugim obavezama pa je to nekako uspijevalo kompenzirati loše stvari.“

Oni koji su problem finansijske ovisnosti o porodici ostavili iza sebe, situirani su i imaju vlastiti krov nad glavom, najmanje su osjetili posljedice vanrednih okolnosti.

Boris*, profesor iz Banje Luke, kaže kako nije ni pomislio da bi epidemija mogla različito utjecati na gay i heteroseksualne osobe. „Živim sam, tako da ne mogu govoriti o provođenju više vremena s roditeljima. Ne vidim razliku između načina na koje je epidemija utjecala na živote svih nas jer naprosto ne vodim život koji bi me uslovljavao ili primoravao da budem zatvoren s nekim s kim ne želim biti. Čak mi ni policijski sat nije teško pao jer sam mogao izaći da izvedem psa. Jedino je možda različito bilo to da sam masturbirao više nego inače“, govori nam Boris kroz smijeh.

I epidemija ima rok trajanja

Za trans osobe, najveći problem u proteklom periodu predstavljao je komplikovan dolazak do hormonske terapije, a otežavanje ili potpuno onemogućavanje prelaska granice mnogima je odgodilo posjete ljekarima u drugoj državi. Bojana Kukilo, dvadesetpetogodišnja studentica iz Laktaša, potvrđuje da su joj vanredne mjere otežale dolazak do hormonske terapije, ali dodaje da joj je ograničavanje slobode kretanja jednako negativno utjecalo na psihičko zdravlje.

„Epidemija koronavirusa je ostavila negativne posljedice na mnogo toga, naročito u životima nas koji smo već dovoljno marginalizovani u ovoj državi. Ovaj period mi je, kao trans djevojci, pao teško i jer sam nezaposlena i živim s porodicom. Epidemija se odražavala koliko na svakodnevne sitnice toliko i na velike stvari i životne uslove, te se meni odrazila na nabavku hormonske terapije i odlaske kod doktora. Također, kretanje nam je bilo otežano, naročito u vrijeme policijskog časa, što je značilo da mi je uskraćena šetnja koju najviše volim. Iskreno, da sam se u karantinu našla na početku tranzicije, bilo bi to još gore i nepovoljnije po moje psihičko stanje“, priča Kukilo.

Podrška, od koga god dolazila – roditelja, prijatelja, psihoterapeuta_kinje – od pomoći je u prevladavanju perioda zastoja i neizvjesnosti kojem svjedočimo. Bojani je najveću podršku pružala njena majka. „Kako skoro da nemam prijatelja, a poznanici su tu ali kratkog daha, bilo je jako teško podnositi teret različitosti među ljudima drugačijih shvatanja od onog što bi trebalo biti prihvatanje, ali i funkcionisati na svakodnevnoj bazi. Mislim da je svako na svojoj koži mogao osjetiti manjak sloboda. Najveću podršku u ovih nekoliko mjeseci definitivno mi je pružala rođena majka. S njom sam najviše provodila vrijeme, pričala, povjeravala joj se o svojim planovima.“

Lišeni svakodnevice kojom su bili zadovoljniji, odvojeni od zajednice koja ih podržava, čekajući događaje s LGBTIQ+ predznakom na kojima bi se osjećali prihvaćenijima, mnogi su izlaz našli u online prostoru. Mia priznaje da joj je online prostor na kraju donio i veliku promjenu u životu, te joj je i najviše pomogao. „Tipkati do kasnih sati, pričati i pričati zaboravljene i neispričane priče, to mi je pomoglo“, pojašnjava.

Bojana optimistično podsjeća kako svemu dođe kraj, te će tako i nedaće koje nam je donijela epidemija koronavirusa biti iza nas, a onda ćemo se moći ponovo posvetiti poboljšanju uslova u kojima živi LGBTIQ+ zajednica.

„Sva sreća pa i ova epidemija ima rok trajanja, te se nadam da ćemo se već sljedeće godine svi moći vratiti svojim životima i raditi na unapređenju kvaliteta svega onoga za šta se borimo.“

*Neka imena su promijenjena na zahtjev sagovornica i sagovornika.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!